Predstavljanje rješenja „novog vizualnog identiteta“ grada Zagreba očekivano je izazvalo kontroverziju – očekivano jer nije ništa novo da novosti izazivaju reakcije. U svijetu pak digitalnih medija u kojem se svi sudionici osjećaju pozvanima sve komentirati, sve što je dobro plasirano izaziva nekakvu reakciju. U ozračju rane faze predizborne kampanje bilo je predvidivo i tko će braniti, a tko kritizirati „novi vizualni identitet grada Zagreba“ (nazovimo ga zbog uštede slovnih mjesta NVIZG). Osjećajući se bliže drugoj kategoriji držim ipak da prije kritike nije zgorega malo pomesti ispred svog praga.
Za početak, čini mi se neukusnim a priori sumnjati u redovitost postupka i nekritički napadati nagrađene umjetnike (i to ne samo stoga što je riječ o ionako osjetljivoj čeljadi). Hvale vrijedna je svakako transparentnost postupka pri čemu osobito mislim na dostupnost svih pristiglih rješenja popraćenih mišljenjem Ocjenjivačkog suda.[1] Postupak je, po svemu sudeći, proveden prema „slovu struke“, a izabrano minimalističko rješenje, osim što ispunjava propozicije natječaja, u vizualnom smislu nedvojbeno i jest među boljima (što imajući u vidu neka od rješenja možda i nije osobit uspjeh). O posljednjoj se konstataciji, dakako, može raspravljati na način na koji se može raspravljati i o tome tko je bolji umjetnik: Vaništa ili Rabuzin. No, izabrano rješenje u vizualnom smislu samo po sebi nije loše – osobito ako se ne promatra kao novi dizajn gradskog grba već, kako je naglašeno, „vizualni temelj sustava koji može rasti.“
Mnogi su brzopleti kritičari pogrešno shvatili, na što su upozorili i iz Hrvatskog dizajnerskog društva a gradonačelnik potvrdio, da će NVIZG zamijeniti službeni gradski grb. To se, uvjerio nas je gradonačelnik, nipošto neće dogoditi, štoviše, pred sudionike natječaja postavljen je zahtjev da ponude rješenje koje će „funkcionirati u suživotu s povijesnim grbom, poštujući njegovu povijesnu i kulturnu vrijednost”. Uvažavajući obrazloženje i odluku ocjenjivača ne vidim na pojavnoj razini razloge da se autore novog rješenja omalovažava, a isto tako da se dovodi u pitanje stručnost skupine koja je izabrala rješenje. Konačno, napredak se ne da zaustaviti, o čemu moraju odlučivati upućeni, a ne mase. Da je bilo slušati Zagrepčane u vrijeme kad se započelo s projektiranjem Zelene potkove, središte Zagreba bi dočekalo 20. stoljeće u stanju ne puno boljem od Krležina Trnja ili Cesarčeve Trešnjevke.
Anglosasi bi rekli: so far, so good. No, spomen „poštovanja povijesti i kulture“ među propozicijama natječaja – u svijetlu mandata (n)ove gradske vlasti (nazovimo je, zbog višestruko potvrđene ljubavi prema akronimima, NGV) ipak otvara niz pitanja. Naime, poput svih revolucionara i hrvatska inačica madridskog Podemosa dala si je truda oko, ako ne ukidanja, a ono slabljenja različitih zagrebačkih tradicija i para-tradicija. Istini za ljubav, mora im se priznati da nikad nisu skrivali što namjeravaju napraviti sa Zagrebom. Također, s obzirom na to da su njihovi ideološki predšasnici zaslužni za činjenicu da je malo starijih tradicija preživjelo naprednu polovicu 20. st., zeleni podmladak uglavnom se morao uhvatiti u koštac s pseudo-tradicijama ili pojavama koje su Eric Hobsbawm i Terence Ranger u svojem čuvenom eseju iz 1983. opisali kao „izmišljene tradicije“ (invented traditions). Rođene u „poslijeratnom razdoblju“ i stasale do punine uzrasta u zlatnim osamdesetima koji su se našli u čudu kad su oko 1990. buknule različite „nove“ manifestacije, ipak valja podsjetiti da je upravo „nova vlast“ bila ta koja je 1945. ukinula čitav niz starih zagrebačkih tradicija – od cehovskih ophoda i blagoslova obrtnika, preko Kraljevskih proštenja i spomen-dana vezanih uz mitteleuropsku Monarhiju sve do gornjogradskih proslava sv. Marka i velikih Tijelovskih procesija. Sva ta zagrebačka klerikalno-monarhijska bagaža dakako, ne može konkurirati prijetnji koju permanentnom napretku u zelenom od-rastanju predstavljaju američkim pro-life pokretom nadahnute procesije, javna molitva krunice ili pak obnova megapopularnosti ilirskog hard rocka. Pa ipak, kako god bilo, preuzevši vlast nositelji napretka suočili su se i s gnjavažom u obliku niza naslijeđenih para-tradicija.
U suzbijanju nekih, ako ne nužno dobrih ili starih, a ono svakako uspješnih (običaja), valja to utvrditi, pomogla im je majčica Geja glavom. Recimo, sljemensku Snježnu kraljicu zacijelo bi bilo pretjerano nazvati tradicionalnom (iako je definitivno doprinijela oživljavanju znamenite tradicije skijače u Zagrebu), a ne može se, praf za praf, baš ni reći da je ukinuta. Novoj se, naime, gradskoj vlasti nakon ljeta Gospodnjega 2021., smilovalo i vrijeme dokazujući da je njihova predanost zelenoj tranziciji utemeljena i opravdana. Neformalnom utrnuću Kraljice, 110 godina nakon prve skijaške utrke na Sljemenu i 130 godina od prvog spusta na Cmroku, kumovala je povrijeđena Majčica, za što ipak ne bi bilo pošteno optuživati zelenu gradsku vlast – bez obzira na obiteljske veze.
Nešto tradicionalnije od Snježne kraljice, barem u smislu staža, Zagrebačke mažoretkinje, također su, kako se čini, upravo nastupom NGV (koju ne treba nesmotreno brkati sa srodnom i vrlo proširenom kraticom NGO) izgubile gradsku potporu. Iako je riječ o pseudo-tradiciji kojoj smo se još ne tako davno mogli podsmjehivati i koja mnogim starijim Zagrepčanima nikad „nije legla“, uspjesi koja je ta skupina na europskoj i svjetskoj razini nanizala tijekom tridesetak godina djelovanja učinila ih je ne samo trofejnom skupinom već i svojevrsnim simbolom grada Zagreba.
Znatno ozbiljniji (ne nužno i suptilniji) oblici tihog gušenja odnose se na ozbiljnije tradicije – poput onih koju njeguju podsljemenska kulturno-umjetnička društava. Iako gradske vlasti, na prvi pogled, povećavaju izdvajanja za kulturu tek bi pažljiva raščlamba načina na koji se sredstva dodjeljuju dopustila uistinu utemeljenu kritiku. I tu je, u svođenja tradicije na pravu mjeru, ponešto pomogla tzv. pandemija – koja da ne bi bilo zabune nije pobjegla iz laboratorija već je bila odgovor gore spomenute Majčice na ljudsku pohlepu. Stoga, imajući u vidu zamršenost materije: o škrlakima, kišobranima i licitarima neki drugi put.[2] Do tada, dva događaja mogu poslužiti kao ilustracija odnosa NGV prema tradiciji i tradicionalnim, da ne kažem povijesnim, institucijama.
Kao amblematski primjer odnosa gradske vlasti mogao bi poslužiti konflikt povodom interferencije misnog slavlja pred katedralom i nastupa Zlih bubnjara ljeta Gospodnjega 2023. Nastup tih neizostavnih sudionika permanentne revolucije na Dolcu baš u vrijeme proslave Majke Božje od Kamenitih vrata izazvao je reakciju nekolicine njezinih štovatelja. Iz policijskog se izvještaja po običaju nije moglo razbrati što se dogodilo (očito ništa dramatično), ali zato su mediji masovno izvještavali o napadu vjerskih fanatika na umjetnički performans. Čitatelju tih izvještaja, osim naglašavanja nekršćanskog ponašanja vjernika, sugerirano je da nije jasno u čemu bi se sastojala odgovornost nadležnih institucija zaduženih za odobravanje javnih okupljanja. Ta riječ je o dvije odvojene manifestacije i to na dvije odvojene lokacije! Razumljiva želja promotora napredne umjetnosti s Dolca možda bi mogla uključivati i obzir prema ljudima koji su se okupili na obližnjem Kaptolu da, kako se to nekad reklo, odslušaju misu. Doduše, proslava „vjerskog slavlja“ povodom Dana Grada Zagreba ne bi trebala zasjeniti činjenicu da su – iz perspektive NGV – obje institucije koje organiziraju svoje manifestacije ionako tek pred zakonom jednake udruge građana. Doduše, zacijelo ne i društveno jednako korisne jer iz te perspektive kaptolski se NGO zacijelo ipak ne može mjeriti s Bubnjarima.
Zli bubnjari dakako nisu gradska institucija, no poput niza udruga predstavljaju dio šarenog svijeta ne-institucija čije članstvo – kako pokazuje razvoj od valjanja po podu našeg grada pa sve do dominacije na terenu Gradske vijećnice – ipak ima sklonost evoluirati prema svijetu prave politike. Pa i pod cijenu nošenja kravate. Nekima je ipak zgodnije ostati izvan obveza i odgovornosti koju donose formalnosti poput kompetencije i legitimiteta. Svakako lijep primjer jest onaj čuvene hrvatske filmske, televizijske i kazališne glumice, kolumnistice, feministkinje i aktivistkinje (sve u jednoj osobi) koju je prije točno šest godina, u ove ne toliko tople ožujske dane, primila tadašnja predsjednica Republike čime su joj otvorena vrata Banskih dvora i pristup predsjedniku vlade i ministrima. Što će državi institucije kad i izvan njih ima tko zna i želi? Pretvorba društvenih aktivista u formalne političare tek je faza njihova sazrijevanja koja može, ali i ne mora – barem u trenutnoj fazi revolucije – okruniti njihov spori hod kroz institucije. Iako nije vjerojatno da su ga svi ti brojni djelatnici u kulturi čitali, stari Gramsci bi mogao biti zadovoljan pretvaranjem svoje teorije u praksu.
Iz posve drugačijeg epistemološkog kuta takvo bi se djelovanje moglo opisati i kao oblici „vanjskog poslovanja“ ili „izdvajanja usluga“. Poznatiji na hrengleskom kao outsourcing takvi su postupci opisani kao „poslovne prakse pri kojima tvrtke prenose određene funkcije, zadatke ili procese na vanjske pružatelje usluga, umjesto da ih obavljaju interno“. Povremene analize gradskog izdvajanja za potrebe u kulturi lijepo osvjetljuju brojne ne tako nevidljive konce koji povezuju NGV s njihovim dojučerašnjim uličnim suborcima svih boja i vrsta. Pritom, činjenica da su brojne udruge uvelike i nastale upravo kao odgovor na sličnu – i u dobru i u zlu – ipak znatno efikasniju mrežu interesne solidarnosti ipak ne bi trebala biti izlika.
Drugu sliku odnosa spram kulture (tradicionalno shvaćene) pokazali su organizatori novogodišnjeg dočeka 2024. izvrgavajući Zagrebačku filharmoniju sramoćenju uz pomoć riječkog benda koji nas već tridesetak godina „zabavlja, nasmijava, ali i tjera na razmišljanje“ kako je stajalo u najavi novogodišnjeg koncerta. Novogodišnji koncert LET3, u medijima je dakako odjeknuo kao spektakl, a Filharmoničarima je zacijelo od slabe utjehe pouka poslovice o lijeganju s djecom. Kako god bilo, nastup benda koji je karijeru izgradio na pokazivanju stražnjice vraća nas na drugog zagrebačkog gologuza – umjetnika čiji je čuveni nastup poslužio kao inspiracija oblikovanju „verbalnog standarda“ NVIZG.
Naime, unutar ne-grba smješten natpis “Zagreb volim te!” direktno je inspiriran performansom Tomislava Gotovca iz1981. Konkretan iskaz ljubavi prama gradu – osim što „inspiraciju crpi iz konceptualne umjetnosti, referirajući se na kultni ulični performans“ – valja smjestiti i unutar tradicije čiji je začetnik grafički dizajner Milton Glaser koji je 1977. stvorio danas već kultnu ikonu I©NY. Osim činjenice da je natpis gramatički i pravopisno netočan (mnogo buke nizašto: bio je to i Gotovčev izvornik), u ovom je kontekstu zanimljiv i izbor zagrebačkog Supermana za inspiraciju. Dopuštajući da je nudistički sprint Ilicom nekako obilježio Zagreb, a Gotovca smjestio među velikane suvremene hrvatske umjetnosti, izbor mi se ne čini sam po sebi razumljivim. Nije, naravno, na meni da se petljam u struku, ali rekao bih da Julije Knifer i Ivan Kožarić, osim što su zaista obilježili Zagreb druge polovice 20. st. (Kožarićev Matoš i Prizemljeno sunce, odnosno Kniferovi meandri vrlo su predvidive asocijacije), zaista nude obilje inspiracije i u vizualnom smislu.
Govoreći o linijama valja uočiti i to da, polukružna zakrivljena linija na dnu NVIZG, ne predstavlja, kako su mnogi neuki i pakosni promatrači pomislili, pozadinu autora gornjeg citata, – već rijeku Savu ili pak osmijeh. Kako je zaključio Ocjenjivački sud upravo ta „jednostavna, dobro promišljena i vrlo vješta intervencija, stvara inspirativnu podlogu za nova čitanja.“
Jedno od mogućih novih čitanja, u svjetlu učinaka četveroljetke zagrebačkog NGV-a i srodnih im NGO-ova, upućuje na mogućnost manje bezazlene primjene NVIZG no što to sugerira ponuđeni poletovski okvir interpretacije. Naime, osim svoje (ponovno naglašavam) vizualne uspješnosti, NVIZG u tom se ključu, kao pseudo-grb grada Zagreba, može čitati ne toliko kao odraz onoga što Zagreb jest već kao vizija onoga što bi Zagreb u režiji NGV trebao postati. Na tom tragu novi zagrebački ne-grb može se razumjeti i kao nasmiješeno lice, no bez očiju i pravog sadržaja. Umjesto priče ili ostatka lica koje bi očekivali uz osmijeh, tu je tek parola nalijepljena na čelo. Gramatički pogrešno napisana, ona odražava nerazumijevanje ili namjerno odbacivanje (pri)povijesti. Umjesto priče o prošlosti upisane u postojeći gradski grb NVIZG nudi ideologiju praznine kao reducirani i iskrivljeni oblik ideje. Takva, od sadržaja ispražnjena poruka izvire iz modernističkih ikonoklastičkih korijena i ujedno odražava fundamentalističku privrženost eksplicitnom. Konačno, u istom ključu, otvori slobode s obiju strana zaokružuju interpretaciju – sugerirajući propuh u glavi.
[1] https://dizajn.hr/blog/rezultati-natjecaja-za-dizajn-vizualnog-identiteta-grada-zagreba/
[2] https://xpress.hr/2023/11/22/klub-zastupnika-grad-zagreb-izdvaja-enormna-sredstva-za-neovisne-udruge-a-nema-za-stadion/?utm_source=chatgpt.com
