Piše: Zoran Maljković
Posljednjih godina zagrebačka kazališta programski jako vrludaju. Više nikad ne znate što će vas i gdje dočekati. Sve postaje nekako na silu pomodno i pretenciozno. Nisu za to krivi umjetnici, naravno, svatko do njih pokušava iskoristiti svaku, ionako rijetku priliku da se dokaže.
Nagledali smo se tako dosta amaterizma, nategnutih autorskih projekata, predstava prema nedramskim književnim rodovima i vrstama, devastiranja dramskih klasika, upadanja neiskusnih mladih autora i redatelja na velike scene kamo trebaju dolaziti imena koja ipak imaju neku umjetničku biografiju iza sebe, a toga trebaju biti svjesni i sami autori. Da bi se to dogodilo mora pomoći i Grad i više financirati razne centre za kulturu koji bi trebali postati svojevrsni laboratoriji u kojima bi rasli (ili propadali) mladi autori koji bi tek po zasluzi stjecali povjerenje kazališnih ravnatelja. Jedan od najboljih takvih laboratorija je i Kazalište Itd koje je pomoglo npr. Draženu Krešiću da postane jedan od najboljih suvremenih kazališnih redatelja i koji je (koliko znam) za sada velika žrtva kazališno-ravnateljske inertnosti pa još nije dobio angažman adekvatan svojim sposobnostima. Ali ne može ni to još dugo i očekujem skori demanti informacije koju sam iznio.
Na repertoarima još uvijek ima dosta takvih, nazvao bih ih falschspieler predsatva i još uvijek se slično radi iako to publiku očito ne zanima, no uvijek se nađe neki kritičar koji to neumjereno hvali. A da biste znali koji su to točno naslovi samo provjerite društvene mreže i vidite reklame dan-dva prije izvedbe da je predstava, na popustu od 50 posto. A ako to ne upali onda će pisati da se odgađa zbog bolesti glumaca. Po toj statistici ispada da Hrvatska ima najbolesnije glumce na svijetu. A nema.
Problem je dakako u ravnateljima. Hrvatska kazališta nemaju (niti stvaraju, niti traže (uz časne iznimke)) ozbiljne i promišljene ravnatelje i producente (iako smo osnovali i studij za to) koji će imati odgovoran odnos prema novcu poreznih obveznika i težnji k stvaranju ozbiljnoga i promišljenoga kazališnoga čina. Doista smo ponekad u čudu kad odgledamo neku predstavu i pitamo se kako sudionicima procesa sve do premijere nitko nije rekao da se okane ćorava posla.
Zato se kao prava iznimka (koja bi trebala biti pravilo) čini predstava Otac, Kći i Duh Sveti u produkciji kazališta Krempuh. Uza sve kvalitete koje predstava kao takva ima za pohvalu prije svega treba istaknuti promišljen producentski potez ravnateljstva (ravnateljica Sonja Kovačić) koji je, zapravo, bio najvažniji preduvjet za ovo što danas gledamo. Jer, što je učinilo ravnateljstvo? Tekst je naručilo od ponajboljeg suvremenog hrvatskog dramatičara (Mate Matišić), režiju je povjerilo najboljem tumaču (Janusz Kica). Matišić je imao zadnje tri praizvedbe u tri različita zagrebačka kazališta pod palicama trojice različitih redatelja, no Kerempuh se odlučio za najboljega. No to je bilo tek pola posla – glumačkom podjelom učinjeno je ono što, nažalost, rijetko susrećemo u repertoarnom kazalištu, a to je briga za razvoj ansambla i svijest o mogućnostima vlastitih članova te mudrim odlukama koje donose veliko osvježenje i iznenađenje za gledatelja. Naime vlastitom se glumačkom prvaku i omiljenom glumcu zbog čijeg imena i komičarskog umijeća (Hrvoje Kečkeš) publika hrli baš u to kazalište daje ozbiljna dramska rola u kojoj on pokazuje potpuno nove moćne slojeve svojeg glumačkoga dara. No kad smo kod ansambla vidi se još nešto jako važno, a to je da se pomalo počinju ispravljati i neke dugogodišnje nepravde prema nekim glumcima koje publika voli, koji su uvijek pouzdani i točni u svojim tumačenjima, ali nikako da dobiju svoju zasluženu veliku glumačku rolu (Vedran Mlikota i Ines Bojanić). Jer, da se razumijemo, prosječna publika u kazalište prije svega dolazi zbog glumaca, a manje zbog redatelja i pisca i doista bih volio da jednom na Ilici vidim onu rastegnutu reklamu na kojoj bi pisalo Hrvoje Kečkeš i Vedran Mlikota u predstavi Otac, Kći i Duh Sveti autora Mate Matišića i režiji Janusza Kice. Tako nekako izgledaju pozivi u kazalište npr. u Londonu. Da je ravnateljstvo samo malo popustilo u pristupu i pažnji, unatoč nedvojbeno genijalnom Matišićevu tekstu ova je predstava mogla biti i veliki, dosadni debakl, čega smo se, nažalost, nagledali u prošlosti.
No, vratimo se predstavi. Ono što želim reći prije svega je mala uputa gledateljima: nemojte se informirati o čemu se radi, ni koji je sadržaj niti tražiti bilo kakvu dodatnu informaciju: mislim da bi prepričavanje sadržaja bio pravi grijeh prema ovomu tekstu, jer on je toliko bogat značenjima, aluzijama, duhovitostima i konotacijama preokretima i iznenađenjima da je upravo zato neprepričljiv.
Iako je ovaj tekst Kerempuh naručio, Matišić ga nije pisao za to kazalište već je mogao biti praizveden bilo gdje, no u novu ideju vođenja Kerempuha odlično se uklopio.
Kerempuh ima dugogodišnju tradiciju jamstva dobre zabave za gledatelja željnog smijeha i opuštanja i znam da jako puno kazališnih posjetilaca u Zagrebu ne ide u druga kazališta već samo u Kerempuh, gotovo i ne pitajući što se uopće daje, pa čak i na ponovljene izvedbe.
Čini se da je nova intencija Kerempuha da gledatelju priušti i dodatnu vrijednost, da mu iza zajamčenog smijeha (što se na sreću ozbiljno shvaća) pripremi i malu pozitivnu podvalu. Da gledatelj bude upozoren i na neke društvene probleme koji ga okružuju i kojih možda nije svjestan. I da je to sve skupa umjetnički vrsno upakirano (tu još ima prostora za napredak). To je s ovom predstavom u potpunosti uspjelo i nadam se da će se i dalje raditi tako. Na taj način Kerempuh prestaje biti dom jeftinog i banalnog humora i sve više postaje važan umjetnički faktor u gradu. Taj je posao rizičan, ali se isplati i treba samo paziti da se ne sklizne u neko kvaziumjetničarenje zbog malo hvale kritičara i velikog gubitka gledatelja. Da je Kerempuh na pravom putu pokazuju i predstave Smrt na dopustu i Subota, nedjelja, ponedjeljak.
Matišićeva predstava sastoji se od dva dijela, svaki od devedeset minuta (ali prođu kao da su petnaest), pa bih se zadržao samo kratko na njima da tekst ne postane spojler.
Prvi dio, Sijamski blizanci plešu sambu ili nevini umiru prvi za glavni ima lik kućno raspelo i sve što činimo pod njim kao da nam nije iznad glave, a priča se vrti oko toga kako na mikrorazini izgleda ono što čitamo u crnim kronikama. Ostalo pogledajte u Kerempuhu.
Uz ovaj dio svakako treba spomenuti lakoću kojom igra Vedran Mlikota, premda je njegov lik vrlo složen i višeslojan i unatoč komici koja je u prvom planu u njegovu se tumačenju vidi da se nešto tragično valja u pozadini. Znam da glumce nije uputno uspoređivati s drugim glumcima, ali te premijerne večeri kao da je nad pozornicom lebdio duh Ive Gregurevića dok je Mlikota igrao. Svaki njegov izlazak na scenu nevjerojatan je ‘gas’ i adrenalin cijelom komadu kao što je bio u i slučaju Gregurevićeve glume. Zahvalni smo zato Mlikoti što je vratio takvo ozračje na daske.
Drugi dio predstave (Žene bez zuba ili ples Melanije Trump) bavi se, kako je to sjajno i tragično nedavno na promociji knjige Matija Drage Hedla, definirao otac djeteta samoubojice roditeljskom siročadi. Dramska se književnosti obično bavi istraživanjem problema samoubojstva kao čina i puta koji do njega vodi, no nedovoljno je relevantnih domaćih djela koja se bave s onima koji nakon tog čina ostaju, pogotovo ako su u pitanju roditelji. Detalje ćete vidjeti u Kerempuhu. Ovdje bih svakako podcrtao gore navedeno tumačenje Hrvoja Kečkeša koje kao i Mlikotino zaslužuje sve moguće glumačke nagrade, koje, doduše, ovise o nečijoj dobroj volji. No ono važnije, divljenje publike, imaju obojica već sad.
U istom je dijelu mnogo novoga i neotkrivenoga pokazala i Ines Bojanić koja je, zahvaljujući dobro napisaoj roli, imala prostora za pokazivanje razvoja svoga lika od sedirane i raspadnute žene koja u jednom trenutku zaživi nadajući da će saznati odgovore na pitanja koja ju tište, ali na kraju ipak ponovno završava tamo gdje smo ju upoznali. Bojanić briljira iznutra ne dopuštajući da joj prikazivanje očaja ijednu sekundu zgusnute dramske radnje ostane neprikazano, a posebno je dobra i zanatski tj. na van s obzirom da njezin lik ima govornu manu (pa malo nema) što je tehnički teško izvesti, a da djeluje prirodno i ne postane izvor smijeha budući da je radnja vrlo ozbiljna, Odlični su i Linda Begonja i Marko Makovičić no njihovi su likovi nekako dramaturški pravocrtno postavljeni od početka i ne doživljavaju posebnu transformaciju no točno su definirani i nose potrebu dozu tragike i očaja u sebi.
Janusz Kica idealan je redatelj za Matišićeve tekstove, zapravo pravi krotitelj autorove brze i značenjima bogate dramaturgije začinjene svakodnevnim govorom likova. Zato kao redatelj scenografski čistom scenom (Liberta Mišan) ničim ne opterećuje radnju već otvara prostor glumcu i tekstu, dakle onom najbitnijem u kazalištu.
Na kraju ono što mogu reći jest to da je ovo najbolja predstava za široku (ali i zahtjevniju) publiku koja se može gledati u Zagrebu. Naizmjence ćete se urnebesno smijati i gutati knedle, ali treba cijeniti tu kombinaciju jer malo je kazališta koja to mogu napraviti tako uspješno kao Kerempuh s ovom predstavom i ovim glumcima.
I da, ne dajte da vas izdeprimira informacija da predstava traje 200 minuta, vidjet ćete kad je ogledate da vam se čini da je trajala dvaput po petnaest i da vam na kraju još neće biti ni dosta.
