Datum 14. studenoga 2025. zasigurno će ostati zapisan kao povijesni u svim teatrološkim knjigama koje prate povijest hrvatskog kazališta. Toga je dana, naime, izvedena prva predstava na sceni HNK2, novom prostoru koji će Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu omogućiti rad na dvije scene i trima ansamblima dati dovoljno prostora i termina za izvedbe.
Piše: Zoran Maljković
I dok smo, možda malo naivno, očekivali da će se ova scena otvoriti kakvom praizvedbom novoga domaćeg teksta ili klasika s nacionalnim prvacima u glavnim ulogama Hrvatsko se narodno kazalište odlučilo za predstavu koja bi ujedinila dramski, operni i baletni ansambl u jednom projektu pa smo dobili premijeru slavnoga mjuzikla Cabaretza kojega je glazbu napisao John Kander, a tekstove songova Fred Ebb dok je sve tekstualno uobličio Joe Masteroff. Redatelj i koreograf je Leo Mujić.
Sada opet dolazimo do novoga ‘problema’ – kako HNK nije kazalište koje je dom mjuziklu glavne uloge pjevaju (mora se priznati – kompetentni) glumci i pjevači koji nisu članovi ovoga kazališta (iako je HNK jedno od rijetkih kazališta koje ima u ansamblu dobitnicu jedne od najprestižnijih svjetskih nagrada (Laurence Olivier) za glavnu ulogu u mjuziklu, Zrinku Cvitešić).
No to možemo opravdati činjenicom da se htjela napraviti atraktivna predstava koja će što više publike privući da posjeti novu zgradu u čemu su očito i uspjeli jer su sve izvedbe u ovoj godini rasprodane.
Kako su, pogotovo uspješni, mjuzikli vrlo lukrativna industrija njihovi vlasnici često ih mijenjaju i prilagođavaju vremenu i postavljaju stroga ugovorna pravila za izvođenje pa je tako je Zagreb dobio pravo za nešto stariju varijantu (1987.) jer su novije mnogo skuplje, a za njih ekskluzivu drže uglavnom kazališta New Yorka i Londona. Tako npr. u ovoj verziji nema slavnoga songa Mein Herr.
Prije svega treba napomenuti, koliko to god bilo teško, predstavu ne treba miješati s filmom koji je iz umjetničkih razloga učinio brojne preinake u odnosu na izvornik pa je sama predstava ponešto drugačija. Ona se sastoji iz dvaju dijelova koji se isprepliću: jedan je onaj iz Kit Kat klubaiz kojega pratimo sjajne glazbene i plesne točke koje svojim tekstovima najavljuju nadolazeće probleme onoga (a izgleda i svakoga) doba kao što su pohlepa, dolazak fašizma, mržnja i ksenofobija, dok se drugi dio događa u pansionu u kojemu glavni junaci žive i gdje se sve ovo o čemu se u klubu pjeva vidi u svom konkretnom djelovanju na konkretne ljude. Ta su dva djela možda i najveći problem predstave: klupski dio je atraktivan, odlično koreografiran i izveden, a drugi je pomalo spor i dosadnjikav, da li zato što redatelj i koreograf Leo Mujić nije najverziraniji u dramskoj formi ili zato jer se zbog odredbi ugovora scene iz pansiona nije moglo kratiti pa smo stalno u iščekivanju kada će se radnja opet vratiti u klub budući da i songovi iz tog dijela nisu previše atraktivni niti poznati gledateljima.
Tekst je kompetentno preveden i prilagođen (Dino Pešut) kao i prepjevi songova (Dino Pešut, Ivan Josip Skenderi Roko Crnić) koji potpuno prirodno zvuče na hrvatskom jeziku. Leo Mujić do sada je u Hrvatskoj radio uglavnom iznadprosječne produkcije, a tako je i ovdje dok se to tiče pjesme i plesa. Redateljski nije tražio ništa što u samom tekstu nije napisano (za razliku od npr, režije Rufusa Norrisakoji je tražio političke dimenzije u predstavi koju sam 2006. gledao u Londonu i u kojoj cijeli ansambl na kraju završava gol u plinskoj komori) već je pred plesače i pjevače postavio svoje maksimalističke zahtjeve koje su, uglavnom, uspjeli izvesti.
Koreografija je atraktivna i precizna, dosta i erotizirana, a posebno se gledalo da svaka točka bude drugačija, kostimografski i vizualno.
Scenografija Stefana Katunara možda je najslabija točka, postoje njezini elementi na sceni, ali se ne koriste i kao da mu je jedini zadatak bio da u što kraćem vremenu scenu oslobodi i ono malo kulisa kako bi sve bilo spremno za plesne točke.
Zvijezda večeri Fabijan Komljenović
Zvijezda večeri na izvedbi na kojoj sam bio (jer podjele su dvostruke i čak trostruke) bio je glumac Fabijan Komljenović kao Ceremonijal majstor, možda jedini hrvatski glumac koji podjednako kompetentno glumi, pjeva i pleše. Tako mladog, a tako ‘kompletnog’ glumca nismo imali desetljećima i, bez obzira na sve mane, ovu predstavu vrijedi gledati samo zbog njega.
Lana Ujević Telenta bila je Sally Bowles i to više nego solidna i pjevački i glumački, no nad tim će likom, tko god ga glumio, uvijek biti duh Lize Minelli i uvijek će se uspoređivati, a usporedba će uvijek ići na štetu nove izvedbe. No Minelli je imala prednost krupnih kadrova, ponavljanja na snimanju – sve što glumica u kazalištu nema tako da Lanu Ujević, kao vrlo mladu glumicu, svakako treba podržati i pohvaliti.
Pjevački i glumački su se posebno istaknuli Ivana Boban kao Frau Schenider te Marin Klišmanić kao Clifford Bradshaw, dok je Ozren Bilušić napravio pravi mali biser od uloge židovskog trgovca Schultza.
Sama partitura kojom dominira ritam (što traži veliku preciznost svih sudionika) nije predstavljala problem dirigentu Ivanu Josipu Skenderu pa je muzički (posebno svirački) dio uz Mujićevu koreografiju najjači dio predstave.
Na kraju, ipak treba pohvaliti napore Hrvatskog narodnog kazališta i sudionika ovoga projekta budući da Zagreb ipak nikada nije imao dvoranu koja bi mogla u potpunosti ‘podnijeti’ ozbiljniju produkciju raskošnijeg mjuzikla pa ovu predstavu treba gledati kao poziv publici da dođe posjetiti novu zgradu i da usput i uživa u, manje-više, uspješnom muzičkom ostvarenju. Prilika je to i da se i HNK repozicionira na kazališnoj sceni grada i da svake sezone napravi ovakav istovremeno i komercijalan, ali i umjetnički relevantan projekt koji će privlačiti publiku poput Cabareta.
