Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prikazalo je svoju posljednju ovosezonsku dramsku premijeru, dramu Drvene ptice autorice Lidije Deduš i u režiji Ivana Plazibata. Ovdje je riječ i koprodukciji HNK Zagreb i HNK Varaždin, a varaždinska se premijera zbila u ožujku ove godine. Ovaj je tekst 2022. godine dobio je i nagradu HNK Zagreb na tadašnjem natječaju za novi dramski tekst pa je očito postojala neka vrsta obveze da bude i izveden.
Piše: Zoran Maljković, Misao.hr
Ne znam kakvi su bili drugi tekstovi koji su pristigli na natječaj no ovaj je u dramskom smislu prilično nemušt, većinu informacija dobivamo kroz scene u kojima većina likova statira dok nas jedan kroz proznu (gotovo monološku) formu izvještava o tijeku radnje i pri tome nam više puta ponovi jedno te isto, a često gotovo plakatno i skoro novinski govori o temi kojom se predstava bavi pa gotovo ništa ne ostavlja
glumcima i redatelju za nadgradnju.
Tekst je i pomodan, teme iako jesu društveno relevantne nagurane su nasilno pa se ova predstava koja se, kako kažu, bavi temom femicida bavi i temama, silovanja (‘običnog’ i maloljetničkog), alkoholizma, zlostavljanja djece, obiteljskog nasilja, bračne nevjere, napuštanja djeteta. Opisana je jedna vrlo primitivna sredina, mračna i opasna u kojoj nema ničega dobrog, ni ljudi ni djela. Iako ovakva ponašanja naravno nisu dobrodošla, već godinama kao da se, kako u kazalištu tako i u literaturi pokušavaju nametnuti kao dominantna no ona to na sreću u društvu ipak nisu, većina roditelja ipak voli svoju djecu, žive normalne živote i bore se s potpuno drugim neprijateljima: korupcijom, neadekvatnom zdravstvenom zaštitom, frustrirajućim školstvom, lošim poslovima i plaćama, (ne)brigom za stare i umiruće.
A publika u kazalištu i literaturi volim vidjeti sebe i prepoznati se pa je stoga prilično neobično da se forsiraju teme koje se, koliko god strašne bile, događaju vrlo malom postotku ljudi. Autorica nije bez talenta, ali on je vezan tek za prozu pa zato predstava pomalo izgleda kao dramatizacija nekoga romana. Posao dramskog pisca posve je nešto drugo, on je i zanat kojeg autorica ne poznaje, ali ne znači da na njemu ne može poraditi.
No iako pojedine scene traju predugo i slušate brojna ponavljanja predstava nije ne gledljiva, dapače, redatelj se odlučio za neku vrstu naturalizma, gotovo dokumentarnog prikaza seoskog života i podario joj dinamiku koja osigurava protočnost predstavi unatoč teškoj temi. On je zapravo napravio najveći posao i spasio stvar, iako mu je u tom mogao pomoći i dobar dramaturg koji bi ogolio dramsku radnju i izbacio prozne viškove. Danas tako imamo slučaj da dramaturzi kljaštre Shakespearea ili Krležu, a nema ih kad treba pomoći početnicima.
Uz redatelja mnogo su napravili i glumci, varaždinski ansambl je sjajan i uz uvijek pouzdane glumice (Barbaru Rocco, Hanu Hegedušić, Sunčanu Zeleniku) koje su i ovaj put oduševile, svakako treba istaknuti mladu glumicu Klaru Fiolić, koja bi trebala dobiti mnogo više mjesta na kazališnim daskama (i stalni angažman) jer je vrlo pamtljiva pojava i ima posebnu unutarnju energiju koja npr. nedostaje nekim njezinim generacijskim kolegicama koje imamo priliku mnogo češće gledati. Njezina Nadica potresno je i dojmljivo tumačenje, ona je i dijete i žena, i žrtva i borkinja, sve je to Klara Fiolić uspjela prikazati unatoč tekstu koji je govorio umjesto nje. Čudi jedino na kraju (inače odlično izveden) monolog Helene Minić Matanić koji je malo neprirodno nakalemljen na raniji dramski razvoj i koji izgleda kao da je posuđen iz neke druge predstave koja se trudi imitirati postulate tzv. nove europske drame. Ova glumica mogla je to izvesti i na drugi način koji bi više bio u skladu sa samom predstavom i postići isti efekt koji se želio postići onako ekspresionističkim tumačenjem.
Varaždinsko-zagrebačka predstava unatoč svemu vrlo je važna, ona ukazuje na brojne društvene probleme, no ako kazališta žele privući publiku moraju se baviti problemima koje njihove gledatelje doista tište u njihovim svakodnevnim životima i kojima sami ne mogu pronaći rješenje te koji ih odvode u depresiju. Ako su ipak željni teških tema neka postavljaju Martina McDonagha npr. dok neki naš autor ne iznjedri relevantniji tekst. Mode brzo prođu, a kvaliteta se s vremenom pretvara u klasiku.
