Hrvatska se toliko zakoprcala i uhvatila u mrežu prošlosti da se iz nje ne može jednostavno izvući ustvrdio je politog i sociolog Anđelko Milardović komentirajući događaje vezane za održavanje Dana srpske kulture i izložbe o Dejanu Medakoviću, potpisniku Memoranduma SANU koji mnogi drže srpskim ratnim manifestom.
Piše: Misao.hr
Na situaciju koja je uzdrmala hrvatsku javnu i političku scenu reagirali su i čitatelji portala Misao.hr komentirajući obranaške stavove Milorada Pupovca u vezi tvrdnji da srpski akademici, pa slijedom toga i Medaković, nisu bili vlast i slijedom toga nisu odgovorni za zločine.
„Bože, pa zašto onda skaču na svaki grafit ili prosvjed na cesti”, pita se čitatelj portala Misao.hr i dodaje „ako se ne slaže s nacionalizmom Deana Medakovića, zar onda misli da bi se hrvatska javnost trebala složiti s njegovim nacionalizmom i mirno prihvatiti tu izložbu“?
Milardović smatra da je događaj u Splitu klasičan tip demonstracije nasilja gdje netko s ulice ulazi i ometa kulturni događaj, ali da za događaj u Zagrebu postoji druga dimenzija koja je bila prekrivena likom Dejana Medakovića.
Zašto je Pupovac dovukao izložbu u Zagreb
„Svatko artikulira svoj identitet i svoju kulturu kao manjina, ali mora voditi računa da ti sadržaji ne iritiraju većinu. Kod Medakovića je najsporniji dio da je jedan dio njegovoga životopisa da je bio jedan od ideologa Memoranduma SANU koji mnogi drže srpskim ratnim manifestom. Bio je dio grupe srpskih intelektualaca s Dobricom Ćosićem, Pavlom Ivićem i Vasilijem Krestićem, bili su bend SANU. Medaković se nije ogradio od tog Memoranduma, niti od Dobrice Ćosića kada je ovaj navodio da Srbi lažu i zbog čega, a također je rekao da nikada neće posjetiti zavičaj, odnosno Zagreb, Hrvatsku. Svi su ti detalji morali biti poznati Miloradu Pupovcu i zato mu zamjeram provokaciju, a ne neukost jer on to nije. On je vrsni lingvist, obrazovan je i ne mogu reći da nije znao za taj podatak. Naknadno je pokušao objašnjavati da je Memorandum za njih (srpsku zajednicu) uvijek bio neprihvatljiv, pa ako je to točno“, Milardović se pita zašto je onda dovukao tu izložbu u Zagreb.
Rukopis srpske BIA-e i mogućnost da je produžena ruka Moskve
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju istaknuo je da je to i sigurnosni propust hrvatske države zaključivši da su hrvatske sigurnosne službe dopustile da im srpska BIA zabije gol pred nosom. Također postavlja i tezu da je Hrvatska možda dio moguće destabilizacije južnoga krila Europske unije i da BIA nije ništa drugo nego produžena ruka Moskve koja odrađuje svoj dio destabilizacije Europske unije.
Obrazloženja Milorada Pupovca u medijima zabrinjavajuća; Medaković je dao potporu i Radovanu Karadžiću
Ako je suditi po obrazloženjima koja je Milorad Pupovac iznio da su iza djeda i oca Medakovića, pa i sina Dejana ostale i neke dobre stvari, ali da se ne slaže s njegovim djelovanjem kao tajnika, a potom i predsjednika SANU-a, zar onda misli da bi se i hrvatska javnost trebala složiti s njegovim nacionalizmom i mirno prihvatiti tu izložbu, pita se Bartol, čitatelj Portala Misao.hr.
Podsjeća da se mnogo negativnih komentara upravo odnosilo na to da je Medaković bio tajnik SANU dok se u njoj sastavljao zloglasni Memorandum. Bez tajnikove logistike teško je za povjerovati da je taj dokument mogao biti sastavljen. Kaže Pupovac da akademici nisu bili vlast i odgovorni za zločine. Bože, pa zašto onda skaču na svaki grafit ili prosvjed na cesti. Zar se tu radi o vlasti?! Zar nije i taj nesretni Medaković potpisnik dokumenta kojim se akademici ograđuju od svojih 18 kolega koji se u studenome 1991. izjašnjavaju protiv nastavka tenkovskog razrješenja “jugoslavenske krize”. Dakle, bio je među onima koji su stali uz Miloševićev velikosrpski plan i ratno djelovanje. Da je ustrajao u velikosrpskom držanju, što je mnogo više od samoga srpskog nacionalizma, Medaković je pokazao potpisivanjem podrške Radovanu Karadžiću, upućene Haškome sudištu. Da je i mnogo manje od toga uradio Medaković je diskreditirao svoja stručna umjetničko-povijesna postignuća.
Iz pisma drugog čitatelja izdvaja se upit – ako je uz malo poljepšavanja i pomoć očeve i djedove biografije moguće popraviti Medakovićev nacionalizam, je li onda to načelo moguće primijeniti i u nekim drugim slučajevima? Primjerice u slučaju četvorice čija imena su prije nekoliko tjedana skinuta s uličnih natpisa u istočnom zagrebačkom predgrađu. Može li se odvojiti ono što im se zamjera, a ostaviti zasluga za ono što je bilo njihovo vrijedno djelo. Ako već je Budak bio vlast, pa time odgovoran, bez obzira kakav god književnik bio, treba upitati kakva je to vlast bio Filip Lukas? Kakva vlast, izvan one crkvene u svojoj nadbiskupiji je bio Ivan Šarić? Jest pisao je nekakvu herojsku poeziju koju nazivaju lošom i udvorničkom. Je li se itko upitao, nije li tako stjecao neku naklonost pa je iz Sarajeva u sigurnije sredine mogao poslati neke sugrađane kojima je prijetila deportacija? Baš time se beogradska pjevačica Lepa Brena branila zbog optužbi da je po Bosni uniformirana pjevala srpskoj vojski. Kaže da je tako nastojala spasiti roditelje i rodbinu.
Jedan od čitatelja kaže da se u jednome slaže s Pupovcem. „Treba odvojiti stručne i profesionalne zasluge, koje ostaju stečevina naroda, od negativnosti koje su ostale u povijesnom vremenu. Naravno, pod uvjetom da je proteklo dovoljno vremena da se isuše ružne uspomene kako to npr. čine Talijani s D’Anunziem. Taj talijanski fašist je zaboravljen, ali je na trgovima i ulicama diljem Italije ostala uspomena na talijanskog pjesnika. U nas međutim loše memorije se kontinuirano podgrijavaju, neke politike raspiruju sukobljavanja oko prošlosti jer su nesposobne okrenuti se današnjim problemima i izgradnji budućnosti.
Pupovac se grčevito drži one Quod licet Jovi non licet bovi. On hoće biti Jupiter i ništa drugo. A tko hoće biti vol, neka bude, zaključuje čitatelj portala Misao.hr.
