Priča je to autora Vladimira Ravlića o ocu, izuzetnom čovjeku kroz čiji se život prelama povijesno iskustvo naroda kojemu je pripadao i svojim talentima služio, a to su Hrvati iz Bosanske Posavine, prije svega oni iz derventskog kraja
Knjiga ima snažnu referencu na Maticu Hrvatsku i njezinog predsjednika Jakšu Ravlića
Kod nastajanja povijesnih obiteljskih kronika, svaki autor na početku rada uvijek mora postaviti sebi par jednostavnih, ali istodobno teških pitanja.
Piše: Goran Andrijanić
Najvažnija su, naravno: zašto ja to pišem i kome je to namijenjeno?
Istina, kronike o obitelji uvijek imaju smisao, pa i onda kada su njihovo značenje i snaga usmjereni prema užem krugu ljudi povezanih rodbinskim vezama, služeći im kao nadahnuće i povezivanje s vlastitim korijenima.
Ipak, najvažnije kronike o obiteljima bile su i ostale one koje su kroz prikaz povijesti jednoga roda i pojedinaca iz njega zrcalile sudbinu šire zajednice povezane pripadnošću jednom narodu ili kulturi. Kao takve, one su uvijek nešto više od obiteljskog podsjećanja na vlastito podrijetlo.
Knjiga „Zapisi o jednoj obitelji. Pejo Ravlić Dalmatin“ (Vlastita naklada, Zagreb, 2025.), jest prije svega priča o jednom izuzetnom čovjeku kroz čiji se život prelama povijesno iskustvo naroda kojemu je pripadao i svojim talentima služio, a to su Hrvati iz Bosanske Posavine, prije svega oni iz derventskog kraja.
Pejo Ravlić, rođen 1906. godine u Modranu, bio je u razdoblju između dva svjetska rata jedan od političkih vođa toga naroda. Povezan s Hrvatskom seljačkom strankom Stjepana i Pavla Radića, koja je u to vrijeme i u Bosanskoj Posavini, baš kao i na ostalim teritorijama koje su naseljavali Hrvati, bila glavna politička snaga koja je artikulirala njihove interese. Jedan od osnivača HSS-a u kotaru Derventa, ne toliko „stranački djelatnik“ koliko autentični pučki tribun (što je bio jednostavno model djelovanja HSS-a u to vrijeme), predsjednik HSS-a za kotar Derventa, narodni zastupnik koji se kandidirao na zadnjim parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji u prosincu 1938. i utemeljitelj Hrvatske seljačke straže u derventskom kotaru koja je na početku ratnih previranja bila jedina oružana snaga koja je štitila hrvatske civile.
Nakon osnivanja NDH kao predstavnik HSS-a ulazi u sastav obnovljenog Hrvatskog državnog sabora. Provodi neko vrijeme u Zagrebu, ali nakon što je shvatio bit ustaškog režima, odlučuje vratiti se u rodni kraj, gdje 1944. kao narodni zastupnik prelazi na teritorij pod nadzorom partizanskog pokreta. Ubijen je u četničkoj zasjedi u siječnju 1945. u vrlo sumnjivim okolnostima. Povjesničar Zdenko Radelić spominje njegovu smrt kao jedno u nizu ubojstava dužnosnika stranke koji su, iako su se neki od njih pridružili borbi protiv Nijemaca, ostali vjerni politici Vladka Mačeka i tako za komuniste predstavljali potencijalnu političku konkurenciju nakon oslobođenja.
Već ovih nekoliko nabacanih crta iz životopisa pučkog tribuna Peje Ravlića pokazuje svu slojevitost njegova života i političkog angažmana. Slojevitost koja vjerno odražava kompleksnu situaciju u kojoj su se tijekom svoje povijesti nalazili Hrvati iz Bosanske Posavine, pritisnuti sa svih strana i boreći se za svoju egzistenciju.
Imajući u vidu tu kompleksnost, prilično je vjerojatno kako je autor knjige Vladimir Ravlić, odgovarajući sebi na pitanja koja sam spomenuo na početku ovoga teksta, morao osjećati stanoviti teret odgovornosti. Moralo mu je biti jasno od samoga početka rada da kao Pejin sin ne piše tu knjigu samo za sebe i svoju obitelj, nego i za sve raseljene Dervenćane i Posavljake koji su zainteresirani vlastitom poviješću i razumijevanjem njezine pozicije u onoj široj povijesti – hrvatskog naroda. Priča o Peji Ravliću u tom razumijevanju im sigurno pomaže.
Vladimir Ravlić u knjizi je uokvirio nacionalno i zajedničarsko
Unatoč tom teretu, ili možda upravo zbog njega, Vladimiru je Ravliću uspjelo napisati knjigu koja istodobno snažno dotiče i mikrosvijet uokviren granicama jedne obitelji i ono šire, ono, ako baš hoćete, nacionalno i zajedničarsko. Ravlić je shvatio da ne mora igrati ulogu povjesničara i primoravati sebe na nekakvu emocionalnu distancu i egzaktnost, nego da piše priču koja je sama po sebi toliko snažna da može zainteresirati svakoga, sve dok je dobro ispričana. Lik i djelo Peje Ravlića vjerojatno će još dočekati nekog klasičnog „kroničara“, znanstvenika ili publicistu, sada pak o njemu piše njegov sin – osobno i proživljeno.
Prvi dio knjige, posvećen Pejinom životu, predstavlja materijal za buduće znanstvene radove. Drugi dio, koji prati život Pejine obitelji, njegove djece i unučadi, jest intimniji.
Knjiga ima snažnu referencu na Maticu Hrvatsku i njezinog predsjednika Jakšu Ravlića
Knjiga ima snažnu referencu na Maticu Hrvatsku, što je razlog zbog kojega ovaj tekst i pišem na ovom portalu. Ravlići su autohtoni zabiokovski rod koji pripada među najstarije, arhivskim izvorima dokazane rodove u tom dijelu Hrvatske. Obitelj Peje Ravlića koja je u derventski kraj iz Kozica kod Makarske doselila krajem XIX. stoljeća (dakle, relativno nedavno, odatle i nadimak „Dalmatini“), pripada tom zabiokovskom rodu, baš kao i književni povjesničar Jakša Ravlić, jedan od najvažnijih predsjednika Matice Hrvatske koji je tu dužnost obavljao od 1954. do 1968. godine. U svojoj knjizi Vladimir Ravlić čelnika Matice spominje kao glavnog inicijatora okupljanja Ravlića iz cijele Hrvatske i svijeta. Iz te inicijative Jakše Ravlića nastala je tradicija redovitih susreta svih pripadnika roda Ravlić, prilično unikatna ne samo u hrvatskom kontekstu, koju autor detaljno opisuje.
Želim napomenuti da ovaj osvrt pišem kao dvostruko zainteresirana „stranka“. Ne samo kao Dervenćanin koji i dalje nakon svih tih godina poput brojnih svojih „zemljaka“ uporno ne želi odustati od svoga rodnog kraja, nego i kao unuk Peje Ravlića.
Promocija knjige „Zapisi o jednoj obitelji. Pejo Ravlić Dalmatin“ održat će se u prostorijama Matice Hrvatske, 19. studenoga u 17 sati.
