Na temelju kojeg znanstvenog rada Teršelička ima legitimitet istraživati prošlost i javno prodavati svoju istinu, koju je školu ili fakultet završila – nigdje ne piše
„Znanstvenica i akademkinja “ Teršelič tako je identificirala 2.353 žrtve rata, mahom civila i Srba, koji su stradali tijekom i nakon Oluje, i sustavno takvu manipulaciju objavljuje u javnosti
Do kada ćemo mi biti mazohisti i dopuštati da se u javnosti, bez ikakvog srama i pijeteta prema hrvatskim žrtvama, iznose najgrublje i lako dokazive laži i povijesne krivotvorine?
Trideseta je obljetnica „Oluje“ i čovjek se zaista mora zapitati: do kada će šačica, koja sebe naziva aktivistima, a u naravi su dobro, dobro organizirani i plaćeni lobisti velikosrpske politike, lažima i krivotvorinama terorizirati cijelu državu, hrvatski narod i sve one ljude koji Hrvatsku vole?
Evo, uzmimo primjer udruge pretenciozno nazvane „Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću“. Taj „Centar“ – u kojem, ako je suditi po „donatorima“ i donacijama, voditelji i zaposlenici lijepo žive – osnovalo je nekoliko sličnih udruga koje se, gle čuda, bave istim poslom. Od viška glava ne boli. E, baš ta Documenta redovito dobije svojih pet minuta u javnosti prije obilježavanja naše oslobodilačke „Oluje“ i redovito plasira povijesne krivotvorine. S njihovim viđenjem prošlosti trebali bi se sučeliti baš Hrvati. Srpski agresor na Hrvatsku, razni pupovci koji još uvijek žive na trudu i muci hrvatskih branitelja, ne trebaju se sučeliti ni s kim. Rezultat tog sučeljavanja po njima bi trebao biti podijeljena odgovornost „za sukobe na ovim prostorima“, a onda, ako im se posreći, priprema terena za neke druge balkanske asocijacije.
Osnivačica i dosad jedina voditeljica Documente, Vesna Teršelič, redovito nas tako podučava o povijesnim „istinama“. Informacije o njoj nije teško pronaći na mreži. Rođena je u Ljubljani, predstavnica je Hrvatske u Regionalnom savjetu RECOM mreže pomirenja (i oni, naravno, negiraju Domovinski rat i hrvatsku državu). Djelovala je ili osnivala hrpu udruga: Zelenu akciju, Centar za ženske studije, Centar za mirovne studije, Antiratnu kampanju Hrvatske, Novu ljevicu, a potpisala je i Deklaraciju o zajedničkom jeziku u kojoj se tvrdi da se u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj govori isti jezik. Sve te udruge imale su isti cilj: dokazati da su Hrvati krivi što je Srbija napala Hrvatsku!? Za uspješno djelovanje Teršeličku su nagrađivali Srpsko narodno vijeće, Ivo Josipović, a neke je nagrade dijelila sa srpskim aktivistima. Međutim, na temelju kojeg znanstvenog rada Teršelička ima legitimitet istraživati prošlost i javno prodavati svoju istinu, koju je školu ili fakultet završila – nigdje ne piše.
Naravno da se svaki povijesni događaj može i mora istraživati. Međutim, ovo što radi Teršelič nije doprinos znanosti, nego krivotvorenje istine. Zanimljivo, „znanstvenica i akademkinja“ Teršelič tako je identificirala 2.353 žrtve rata, mahom civila i Srba, koji su stradali tijekom i nakon Oluje, i sustavno takvu manipulaciju objavljuje u javnosti. Uz nju se pojavljuje Pupovac, koji precizno zna kako su od tog fantomskog broja njih 1.170 civili. Istodobno, činjenice su sljedeće. Međunarodni sud u Den Haagu – za kojeg možemo štošta napisati, ali ne i to da je bio sklon Hrvatskoj – u presudi generalima Gotovini i Markaču ustanovio je kako se za 44 srpska civila može reći da su stradala od hrvatskih oružanih snaga. Dakako, nije isključeno da je među njima bio značajan broj vojnika jer je dokazano da su se mnogi, nakon pada zločinačke tzv. SAO Krajine, presvlačili u civilnu odjeću. Za svako ubojstvo poslije Oluje postoji dokumentacija, na teren je izašao istražni sudac i oni za koje se sumnjalo da su to počinili – procesuirani su. Kad je riječ o uništavanju tuđe imovine ili pljački, procesuirano je preko dvije tisuće Hrvata. Dakle, ne može se govoriti o tome da se Hrvatska nije sučelila s onim lošim, ali to i dalje nema nikakve veze s pravom na obranu svoje zemlje, svojih obitelji i svojih domova od zločinačke srpske agresije. Isto tako, dosta je laži i nametanja tvrdnje da je netko protjerivao Srbe. Oni su sami otišli, a to je potvrdila i haaška presuda u kojoj jasno stoji da se tadašnje hrvatsko državno vodstvo, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, aktivno protivilo takvim djelima. Upravo suprotno, srpske vođe su pozivali svoje sunarodnjake iz Hrvatske da napuste gradove i sela koja su do tada držali u okupaciji i da se nastane na Kosovu. Istina je da su mnogi Srbi tada stradali od – Srba, i to ne slučajno. Tako je srpski general Mile Novaković na ulazu u Dvor na Uni 8. kolovoza 1995. izdao zapovijed da se s tenkovima pregazi srpska kolona s izbjeglicama. Nikakva žrtva za veći cilj. Danas i to raznorazne teršeličke, pupovci i dokumente nastoje pripisati Hrvatima.
Dobro, Teršelički, Pupovcu i toj ekipi ne treba se čuditi. Kada bi oni priznali istinu, nestala bi svrha njihova postojanja. Ali pravo je pitanje: do kada ćemo mi biti mazohisti i dopuštati da se u javnosti, bez ikakvog srama i pijeteta prema hrvatskim žrtvama, iznose najgrublje i lako dokazive laži i povijesne krivotvorine? Da se izmišlja nekakva antisrpska histerija? Pupovac, recimo, u srpskim medijima kaže kako je mimohod hrvatske vojske izazvao „zabrinutost i nespokoj kod Srba“. Kao da je Hrvatska ikad napadala Srbiju ili neku drugu državu, pa da Milorad i njemu slični moraju biti nespokojni? Upravo suprotno, Srbi su napali Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, stalno rade nered i na Kosovu i jasno je tko bi trebao biti zabrinut. Ali ta činjenica, valjda, Miloradu ne izaziva ni zabrinutost ni nespokoj?
Zanimljivo, ni Milorad ni „akademkinja“ Teršelič u svemu tome nisu čak ni pristojni pa da barem spomenu hrvatske žrtve u srpskoj agresiji na Hrvatsku, pokatkada kažu sve žrtve. Zašto ne zapitaju svoje sunarodnjake gdje su jame u kojima se nalazi još gotovo 1.800 nestalih Hrvata? Zašto javno i nedvosmisleno ne kažu tko je žrtva, a tko agresor? Zašto ne iskažu pijetet za 14.154 poginulih i nestalih u Republici Hrvatskoj tijekom srpske agresije i više od 10.000 poginulih i nestalih Hrvata u BiH? Hoće li Pupovac i Teršelič reći ponešto o 7.263 civila i 402 ubijene djece? Ili o ranjenima, o tisućama trajnih invalida, o tome da je 4.285 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja zbog agresije njihovih sunarodnjaka? Naravno da neće. To se ne uklapa u narativ u koji bismo mi morali vjerovati. E, nećemo. Ako sumnjate u to, pogledajte hrvatsku mladež koja dobro zna što je bilo.
