U tjednima iza nas Hrvatska ponovno svjedoči snažnim društvenim i političkim potresima: od masovnih uhićenja navijača nakon incidenta u Splitu, preko zabrana koje nameće zagrebački gradonačelnik, pa sve do selektivnog tumačenja Ustava i sudske prakse što izaziva opravdanu zabrinutost građana. Posebno je burnu reakciju izazvao i najnoviji val represivnih mjera prema navijačima, što mnogi vide ne samo kao strogu primjenu zakona, nego kao poruku zastrašivanja i pokušaj discipliniranja jedne društvene skupine – tim više što se slične ili teže incidente politički podobnih aktera redovito ignorira.
Razgovarao: Davor Dijanović
U isto vrijeme svjedočimo različitim standardima prema simbolima totalitarnih režima, političkom tretmanu srpske manjine koji sve više poprima oblik nedodirljivosti, te sve učestalijem korištenju kaznenog progona kao sredstva političke borbe. Uz sve to, ponovno se otvara i pitanje pozdrava Za dom spremni, sudske prakse, medijskih manipulacija te prijedloga Zakona o zaštiti istine o Domovinskom ratu.
U takvom ozračju razgovaramo s odvjetnikom Davorinom Karačićem, jednim od najpoznatijih pravnih zastupnika u predmetima vezanim uz navijače, političke procese i pitanja slobode izražavanja, kako bismo rasvijetlili aktualne pravne i društvene prijepore – te odgovorili na ključno pitanje: živi li Hrvatska danas pod jednakim zakonima za sve ili pod dvostrukim kriterijima koji prijete urušavanjem povjerenja u pravnu državu?
Posljednjih dana svjedočimo nizu uhićenja navijača nakon incidenta u Splitu. Kako Vi, kao odvjetnik, gledate na način na koji su provedena ta uhićenja? Je li riječ o opravdanoj reakciji države ili o pretjeranoj represiji koja podsjeća na pokušaj zastrašivanja navijačkog korpusa? Postoji li po Vama dvostruki standard kad su u pitanju navijači i politički podobne skupine?
Meni osobno sliči na pretjeranu represiju, pogotovo nakon događaja u Rijeci, kada je skupina antisemitskih ljevičara pokušala prekinuti predstavu Venezuela.
Srpska nacionalna manjina odnosno politički predstavnici iste, su iz nekog razloga pod posebnom paskom države, koja na opisani način daje do znanja da neće dopustiti čak niti glasnu kritiku djelovanja tih struktura, nego na opisani način šalju poruku cijelom društvu da kad su u pitanju politički predstavnici srpske manjine u igri, svako protivljenje i kritika istih pleše na rubu kaznenog djela.
Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević nedavno je zabranio isticanje pozdrava Za dom spremni na gradskim manifestacijama i prostorima. Ima li on uopće pravni temelj za takvu zabranu ili je riječ o političkom činu bez utemeljenja u zakonu? Može li lokalna vlast ograničavati slobodu izražavanja mimo sudske prakse?
Gradonačelnik ne može zabraniti pozdrav Za dom spremni, međutim, odlučio je kako neće davati u zakup dvorane ili druge prostore u vlasništvu Grada ukoliko bi se na takvim priredbama isticalo znakovlje ili uzvikivali izrazi koje on smatra izrazima kojima se promiče mržnja. Međutim, u odnosu na presudu Visokog prekršajnog suda koji je jasno naveo kako početni stih u pjesmi Bojna Čavoglave ne poziva na mržnju te da je sasvim legalan, Tomašević ne pokazuje znakove poštivanja pravomoćnih sudskih presuda nego po vlastitom kriteriju odlučuje tko je taj koji po njemu, širi mržnju. Mišljenja sam da je ovo politička odluka utemeljena isključivo na različitom svjetonazoru pri čemu gradonačelnik silom želi nametnuti svoj stav pri čemu zloupotrebljava svoju funkciju.
Ukoliko gradonačelnik u budućnosti odbije sklopiti ugovor o zakupu dvorane ili drugog prostora samo na temelju svoje subjektivne ocjene da prvi stih pjesme Bojna Čavoglave širi mržnju, time se izlaže prekršajnoj odgovornosti zbog povrede Zakona o suzbijanju diskriminacije obzirom da bi uskratio davanje usluge nekom korisniku obzirom na razliku u svjetonazorskim i političkim temeljima.
Kakva je danas stvarna sudska praksa u Republici Hrvatskoj glede pozdrava Za dom spremni? Postoji li konzistentnost u presudama ili se, kao što mnogi tvrde, sudi od slučaja do slučaja – ovisno o političkoj atmosferi i imenu optuženoga? Možete li navesti nekoliko konkretnih primjera?
Ne postoji jedinstvena praksa kad je u pitaju Za dom spremni. U nekim predmetima je dolazilo do osuđujućih odluka a u nekima do oslobađajućih odluka. Osim opisane presude kojom je odbijena žalba policije u slučaju Marka Perkovića Thompsona te je potvrđena oslobađajuća presuda imam više različitih presuda u kojima su ljudi oslobađani optužbe za počinjen prekršaja bilo da se radi o uzvikivanju pozdrava Za dom spremni ili se radilo o obilježjima HOS-a. Međutim, postoje i osuđujuće presude pa u ovoj problematici definitivno nemamo ujednačenu praksu.
Često se govori o tzv. dvostrukim standardima u hrvatskom društvu. Imamo li ijedan slučaj u kojem je netko kažnjen zbog javnog isticanja crvene zvijezde petokrake – simbola totalitarnog režima koji je iza sebe ostavio tisuće žrtava u Hrvatskoj? Može li se uopće govoriti o ravnopravnosti pred zakonom dok su jedni simboli progonjeni, a drugi tolerirani?
Nemam saznanja da bi netko bio osuđen zbog toga jer je koristio komunističke simbole, pozdrave ili gesla. Smatram da je isticanje bilo kakvih komunističkih simbola suprotno Ustavu RH, obzirom da je i u Ustavu u preambuli spomenut Domovinski rat, a u kojemu smo bili napadnuti od strane onih koji su javno koristili komunistička obilježja međutim kad je riječ o domeni javnog reda i mira, ne postoji jasno i izričito navođenje obilježja ili simbola koji bi bili kažnjivi.
Sve se svodi na to da policija inzistira na protupravnosti Za dom spremni, a tolerira komunistička obilježja. Kako policija djeluje na temelju onoga što nositelji vlasti smatraju spornim ili prihvatljivim, možemo zaključiti da je HDZ-u kao vladajućoj stranci, neprihvatljiv Za dom spremni, ali da su im prihvatljiva komunistička agresorska obilježja, budući policija kao poluga vlasti, represivno djeluje samo prema jednima.
Novinarka Danka Derifaj provalu u dvorište Marka Perkovića Thompsona opravdala je navodnom „novinarskom slobodom“, a izgleda da je riječ o novinarskoj „znatiželji“. Kako kao odvjetnik gledate na takvo tumačenje zakona i prava? Može li se sutra netko, primjerice, popeti na balkon predsjednika Vlade ili saborskog zastupnika pod izlikom da ga zanima što je taj dan jeo ili s kim razgovara? Gdje su granice novinarske slobode i kaznene odgovornosti?
Granice novinarske slobode i kaznene odgovornosti se nalazi u Kaznenom zakonu a kazneni zakon ne propisuje novinarski posao kao razlog za isključenje protupravnosti djela koje bi u obavljanju takvog posla novinar počinio. Priča oko toga da je Danka Derifaj samo radila svoj izvjestiteljski posao je floskula koja nema uporišta u zakonu.
Ovih dana tzv. antifašističke udruge često se pozivaju na Ustav Republike Hrvatske, tvrdeći da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu. No pritom prešućuju da se u Preambuli Ustava – koja, doduše, nije normativni dio – odbacuju i totalitarni sustavi komunizma i fašizma. Kako Vi tumačite taj ustavni balans i selektivno pozivanje na “antifašističke vrijednosti”?
Žalosno je kad struka počne tražiti opravdanja za nečije ponašanje isključivo zbog svjetonazorskih ili političkih razloga, gazeći pri tome po zakonitostima vlastite znanosti koju predstavljaju, a iz sitnih politikantskih interesa.
Bez obzira što se u preambuli Ustava nalazi kao dio državotvornog slijeda i ZAVNOH, nasuprot NDH, to ne znači da je Hrvatska politički i svjetonazorski utemeljena na antifašizmu kao ideologiji.
Svako tumačenje Ustava po kojemu bi Hrvatska bila „zasnovana“ na antifašizmu je pogrešno i služi tek u cilju ostvarenja trenutnih dnevnih političkih i svjetonazorskih ciljeva.
Hrvatska u svom Ustavu ima jasno izražen otklon od komunizma i Jugoslavije samo što politički, društveni i medijski pojedinci lijevog usmjerenja, koji su zauzeli dobar dio društvenog i političkog prostora u zemlji, galamom naglasak stavljaju isključivo na antifašizam kao utemeljenje hrvatske državnosti.
U Hrvatskoj nažalost ništa nije čvrsto i postojano kad se radi o temeljnim postulatima države, nego ovisno koliko je jaka društvena snaga onih koji na svoj način žele protumačiti nešto u svoju korist.
Posljednjih se tjedana sve češće spominje ideja da se Deklaracija o Domovinskom ratu zakonski zaštiti, odnosno da se kazneno sankcionira njezino javno poricanje ili iskrivljavanje. Smatrate li da bi takav zakon imao smisla ako se u praksi, kao i mnogi drugi zakoni, ne bi provodio? I, šire gledano – može li se zakonom zaštititi istina o Domovinskom ratu, ili je to ipak pitanje političke volje i društvene svijesti?
Mi bismo mogli zakonski zaštiti Domovinski rat, ali ako živimo u društvu u kojemu ipak prevagu imaju oni kojima je Domovinski rat u najmanju ruku sukob dviju suprotstavljenih zločinačkih politika, iako u javnosti prikrivaju takav svoj stav, takav zakon bi bio mrtvo slovo na papiru. Vidimo na primjeru molitelja na trgovima ili navijača koji su prosvjedovali protiv velikosrpske promocije na manjinskim „kulturnim“ događanjima, kojima se ili ne daje zaštita kakvu npr. imaju neke druge skupine dok manifestiraju na cesti ili ih se progoni za nasilje, dok istodobno lijevo nasilje prolazi čak i bez društvenih osuda, a kamoli pravosudnih.
Sve češće svjedočimo da se kazneni progon koristi kao sredstvo političkog pritiska – bilo protiv novinara, aktivista ili javnih osoba koje se ne uklapaju u dominantni ideološki okvir. Smatrate li da u Hrvatskoj postoji opasnost od selektivne primjene zakona? Gubi li pravosuđe svoj kredibilitet kad se pretvara u instrument politike?
Selektivnu primjenu zakona uočavam, odnosno uočavam selektivno postupanje tijela koja iniciraju započinjanje kakvog prekršajnog ili kaznenog postupka. To ne vidim samo ja nego cijela zemlja, a što smo vidjeli i u nedavnim primjerima pri čemu to stvara negativnu reakciju među ljudima. Čak i najtvrdokorniji birači HDZ-a uviđaju da se mnogo što u ovom društvu odvija po dvostrukim kriterijima a da pri tome, njihova stranka HDZ, čini sve da bi protežirala lijevi dio društva iako taj isti lijevi dio društva otvoreno pokazuje HDZ-u da im je jedino mrtav HDZ-dobar HDZ. Iako imaju stabilno tijelo, tendencija tjeranja svojih ideološki kompatibilnih birača, od kojih se očekuje jedino da šute i glasuju kad za to dođe vrijeme, će kad-tad dovesti do kritične mase onih koji više neće biti dežurne budale.
