Ervin Dubrović: Slikarstvo u Rijeci 1891.-1941., Rijeka, 2024. (u povodu predstavljanja u Matici hrvatskoj 21. svibnja 2025. u 12 sati)
Muzej grada Rijeke (MGR) posve je preuzeo muzejsko-galerijsko-izdavačku djelatnost u Rijeci. Naime, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, koji je od 1945. djelovao u Guvernerovoj palači i u kući Nugent ispred Trsatske gradine i koji je bio desetljećima stožerna gradska institucija, ulazi u energetsku obnovu, te je kao institucija – uskladišten!
No, MGR je, zahvaljujući Ervinu Dubroviću, dugogodišnjem ravnatelju – sada u mirovini! – polako gradio svoje zbirke i napokon je prešao u impresivnu baroknu zgradu Rafinerije šećera. U toj zgradi uspio je prezentirati suvremeni stalni postav, pri tome ostavljajući zgradu davnašnjeg Muzeja revolucije, do Guvernerove palače, kao vrlo funkcionalan izložbeni prostor. Guvernerova palača postaje gradilište, dok Muzej grada Rijeke organizira važne izložbe. I publicira važne knjige.
Ervin Dubrović sigurno je jedan od najplodnijih autora koji se bave zamršenom poviješću grada Rijeke. Rodio se 1957. godine u senilnom biseru Kvarnera. Diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinama je bio likovni kritičar u Novom listu i Oku.
Često se sjetim kako sam 1990. doveo Grgu Gamulina u Rijeku, zbog zajedničkog rada na slikama starih majstora. U tih nekoliko dana bilo je puno zanimljivih događaja, a jedan od neobičnijih bio je vezan uz njegovu zamolbu da okupim riječke povjesničare umjetnosti, kako bi održao prijekorno predavanje o nužnosti njihovog puno ozbiljnijeg angažiranja u raščišćavanju polustoljetne zapuštenosti na području grada i okolice. Među tada mladim povjesničarima umjetnosti bio je i Ervin Dubrović, ali i – što je za ovu knjigu također važno! – Berislav Valušek i Daina Glavočić iz Moderne galerije (danas Muzej moderne i suvremeno umjetnosti, MMSU). Dubrović je tada bio zaposlen u marketingu Narodnog kazališta Ivan Zajc. On je vrlo ozbiljno shvatio Gamulinovo izlaganje i upornim i vrlo strpljivim radom polako je izrastao u jednu od važnijih figura riječke povijesti umjetnosti. Bio je glavni urednik časopisa Dometi (1993.). Magistrirao je povijest umjetnosti 1994. s temom Povijest fotografije u Rijeci 1884.-1940.Potom je došao na čelo Muzeja grada Rijeke (utemeljenog 1994., transformacijom iz Muzeja revolucije!), da bi tijekom idućih desetljeća taj muzej pretvorio u respektabilnu instituciju pažljivim otkupom eksponata (niz kataloga Akvizicije), te organizacijom velikih izložbi: Riječka luka, Adamićevo doba (u tri obimne knjige koje pokrivaju razvoj Rijeke od 1780. do 1830.), Merika – Iseljavanje iz Srednje Europe u Ameriku od 1880. do 1914., Riječki torpedo…
Poslije odlične knjige o likovnom kritičaru i prevoditelju Francescu Drenigu iz 2015., u kojoj je razmatrao i zamršene hrvatsko-talijanske odnose u Rijeci između 1900. i 1950., Dubrović je uspio realizirati kompleksnu, odeblju, knjigu eseja Rijeka – južni pol Srednje Europe (2018.). Tekstovi, koje je ukoričio, nastajali su godinama, no i sama knjiga nastajala je godinama! Uračunalu imam jednu stariju verziju s nešto drugačijom koncepcijom i izborom eseja. Ono što je otisnuto puno je bolje i koherentnije! Tu se bavio ekonomskim usponom grada (Adamić, Whitehead, Ciotta), riječkim talijanskim i hrvatskim piscima (Santarcangeli, Ramous, Morovich, Kamov, Car Emin, Gervais), arhitektima, te slikarima (Leontine Littrow, Venucci, De Gauss, Udatny, Kalina)…
Moraju se spomenuti i ambiciozne i skrupulozne likovne monografije: Leontine Littrow – slikarica svjetla (suautor Bernhard Barta, 2017.), Ivo Kalina (suatori Milan Bešlić i Berislav Valušek, 2018.), Mauro Stipanov: Šetnja – Passegiata (suatorica Ema Makarun, 2018.), te Vladimir Udatny (suautorica Ema Makrun, 2025.).
Takav rad donio je i najveće plodove u sklopu proturječnog događaja Rijeka Europska prijestolnica kulture2020. godine. Muzej grada otvorio je stalni postav u dojmljivoj baroknoj palači davnašnje Rafinerije šećera (2020.) i priredio 20. travnja 2021. malu/veliku izložbu Nepoznati Klimt, praćenu impresivnim katalozima na hrvatskom i engleskom jeziku. Malaizložba znači da je izloženo samo devet slika iz riječkog kazališta u tehnici tempere na platnu, a velika znači da su one velikog formata i da su tako detaljno obrađene i stavljene u širi kontekst da oživljavaju cijelu epohu. Epohu kad je Beč, na samom početku XX. stoljeća, bio četvrti europski centar – poslije Londona, Pariza i Berlina.
I tako je Ervin Dubrović uspio sklopiti zamršenu slagalicu i odraditi svoj dio duga prema Gamulinu, priređujući, u stručnom pogledu, vjerojatno najozbiljniju likovnu izložbu ikad organiziranu u Rijeci. Dok sam čitao katalog, imao sam utisak da čitam katalog velike izložbe velikog svjetskog muzeja. Urednice kataloga bile su Deborah Pustišek Antić i Irena Kraševac, a autori tekstova: Domagoj Marić, Gerhard Dienes, Markus Fellinger, Narcis Dorin Ion, Otmar Rychlick, Ervin Dubrović, Nana Palinić, Marian Bisanz-Prakken, Irena Kraševac, Deborah Pustišek Antić, Ana Rušin Bulić, Slobodan Radić, Rene Schober i Peter Wanhäupel.
Dubrovićeva knjiga Slikarstvo u Rijeci 1891.-1941., koju je uredio Berislav Valušek, a koju su izdali Društvo povjesničara umjetnosti Rijeka i Muzej grada Rijeke, na neki način nastavlja priču o Klimtu, ali je razdvodnjava: vrhunsku malvaziju pretvara u bevandu. Sa svojih 400 stranica velikog formata u tvrdom uvezu izgleda dojmljivo, no već na naslovnici nazire se jedan od problema. Naime, reproduciran je dio slike Leontine von Littrow, izrazito provincijske slikarice, od koje se pokušava napraviti važnu likovnu pojavu svog vremena – što ona nije bila. Ona je bila šarmantna, bogata i uspješna, ali nije bila važna slikarica. Njezin otac Heinrich von Littrow, bio je važan i u Beču i na Kvarneru, no ona je bila tek njegova kćer.
Cijela Dubrovićeva knjiga obiluje reprodukcijama nevažnih slika nevažnih slikara
Cijela Dubrovićeva knjiga obiluje reprodukcijama nevažnih slika nevažnih slikara. Preciznije: za Rijeku je ovo izuzetno važna knjiga, no malo se gubi širi kontekst. Ono što je bilo sjajno odrađeno u slučaju Gustava Klimta, ovdje se, gomilanjem ne odviše važnih lokalnih slikara (i fotografa i ilustratora!) poprilično izgubilo.
Knjiga se nadovezuje na knjigu Daine Glavočić Likovna scena međuratne Rijeke 1920.-1940., (MMSU, 2016.) koja je sa svojih 330 stranica manjeg formata, vizualno primjerenije skrojena. Sve je skromnije i decentnije i lokalni slikari, leksikonski obrađeni, uokvireni su na način koji odgovara njihovoj stvarnoj važnosti.
Kako je Dubrović donju granicu njemu zanimljivih likovnih događanja gurnuo trideset godina unatrag, u razdoblje sutona Austro-Ugarske, to bitno mijenja cjelokupni ugođaj. Rijeka je u sklopu Austro-Ugarske bila mali velegrad, osma europska luka, jedan od najvećih mađarskih gradova, tek malo manja od Zagreba ili Beograda, no veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno. Pod Italijom (1924.-1943.) bila je posve nevažan provincijski gradić, druge najmanje provincije (najmanja je bio Zadar). No, u oba razdoblja grad nije mario za kulturu – što se nastavilo da današnjih dana. Koliko je koncept Daine Glavočić primjeren nevažnom talijanskom gradiću, toliko Dubrovićev koncept odgovara imperijalnom duhu Austro-Ugarske. Međutim imperijalni duh slabo je bio zastupljen u likovnoj umjetnosti grada. Njega je predstavljao tek Venecijanac Giovanni Fumi, glavni gradski dekorater. Taj imperijalni duh grada ja sam predstavio na velikoj izložbi U sjeni riječkog orla – održanoj na Trsatskoj gradini od 15. srpnja do 15. kolovoza 1993. godine – usred Domovinskog rata. Izložba je bila senzacionalno prihvaćena, s više od 500 posjetitelja na otvaranju. Na izložbi sam predstavio Municipalnu zbirku reprezentativnih slika u vlasništvu Pomorskog i povijesnog muzeja – niz potreta istaknutih Riječana, mađarskih guvernera, ali i slike poput Alegorije grada Rijeke Giovannija Butkovicha, slike Italia o morte! vezane uz D’Annunzija, te nekoliko bisti istaknutih Riječana – sve iz depoa Muzeja! Djela koja poslije drugog svjetskog rata nisu bila izlagana! Podloga je bio moj dugi tekst Izuzetna djela IV – Municipalna zbirka reprezentativnih slika u vlasništvu PIPMHP(Rival, br. 3-4/1990., str. 229-251), ponovljen u katalogu izložbe, koji je oponašao monarhijske novine velikog formata.
O tome u Dubrovićevoj knjizi nema ni riječi. Ono što mi je najspornije iz monarhijskog razdoblja je to što se u knjizi ne navodi da sam ja prvi i godinama jedini pisao o slikama Gustava Klimta u riječkom kazalištu, te da sam prvi objavio fotografije tih slika s restauracije u Splitu (Izuzetna djela X – Slike Gustava Klimta, Ernsta Klimta i Franza Matscha u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Rival, br. 1/1996, str. 61-69). Ne spominje se ni moj tekst: Zaboravljeni riječki slikari – Antoniazzo, Bianchi, Blanda, Raicich, Saftich, Venucci, Mediteran, br. 23, Novi list, 4. 6. 1995.). Od dvadesetak mojih tekstova koji se tiču teme i razdoblja spominju se tek dva – o Giovanniju Fumiju i Eugeniju Scompariniju – iz knjige Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica (2003.).
Sve ovo moje grintanjebilo bi krajnje upitno – da knjiga ne izgleda kao konačna summa svega o riječkom slikarstvu označenog razdoblja. Treba se čuvati impresivnih ukoričenja! Uključuju i određene obaveze.
Ono što je dobro – ili čak odlično! – u knjizi je izrazito višeslojno prikazano razdoblje i doprinos Riječana. Dubrović je kroz vrlo složenu političku situaciju s obje strane granice na Rječini – uhvatio duh vremena i prikazao ga vrlo optimistično i pozitivno. Ja bih neke ljude i pojave prikazao u ponešto drugačijem svjetlu, no on je trideset godina rada na problemu zagubljenih riječkih slikara zaokružio čak i iznad same teme! Odnosno, knjiga je bolja od problema koji razmatra! I uz to što je bevanda…
