Europa postaje “administrativni kontinent” bez vitalnog impulsa čime ponovno ulazi u stanje koje Husserl naziva “duhovnim umorom”
Svaki na svoj način upozoravaju da kriza nije nesreća nego poziv na buđenje
U nizu pokušaja da se razumije što Europa jest – i što bi mogla biti – tri su figure, svaka iz različitog vremena, pokušale očitati njezinu bit iz iskustva krize: Edmund Husserl u svom bečkom predavanju Filozofija i kriza europskog čovječanstva (1935), Stefan Zweig u svojoj gotovo testamentarnoj apologiji izgubljenog europskog humanizma i Peter Sloterdijk, koji u suvremenom horizontu globaliziranog svijeta pokušava ponovno uspostaviti “kozmopolitsku imunologiju” duha.
Svima je zajedničko uvjerenje da se kriza Europe ne može shvatiti samo politički ni ekonomski, nego da je ona — prije svega — duhovna.
1. Husserlova ideja “krize europskih znanosti”
Kad Husserl 1935. godine u Beču, u svom čuvenom predavanju, govori o “krizi europskog čovječanstva”, Europa već stoji na rubu samouništenja. Nacizam je u Njemačkoj na vlasti već dvije godine, a filozof židovskog porijekla drži predavanje u kojem pokušava obraniti samu ideju Europe kao duhovne forme života.
Za Husserla, Europa nije geografski pojam, niti politički konstrukt, nego teleološki projekt duha — povijesni pokušaj da se ljudsko postojanje zasnuje na razumu, samorefleksiji i univerzalnosti. Kriza nastaje kada Europa izgubi vjeru u taj racionalni i moralni temelj: kad se znanosti odvoje od svijesti o smislu, kad pozitivizam istisne pitanje istine, a politika se preda tehnici i goloj sili.[1]
“Kriza europskog čovječanstva”, kaže Husserl, znači da je Europa zaboravila vlastitu dušu. Taj zaborav rađa nihilizam, moralnu dezorijentaciju i duhovnu prazninu — tlo na kojem izrasta totalitarizam.
Zato Husserl poziva na povratak izvornom duhu Europe — onom koji je započeo s grčkim thaumazein, čuđenjem nad svijetom, i koji je u filozofiji pronašao način da stalno obnavlja pitanje smisla.
2. Zweigova “svijest o kraju”
Samo nekoliko godina kasnije, Stefan Zweig u svojim memoarima Die Welt von Gestern opisuje istu krizu, ali sada ne iz filozofske, nego iz egzistencijalne i kulturne perspektive. Njegova “jučerašnja Europa” svijet je izgubljenog građanskog ideala, svijet u kojem su književnost, znanje i kultura stvarali duhovno zajedništvo kontinenata.
Zweig vidi kako taj svijet nestaje u vihoru nacizma, ratova i masovne iracionalnosti. Ako je Husserl govorio o krizi racionalnosti, Zweig svjedoči o posvemašnjem kolapsu empatije: povratku kolektivnih mitova, strasti i strahova.
Zweigova Europa nije samo geografski, nego etički projekt: svijet koji vjeruje u dijalog, u ljepotu razlike, u mjeru. Kad taj svijet nestaje, Europa gubi ono što ju je činilo Europom. I zato Zweig u egzilu piše elegiju — ne samo jednoj epohi, nego samoj mogućnosti europejstva kao duhovne orijentacije, koja je „rođena iz knjige, a ne iz mača“: ona je duhovna federacija naroda koji se prepoznaje po svojim vrijednostima, a ne po svojim granicama.
3. Sloterdijkova dijagnoza postkrizne Europe
Kad Peter Sloterdijk u našem vremenu govori o “duhu Europe”, polazi od svijesti da živimo u postkriznom dobu — ne u smislu da je kriza završena, nego da je postala permanentna.
Njegova misao, osobito u Sferama i esejima o europskoj kulturi, pokazuje da se Europa održava samo dok postoji sposobnost autokritike i samoironije: dok ima dovoljno duhovne energije da stalno nadilazi vlastite granice.
No, Sloterdijk upozorava: suvremena Europa, umorna od sebe, odustaje od vlastite samotranscendencije. Postaje “administrativni kontinent” bez vitalnog impulsa — čime ponovno ulazi u stanje koje Husserl naziva “duhovnim umorom”.
4. Povijesni i suvremeni horizont: od 1935. do 2025.
Ako se iz Husserlove perspektive kriza Europe očitovala u usponu nacizma i totalitarizma, današnja kriza, premda drukčijeg oblika, nosi slične simptome.
Populizam, nacionalni resentiman, antiintelektualizam i erozija liberalno-demokratskih institucija diljem kontinenta (Italija s Giorgiom Meloni, Mađarska s Viktorom Orbánom, Poljska s Kaczyńskim, Njemačka s AfD-om) pokazuju da se “duhovna bolest” vraća u novom obliku.
I kao tridesetih godina, kriza se ponovno maskira kao “povratak narodu”; ali iza tog povratka krije se strah od slobode, nostalgija za identitarnom sigurnošću, i umor od univerzalnih ideala (vladavine prava, sloboda govora, apsolutne tolerancije…), koji su se, u međuvremenu, istrošili do neprepoznatljivosti. Stoga i nije neobično što smo postali tolerantni i prema onima koji ne podnose nikakvu različitost!
U tom smislu, Husserlova dijagnoza i danas zvuči zapanjujuće suvremeno. Europa se ponovno nalazi u trenutku kada mora odlučiti hoće li braniti racionalno i univerzalno, ili se povući u partikularno i zatvoreno.
A to je upravo trenutak koji su disidenti i intelektualne elite srednje Europe osamdesetih godina pokušale prevladati.
Tekstovi Ivana Krasteva, Jana-Wernera Müllera i Stephena Holmesa pokazuju da je postkomunistička Europa tada vjerovala u “povratak Zapadu” — u obnovu onog husserlovskog duha univerzalizma i slobode.
No danas, tri desetljeća kasnije, mnoge od tih zemalja postaju laboratoriji “neliberalne demokracije” — paradoksalno, baš ondje gdje se nekoć borilo za europske vrijednosti. Pa, stoga stoje lucidne objekcije Ivana Krasteva i Stephena Holmesa da se nakon 1989. godine nije dogodio „kraj povijesti“, kako je to, ne bez razloga, predvidio Francis Fukuyama, već da smo ušli u doba imitacije – u doba u kojem se demokracija često svodi na formu bez sadržaja. U takvom kontekstu i naši „lokalni“(balkanski)[2] hibridni režimi postaju dio šire slike: svijeta u kojem je sve više političkih sustava koji demokraciju oponašaju – ali je ne žive.
5. Zaključak: Europa kao zadatak duha
Zweig, Husserl i Sloterdijk — svaki na svoj način — upozoravaju da Europa postoji samo dok postoji napor duha da se misli, da se sumnja, da se traži smisao.
Kriza, u tom svjetlu, nije nesreća nego poziv na buđenje: podsjetnik da Europa nije završena činjenica, nego trajna zadaća.
Ako je 1935. Husserl tražio “povratak filozofiji”, danas bismo mogli reći da je nužan povratak refleksiji — sposobnosti da se vidi šire, dublje, mimo kratkih ekonomskih i političkih ciklusa.
Europa će opstati samo ako ponovno pronađe ono što je Husserl nazivao beskonačnim zadatkom duha: vjeru da je smisao svijeta — i ljudskog zajedništva — moguće misliti, a ne samo administrirati. A, današnji europski lideri inzistiraju upravo na tom administrativnom pristupu svim svjetskim problemima, ratu u Ukrajini, sukobima u Gazi, humanitarnim katastrofama, migracijama, klimatskim promjenama…
[1] Prema ovoj ideji, u nekim drugim vremenima, referirat će se talijanski filozof Giorgio Agamben u svojim tekstovima, Homo sacer…
[2] O odnosu Europe i Balkana opširnije ćemo pisati u slijedećem nastavku „Balkanizacija Europe ili povratak potisnutog kontinenta“!
