Piše: Zoran Maljković
Malo će koji kazališni vikend ove godine donijeti toliko uzbuđenja kao ovaj koji je za nama. Naime, od 28. veljače do 2. ožujka Zagreb se odužio i zahvalio prerano preminulom velikom redatelju Igoru Vuku Torbici koji je Zagrebu darovao svoje umjetničke vrhunce.
Zagrebačko kazalište mladih, Dramsko kazalište Gavella i Satiričko kazalište Kerempuh organizirali su ovo događanje te uz dvije gostujuće predstave prikazali snimke dviju Torbičinih predstava (Hinkemanna prema tekstu Ernsta Tollera iz ZKM-a te von Horvathove Priče iz Bečke šume iz Gavelle). Braća Sinakuz, inače redateljevi česti glazbeni suradnici u suradnji s Katarinom Peović napravili su ‘zvučno-vizualni slučaj’ Izglobljeno vrijeme, a posljednji dan održana je i tribina o djelu Igora Vuka Torbice na kojoj su govorili glumice Hana Selimović i Mia Melcher, glazbenik Stanko Juzbašić, scenograf Branko Hojnik te redateljica Nina Rajić Kranjac.
Najveću zaslugu za dolazak Igora Vuka Torbice u hrvatsko kazalište ima agilna ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih Snježana Abramović Milković koja je prepoznala nesvakidašnji redateljski talent i povjerila mu režiju Tollerova Hinkemanna, što je ujedno bila četvrta Torbičina režija uopće. Ta je predstava danas zapisana u povijest ZKM-a, osvojila je pregršt nagrada, gostovala na brojnim festivalima, a i u Zagrebu je stekla sljedbu koja je pohodila sva izvođenja. 2018. godine, samo tri nakon Hinkemanna, Torbica opet režira u ZKM-u, ovaj put Shakespaerova Tita Andronika, možda svoju najbolju predstavu uopće. Između ovih dviju predstava Torbica još dvaput režira u Hrvatskoj: u Gavelli von Horvathove Priče iz Bečke šume i u HNK u Rijeci Moliereova Mizantropa.
No vrhunac ovog kazališnog slavlja bile su dvije Torbičine predstave koje su još na životu i koje su došle u Zagreb, obje na svoj način zanimljive, pogotovo jer se radi od dvama Moliereovima tekstovima koje je autor radio u 5 godina razlike.
Prva, koju smo vidjeli u Satiričkom kazalištu Kerempuh, jest Moliereov Don Juan, ujedno i prva profesionalna (od ukupno četrnaest) režija Igora Vuka Torbice koju je postavio u Narodnom pozorištu Toše Jovanovića u Zrenjaninu još 2013. godine i koja je zahvaljujući vodstvu toga kazališta još na životu. Iako se radi o prvoj režiji u ovoj predstavi nema ničega početničkog, ona je suvereno, zaokruženo i (unatoč tadašnjim godinama redatelja, a i godinama od premijere) mudro promišljeno kazališno djelo kojemu vrijeme nije moglo ništa.
Ta predstava pokazuje smjer kojim će Torbica ići i iako su sve njegove predstave različite jedna od druge pa ne možemo govoriti o poetici, ali o smjeru svakako da. Vidi se već tada da je imao veliki respekt prema autoru, da ga nije želio poništiti ni dekonstruirati, nego, dapače, protumačiti njegov autorski genij danas i ovdje. Sve bi začinio vlastitim humorom, ali ne banalnim, ne radi zabave, već proizašlim iz procesa, iz igre, iz trenutka. Često je u obliku svjetleće reklame imao ispisano ime predstave, a volio je poentirati popularnim songovima (npr. u ovoj predstavi naših Animatora).
Igor Vuk Torbica bio je vrlo pošten, izravan i neposredan čovjek, ono što je svima nama nabijao na nos u predstavama živio je i osobno, ponekad možda i trpio. Možda mu se baš zato Moliere dopadao, možda je baš u njemu nalazio sve ono što nam danas želi poručiti, na što nas je želio upozoriti. Ali, nažalost, u inverziji. Jer Moliere je u svoje doba jasno naznačavao da dobro mora pobijediti, da su vrline važne, da moramo biti bolji. A kada to tumači Torbica nam jasno govori: zlo je svuda oko nas, mi smo mu otvorili vrata, nismo ništa naučili, progledajmo dok je još vrijeme.
Upravo je to učinio u Tartuffeu gdje otima Moliereu cijeli drugi dio (možda čak i više) drame (na kraju krajeva i navodi da je predstava nastala prema motivima, a ne prema tekstu) i umjesto lažljivog bogomoljca Tartuffe postaje amalgam svih pošasti naše suvremenosti – stvaranja spinova, perfidnog medijskog uvjeravanja u neistinu, otpora suprotstavljanju, sve kako bi nas se pretvorilo u zombije, ljude bez stava i mišljenja, kako ne bi slučajno negdje nastao neki čovjek koji nije mogao šutjeti.
Obje se predstave gledaju bez daha, osciliraju od komike do mučnih dijelova, no ako smo došli pogledati ih iskreno i s interesom vidimo da su duboko uznemirljive. Mnogo toga oko nas ne vidimo dobro, zlo je perfidno umotano u celofan, bacamo po njemu sjajne konfete. A što ćemo naći kad razmotamo celofan? Hoćemo li biti svjesni da moramo pojesti sadržaj? Ili ćemo kao Don Juan pobjeći? I kamo?
