Poljski filozof, autor i političar prof. Ryszard Legutko našoj je javnosti poznat prije svega po hrvatskom prijevodu njegova najvažnijeg dijela „Triumf człowieka pospolitego” („Demon u demokraciji”, Verbum, 2019) u kojemu ukazuje na određene sličnosti između koncepta liberalne demokracije i komunizma.
Oni žele marginalizirati poljsku desnicu, oduzeti joj svaku političku snagu. Govorim o tom konglomeratu koji vlada najvažnijim europskim institucijama. Već dulje vrijeme pokušavam objasniti tu situaciju zapadnom javnom mnijenju, zato sam i istupao u francuskim, njemačkim i britanskim medijima. U isto vrijeme dok je Tusk ovdje u Poljskoj radio nezakonite i protuustavne stvari, dobivao je na Zapadu razne nagrade za „borbu za vladavinu prava“. Čovjek koji kriminalizira oporbu u svojoj domovini biva na Zapadu proglašen „braniteljem demokracije“. Nevjerojatna situacija.
Legutko je profesor Jagielonskoga sveučilišta u Krakovu, originalan je i utjecajan politički filozof konzervativnoga usmjerenja, ali i aktivni političar. Njegov je angažman vezan uz stranku Pravo i pravda (PiS). Bio je ministrar prosvjete u vladi Jarosława Kaczyńskieg, senator te zastupnik u Europskom parlamentu u dva mandata. Od njegova izravnog političkog angažmana možda je i važniji onaj intelektualni. Uz Bronisława Wildsteina i Zdzisława Krasnodębskog smatra ga se za glavnoga idejnog kreatora politike PiS-a. Član je Odbora potpore novom poljskom predsjedniku Karolu Nawrockom. Nawrocki je na nedavnim predsjedničkim izborima u drugom krugu porazio lijevo-liberalnog kandidata Rafała Trzaskowskog.
Profesore Legutko, bili ste jedan od članova Građanskog odbora potpore Karolu Nawrockom. Zašto ste odlučili stati svojim imenom i ugledom iza tog kandidata?
Iz nekoliko razloga.
Kao prvo, smatrao sam da je dr. Karol Nawrocki izvrstan kandidat za predsjednika. Čovjek jakog karaktera, s impresivnim životopisom, domoljub koji se dokazao izvrsno vodeći dvije važne kulturne institucije – Muzej Drugog svjetskog rata u Gdanjsku i Institut nacionalnog sjećanja.
Kao drugo, po političkoj sam i svjetonazorskoj orijentaciji konzervativac i smatram kako su nakon 1989. konzervativne vlade učinile puno više za Poljsku, nego one lijevo-liberalne.
I kao treće, u ovome trenutku Poljskom vlada lijevo-liberalna koalicija koja ima potporu establishmenta i koja radi stvari koje su politički skandal. Uništavanje vladavine prava, poticanje podjela i masovne mržnje, napad na ljudska prava. Da je pobijedio njihov kandidat došlo bi do, kako se jedan njihov političar izrazio, “zatvaranja sustava” i mogli bi raditi što žele. Primjerice, postarali bi se još vjernije slušati direktive iz Bruxellesa, što osobno i ljudi poput mene smatramo pogubnim za našu suverenost. A živimo u vremenima kada je suverenost presudno pitanje i treba je braniti. Dakle, iz svih tih razloga odlučio sam dati potporu Karolu Nawrockom koji će, siguran sam, braniti našu suverenost u ovim vremenima koja su teška i zahtjevna, ne samo za Poljsku, nego i za EU.
U ovome trenutku vladajuća koalicija u Poljskoj, točnije Građanska koalicija, stranka premijera Donalda Tuska koja je u vladi najmoćnija snaga, čini sve kako bi poništila pobjedu Nawrockog, tvrdeći kako su se u izbornom postupku dogodile nepravilnosti. Hoće li u tome uspjeti?
Mislim da ne. Trebamo znati kako je nakon proglašene pobjede Nawrockog, šefica Europske komisije Ursula von der Leyen požurila čestitati mu, što možemo iščitati kao signal da se Bruxelles neće previše miješati u izbore u Poljskoj. Taj signal vjerojatno je poslan nakon pritiska američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove administracije. Znači da će se Unija tu ponašati oprezno. Ne zato što im se tako sviđa nego zato što su SAD napravili pritisak na njih, a Europa je svjesna da bez Washingtona ne može i mora se s njim dogovoriti. Nadalje, sada je jasno da Tuskovi koalicijski partneri u Vladi ne žele slijediti njegovu agresivnu strategiju. Državna izborna komisija već je uručila Nawrockom dokumente koji potvrđuju njegov izbor, a Vrhovni sud potvrdio je da su izbori legalni.
Zašto onda Tusk radi to što radi?
Zato što tako pokušava uništiti legitimitet novoga predsjednika ili mu ga barem donekle oduzeti, napadajući ga već sada. Trebam ovdje objasniti kako u Tuskovom političkom taboru, kako u medijima, tako i u pravosuđu ili akademskoj zajednici, postoje ljudi koji su opsjednuti mržnjom prema PiS-u. Ne izgovaram to kao metaforu. Poznam nekoliko takvih ljudi i nadam se da će taj čudan fenomen jednom biti adekvatno opisan u psihološkim kategorijama. To je emocija koju politički koristi Donald Tusk i koja se za njega pokazala nekoliko puta učinkovitom, npr. na parlamentarnim izborima 2023. Sjećam se strašnih napada na pokojnog predsjednika Lecha Kaczyńskog, sjećam se kako su bili perfidni i agresivni jer sam tada bio angažiran u njegovu Kabinetu. Tu istu mržnju mogli smo sada vidjeti u predizbornoj kampanji kada su napadali Nawrockog, opisivali ga kao „gangstera“ i „lopova“ i upućivali mu optužbe koje su bile bez ikakvih utemeljenja u stvarnosti. U jednom trenutku u sve se to izravno uključio i Donald Tusk, pojavljujući se na televiziji i navodeći kao svjedoka protiv Nawrockog čovjeka koji je nekakav patološki influencer i za sobom ima već nekoliko presuda za klevete. Poljski premijer pozvao se na autoritet čovjeka iz polukriminalnoga svijeta, pravomoćno osuđivanog za klevete. Skandalozna situacija. Sve bi to bilo pomalo i komično kada ne bi bili svjesni da će nakon inauguracije krenuti novi val toga antipisovskog ludila o kojem sam govorio.
Poljski publicist Piotr Zaremba opisao je to kao „industriju pogrde“. Krenut će osobni napadi na Nawrockog i svakoga tko ga podržava, a Tusk i njegovi će tvrditi kako novi predsjednik nije legitiman jer je izabran na način koji budi sumnje. Pri tome, nevažno je što takvih sumnji uopće nema. O takvoj strategiji je riječ.
Nema sumnji?
Ne. Iz svega što u ovom trenutku znamo, riječ je o pogreškama u određenom broju komisija koje ne izlaze iz statističkog obrasca karakterističnog za svake izbore. Što je još zanimljivije, te su pogreške u nekoliko slučaja povećale broj glasova za Trzaskowskog, a ne za Nawrockog.
Riječ je o delegitimiziranju institucije poljskog predsjednika i o onoj istoj strategiji koja stoji iza potkopavanja Ustavnog suda, Državnog sudbenog vijeća i dijela Vrhovnog suda. To je sumanuta politička strategija uništavanja poljskih državnih institucija temeljena na tome da Građanska koalicija ne priznaje one institucije poljske državnosti nad kojima nema kontrolu. Riječ je o strategiji koju Tusk prakticira već skoro dvije godine.
Zašto Europska unija ne reagira?
Odgovor je vrlo jednostavan. Vjerojatno u srednjoj Europi, kako u Hrvatskoj, tako i u Poljskoj, postoji još dobar broj građana koji u Uniji vide plemenitu instituciju dostojnu poštovanja. Instituciju koju vode samo jasna i važna pravila, koja je na straži svega onoga što je dobro, pravedno i lijepo. To je, naravno, obična laž. Mogli bi o toj kompliciranoj temi imati zaseban razgovor, ali sada ću samo reći kako imamo sigurnost da europskim institucijama vlada konglomerat određenih političkih stranaka i ideologija. Imajući u vidu sve proporcije, možemo reći kako je to stranački monopol. On nije apsolutan, ali je ipak monopol i to onaj s lijevo-liberalnom agendom. Smatram da je konzervativna Europska pučka stranka u savezu s tim monopolom i njegov je dio, pri čemu je kapitulirala i odustala od svake konzervativne i desne politike. „Kupila“ je tu lijevu agendu i ušla u strukture tog monopola koji kontrolira sve europske institucije. Razmjenjuju se među sobom funkcijama i ne pripuštaju do njih nikoga tko ne pripada konglomeratu. Štoviše, sustavno pokušavaju uništiti konzervativne snage u Uniji. Svi ti instrumenti koji su bili uspostavljeni u Uniji tobože u funkciji obrane „vladavine prava“, bili su korišteni upravo uz potpuno negiranje toga prava, za što još nitko nije odgovarao.
EU je davala potporu Donaldu Tusku u njegovoj kampanji za premijera, simpatizirala s njim i pomagala mu, bila potpuno oduševljena njegovim povratkom. Bila je oduševljena i s bespravljem koje je on uspostavio jer je u skladu s njihovim planom.
Kakav je to plan?
Oni žele marginalizirati poljsku desnicu, oduzeti joj svaku političku snagu. Govorim o tom konglomeratu koji vlada najvažnijim europskim institucijama. Već dulje vrijeme pokušavam objasniti tu situaciju zapadnom javnom mnijenju, zato sam i istupao u francuskim, njemačkim i britanskim medijima. U isto vrijeme dok je Tusk ovdje u Poljskoj radio nezakonite i protuustavne stvari, dobivao je na Zapadu razne nagrade za „borbu za vladavinu prava“. Čovjek koji kriminalizira oporbu u svojoj domovini biva na Zapadu proglašen „braniteljem demokracije“. Nevjerojatna situacija.
Dolazimo tu do jednog fenomena koji mi se čini presudan za razumijevanje vremena u kojemu živimo. Naš zapadni svijet funkcionira po načelima orvelijanskoga jezika, znači potpuno je uronio u laž. Živimo upravo ono što je George Orwell opisao u svojoj literaturi sloganima „sloboda je ropstvo“ ili „rat je mir“. Demokracija jest djelovanje protiv demokracije, vladavina prava je uništavanje prava, a pluralizam je monopol jedne ideologije.
Problem je u tome što je EU u ovome trenutku u iznimno osjetljivom trenutku, kada ruski imperijalizam postaje sve ozbiljnijom prijetnjom za cijeli kontinent. Nedostatak jedinstva u takvoj situaciji može biti doista opasan. Bruxelles je u nekoliko zadnjih mjeseci ipak pokazao da je te opasnosti svjestan?
Smatram kako je taj antiputinovski narativ zajedno s kritikom ruskog imperijalizma koji sada dominira u Bruxellesu nešto jako politički plitko i ad hoc. Za zapadnoeuropske elite većim neprijateljem nego Rusija uvijek su bile SAD. I to ne govorim samo o njemačkom primjeru. Kada sam bio europarlamentarni zastupnik, probali smo 13 puta u Parlamentu započeti raspravu o štetnosti Nord Streama kao ugrozi energetske sigurnosti Europe i inicirati deklaraciju o tome. Nikada nismo uspjeli. Te iste elite sada govore o tome kako je Putin zao, a svakoga tko nije dijelom njihova konglomerata proglašavaju „putinovcem“.
Hrvatski čitatelji to vjerojatno ne znaju, ali ja moram podsjetiti na to kako je Donald Tusk prije petnaestak godina radio reset u odnosima s Moskvom i optuživao PiS da je „rusofobična“ stranka. Vraćamo se do orvelijanske perspektive. Stranka koja je nekada bila rusofobična danas je, u njihovim očima, proputinovska. Ja, dakle, ne vjerujem da je Uniji stalo do istinske borbe protiv imperijalizma Rusije, jer da jest tako onda bi napravila jedinstven front protiv Moskve. Uniji su važnija pitanja poput istospolnih brakova, LGBT ideologije i green deala, nažalost.
Ako je ta svijest o opasnosti koja nam prijeti od Rusije neautentična, što to znači za Europu, posebice za „novu Europu“?
Teško je to predvidjeti, jer se situacija brzo mijenja. Putin u ovome trenutku ipak ima problem s ratom u Ukrajini i agresija mu ne ide tako glatko kako je očekivao. Ipak, dio svojih ciljeva je ostvario. U ovome trenutku nitko ne postavlja pitanje o povratku Krima i istočnih teritorija Ukrajini. Glavni slogan je „teritorij za mir“. Ruski imperijalizam uvijek igra na vrijeme i tek trebamo vidjeti hoće li njegov sljedeći cilj biti Baltičke države.
EU je slaba, u svakome pogledu. I bit će sve slabija. U njoj nema nikakvih mehanizama koji bi doprinijeli njezinu ozdravljenju. Proces oslabljivanja, nažalost, ide dalje.
Ipak, Bruxelles najavljuje novu vojnu strategiju i jačanje svojih obrambenih snaga?
Mislim da je riječ o običnoj političkoj igri. Unija svaku krizu koristi samo u jednom cilju – jačanju moći europskih institucija. Govorimo o osnaživanju obrambenih sposobnosti? Pa Unija nije sposobna upravljati čak niti u onim područjima u kojima je dobila ovlasti preko temeljnih dokumenata EU. Nema nikakvih temelja na kojima možemo graditi povjerenje u Uniju i procesu jačanja njezinih vojnih snaga. Znam da je NATO u krizi, ali ta organizacija, unatoč svemu, ipak još ulijeva povjerenje. S druge strane, pozivaju nas predati obrambena pitanja i našu sudbinu u ruke Ursuli von der Leyen, političarki koja je ostala zabilježena u povijesti Njemačke kao najgori ministar obrane.
Interes Unije realizira se kroz osvajanje sve većeg područja kompetencija, a ne kroz dobro upravljanje u onim područjima koja su im udijeljena preko osnivačkih ugovora.
Ponavljam svoje pitanje – što srednje i male države poput Poljske ili Hrvatske mogu napraviti?
Kao što oduvijek znamo – saveznici su dobra stvar, ali treba što više jačati vlastite snage i oslanjati se prije svega na njih. Poljska je u svojoj povijesti prečesto bezrezervno vjerovala saveznicima i nije to dobro završavalo za nju.
U ovome trenutku treba jačati istočnu granicu NATO-a i iskoristiti situaciju u kojoj je američka administracija zainteresirana za to. To, u određenom smislu, može potaknuti i Uniju da iskreno ozbiljno shvati problem prijetnje Rusije. Moramo raditi ono što je moguće u ovom trenutku. Ja općenito smatram kako države srednje Europe mogu imati puno veći utjecaj na sve što se događa u ovom dijelu svijeta. Uvjet za to je ostvarenje određenog sporazuma među njima, što je otežano stranačkim polarizacijama i podatnosti utjecajima vanjskih interesa.
Nije li Inicijativa tri mora pokušaj takvoga sporazuma?
Da. Smatram da je to iznimno važna Inicijativa koja može još puno toga dati. Sve to ovisi o nama, srednjoeuropskim narodima, i mi moramo toga postati svjesni. Postoji taj mentalitet u Poljskoj, ne znam je li tako i u Hrvatskoj, ta spremnost na preuzimanje uloge „siromašnog rođaka“ u odnosu prema velikim silama. Dosta toga. Nismo nikakvi „siromašni rođaci“. Imamo svoje zajedničke interese i vrijeme je započeti zajedno ih realizirati.
Hoće li pobjeda Karola Nawrockog promijeniti nešto u tom smislu? Ne samo u kontekstu Poljske, nego i srednjoeuropske regije?
Mislim da je to važan događaj, jer treba imati na umu kako Poljska ima najbolje organiziranu i najmoćniju političku desnicu u Europi. Mađarska je također ima, ali Poljska je ipak vođa konzervativnih snaga. Ne govorim samo o političkim strankama nego i o medijima i inteligenciji. Osim toga, Crkva je u Poljskoj i dalje jaka. Istina, nakon nekih događanja u zadnjih nekoliko godina, malo je oslabljena. Ipak, i dalje je to jaka institucija koja često nije svjesna svoje važnosti i snage, ali to je također tema za neki drugi razgovor.
Lijevo-liberalnim elitama jako je važno neutralizirati desnicu u Poljskoj i Mađarskoj, jer su to dva snažna konzervativna uporišta. Da je Trzaskowski pobijedio, možda bi i uspjeli u tome. Ali, pobijedio je Nawrocki i imamo novu prigodu obnoviti snagu našeg tabora i biti inspiracija za druge države u Europi, gdje konzervativne snage nisu toliko učinkovite i dobro organizirane. Kada razgovaram s kolegama iz zapadnoeuropskih država, često mi govore kako gledaju s nadom na srednju Europu, jer smatraju da su u Francuskoj ili Španjolskoj taj rat već izgubili. Oni na Poljsku, Hrvatsku, Mađarsku i ostale države gledaju s nadom. U tom smislu, pobjeda Karola Nawrockog može biti jakim nadahnućem za sve nas.
