Nisu boje već dobar crtež što figure čine lijepim, rečenica je koja se stoljećima pripisuje Tizianu, istaknutom predstavniku venecijanskog slikarstva visoke renesanse. Crtež je izravan, osoban, u njemu nema mjesta varkama, lažima i manipulaciji, crtež je taj koji je u likovnoj umjetnosti oduvijek bio – prvi – alfa i omega. U Hrvatskoj je, čini se, zadnjih dvadesetak godina, crtež pomalo degradiran, zaboravljen, skrajnut, a sada, po prvi puta, imamo priliku pratiti povijest hrvatskog crteža i to zahvaljujući Mikici Maštrović, autorice opsežne monografije „Hrvatski crtež“, nedavno objavljene u Nakladi Ljevak.
Piše: Gloria Lujanović
Opsežna monografija Mikice Maštrović posvećena povijesti hrvatskog crteža - od crteža u hrvatskim špiljama preko Klovića i Medulića do suvremene generacije autora
Maštrović je za ediciju „Povijest umjetnost u Hrvatskoj“ za Nakladu Ljevak ranije napisala „Hrvatsku grafiku“, nedvojbeno pionirsko djelo u našoj povijesti umjetnosti, a sada „Hrvatskim crtežom“ daje uvid u povijest hrvatskog crteža, od prethistorijskih vremena i crteža na stijenama u hrvatskim špiljama, preko velikih umjetnika Klovića, Medulića, Benkovića, pa sve do suvremene generacije autora. Ova je monografija ilustrirana izuzetno kvalitetnim reprodukcijama djela koja se čuvaju u hrvatskim i inozemnim galerijama i muzejima, privatnim zbirkama umjetnika i kod kolekcionara.
"Hrvatski crtež“ Mikice Maštrović prvo je djelo kod nas posvećeno crtežu u hrvatskoj povijesti umjetnosti, a autorica mu je, kako sama ističe, za Misao.hr, posvetila cijeli svoj život. Jasno je da se jedna ovakva monografija pisala od gotovo prvog dana profesionalne karijere.
“Sasvim je razumljivo da nije moguće napisati knjigu u vremenu u kada je nastajala. Da biste napisali knjigu o nečemu, morate o tome imati dovoljno znanja da biste se mogli upustiti u tako veliko razdoblje koje je knjigom obuhvaćeno. Cijeli sam svoj profesionalni i radni vijek provela kao kustosica, a zatim i kao dugogodišnja voditeljica najveće i najstarije hrvatske zbirke umjetnina na papiru – Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu“, kazala je Mikica Maštrović za Misao.hr.
To što se Zbirka, dodaje, nalazi kao muzejsko-galerijska jedinica unutar NSK, dodatno joj je omogućilo upoznavanje s rukopisnim knjigama i bogatom referentnom zbirkom koja se nalazi u Knjižnici.
Bogata crtačka produkcija: od stijenskih slikara u Romauldovoj špilji do istarskih freski
“Hrvatska se kulturna povijest može podičiti bogatstvo crtačke produkcije, i to od stijenskih slikara u Romualdovoj špilji koje predstavljaju prvo otkriće te vrste u Hrvatskoj, pa preko srednjovjekovnih kodeksa bogatih minijaturama, u Misalu kneza Novaka i Hrvojevom Misalu, te potom crteža na istarskim freskama. Iznimni su crteži velikog majstora svjetske slave, Jurja Julija Klovića, kojeg su opravdano nazivali Michelangelom minijature, zbog njegovog djela Časoslov Farnese – molitvene knjige koju je radio za svog mecenu, kardinala Alessandra Farnesea u Rimu“, ističe Maštrović u razgovoru za Misao.hr.
Uz Klovića, bogat trag je ostavio i Andrija Medulić, jedan od prvaka europskog manirizma
Svaka sredina, napominje, koja drži do svoje baštine, pa tako i hrvatska, želi stručnu, ali i širu javnost upoznati s najvažnijim razdobljima i imenima likovnog stvaralaštva u mediju crteža.
“Još je jedan hrvatski umjetnik ostavio svoj trag i u mediju crteža, a to je Andrija Medulić Schiavone, koji je od od rane mladosti pokazivao sklonost likovnim umjetnostima, osobito slikarstvu i grafičkim tehnikama, a svojim je slikarskim opusom postao umjetnik svjetskoga glasa. Zapažen kao likovni talent, on u svojoj tridesetoj godini odlazi iz rodnog Zadra u Mletke gdje je ubrzo postao poznat i ugledan slikar, jedan od prvih predstavnika europskog manirizma, kao crtač i grafičar ušao je u krug oko Parmigianina, slikajući pod utjecajem Tiziana, Rafaela, posredno i rimske škole, a sam je svojim likovnim radom utjecao na mladog Tintoretta i na El Greca“, objašnjava Maštrović.
Crtež je kao najstariji oblik pisane komunikacije među ljudima bio rašireniji od slikarstva
Crtež je kroz stoljeća povijesti umjetnosti i kod nas i u svijetu uvijek imao svoje mjesto, objašnjava Maštrović, jer je najstariji oblik pisane komunikacije među ljudima, što je, kaže, vidljivo i po ostatku stijenskih crteža.
“Jasno je da velike slike koje su rađene u ulju nisu svi mogli priuštiti, one su najčešće bile u vlasništvu crkve ili dvora. Crtež je bio daleko rašireniji i služio je u više različitih svrha, od crteža u anatomiji, anatomskog atlasa za umjetnike poput onog Rudolfa Valdeca i Bele Csikosa Sesije kojega su izradili za svoje studente. Mnogi su umjetnici radili skice u crtežu za izradu nekog novog djela, npr. skulpture ili su rađene ilustracije za neku knjigu“, dodaje Meštrović.
Hrvatski su autori ostavili tragove u crtežu ne samo kod nas, nego i u svjetskoj likovnoj umjetnosti
Teško je, kaže, precizno odrediti tko su to najbolji autori crteža u našoj povijesti umjetnosti jer svako doba ima svoje umjetnike koji su se istaknuli u crtežu kao likovnom mediju i ostavili trag, ne samo u hrvatskoj, nego i svjetskoj likovnoj umjetnosti.
Najreprezentativniji glagoljički kodeks iz XIV. stoljeća je onaj kneza Novaka
“Najljepši i najreprezentativniji glagoljički kodeks iz XIV. st. zasigurno je Misal kneza Novaka, pisan godine 1368. vrlo skladnim tipom glagoljičnoga pisma crnom i crvenom bojom, ukrašen brojnim iluminiranim inicijalnim slovima. Neka su slova samo povećana ili ukrašena, dok su u drugima naslikani likovi svetaca i evanđelista. Na jednome je listu rukom vještog umjetnika, naslikan prikaz izmučenog Isusa (imago pietatis). Knez Novak bio je učeni plemić koji je, kao sam kaže, vlastitom rukom ispisao čitav Misal, no takvi su primjeri više iznimke nego pravilo“, kaže Maštrović i objašnjava kako su na prepisivanju i ukrašavanju glagoljičnih kodeksa radili profesionalni pisari koji su katkad bili i iluminatori za dogovorenu plaću, a njihovi su naručitelji bile župe ili lokalni feudalci koji su željeli posebno raskošne knjige za svoje crkve.
“Devetnaesto stoljeće bilo je bogato majstorima crtačima kao što su: Franjo Salghetti Drioli, Vjekoslav Karas i Mato Celestin Medović, te posebno Vlaho Bukovac. U doba Moderne, likovno je stvaralaštvo obilježeno ne velikim, ali izrazito utjecajnim opusima Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, opusima koji su postali amblematskim za daljnji razvoj prilično značajnoga dijela hrvatske likovne umjetnosti“, podsjeća.
Grupa Zemlja i Proljetni salon
Kao izraz želje okupljanja umjetnika u Splitu, dodaje Maštrović, osniva se društvo Medulić koje okuplja brojne umjetnike: Ivana Meštrovića, Mirka Račkog, Tomislava Krizmana i Tomu Roksandića.
"Za hrvatsku likovnu umjetnost, pa tako i crtež, vrlo je značajno osnivanje Proljetnog salona i grupe Zemlja, čiji su članovi uvelike doprinijeli hrvatskom likovnom stvaralaštvu“, dodaje.
Najveća izložba hrvatskog crteža održana prije 15 godina: 71 umjetnik u 24 zemlje svijeta
Najveća izložba hrvatskoj crteža kod nas, i dalje je ona, iz 2005. do 2010. koju je organiziralo Ministarstvo kulture, u vrijeme mandata Bože Biškupića, podsjeća Maštrović.
“Ta je izložba pod nazivom 'Suvremeni hrvatski crtež' vrlo reprezentativna i obišla je čak 24 zemlje diljem svijeta, a u mnogima je bila održana u više gradova, sve kako bi se predstavili hrvatski umjetnici različitih poetika i senzibiliteta u mediju crteža“, ističe Maštrović i podsjeća da je tom izložbom, po odabiru akademika Tonka Maroevića (1941. – 2020.), bio zastupljen 71 umjetnik, svaki s po dva rada.
“Obuhvaća je djela različitih stilskih izričaja od figuracije i naivne umjetnosti do minimalizma i geometrijske apstrakcije. Možda je najbolje upravo Tonko Maroević dao ocjenu hrvatske suvremene umjetnosti u predgovoru kataloga te izložbe: 'Suvremeni hrvatski crtež svjesno i ponosno nasljeđuje domete značajnih predaka, ali se jednako tako otvara i izazovima novih aktualnih, pa i trendovskih tendencija. Ni uz znatno veći opseg izložaka ne bi bilo moguće predstaviti čitav raspon estetskih i poetičkih opredjeljenja, a mnoge snažne umjetničke pojave ni ne staju o okviru ovako koncipirane panoramske manifestacije'“, dodaje.
"Prva ruka je neponovljiva"
Ipak, kaže Maštrović, iz okupljene građe, prikladne za univerzalnu difuziju i komunikaciju, dade se razabrati raznovrsnost i pluralizam stilskih opcija odnosno činjenica da se kroz medij crteža u našoj sredini ravnopravno očituju nastavljači nekih regionalnih i nacionalnih usmjerenja kao i zagovornici izrazito univerzalnih likovnih idioma. Crtež je kralj likovne umjetnosti, iz njega sve počinje i u njega se sve vraća.
Maštrović na koncu razgovora citira Zlatka Boureka (1928. – 2018.), velikog hrvatskog slikara i kipara koji je svojedobno, govoreći o crtežu, rekao da je „prva ruka neponovljiva“.
