Stefan Zweig –“U svakom trenutku povijesti Europa je stajala između ponora i uzleta”
U našem prethodnom tekstu „Današnja je Europa Odisej koji više ne zna kamo se vraća“ pokušali smo pokazati kako se između Homerove Odiseje i Sloterdijkova pojma “srdžbe” proteže duga povijest europske samosvijesti – od mitskog traženja doma do filozofskog pokušaja razumijevanja vlastitog bijesa. Europa je, rekli bismo, već tisućljećima u potrazi za sobom, neprestano na putu između razuma i gnjeva, nade i razočaranja. Taj njezin beskrajni povratak, to putovanje bez dolaska, u novom je vijeku poprimilo moralno-političku dimenziju: kontinent koji je iznjedrio najviše ideala postao je i prostor njihovih najradikalnijih poraza. Upravo zato danas, nakon Homera i Sloterdijka, valja ponovno čitati Stefana Zweiga – pisca koji je možda posljednji vjerovao da se europski duh može obnoviti kulturom, dijalogom i humanizmom. Ako je Homerova Europa bila u potrazi za domom, a Sloterdijkova za smislom, Zweigova je – u očaju i vjeri – tražila vlastitu moralnu ravnotežu između prošlosti i budućnosti.
Grčka riječ krísis izvorno označava odluku, razlučivanje, presudu. U antičkoj medicini i filozofiji to je trenutak u kojemu se odlučuje hoće li bolest završiti ozdravljenjem ili smrću. U tom izvornom značenju kriza nije sinonim za (sigurnu) propast, nego trenutak istine – granica između mogućeg spasa i konačnog sloma.
Europa se, čini se, već stoljećima nalazi u tom trajnom stanju krize. Ona je kontinent koji se neprestano propituje, koji stalno “iznova odlučuje o sebi”. U 1930-ima ta je kriza poprimila oblik političke radikalizacije, ekonomskog kolapsa i duhovne dezorijentacije; danas se ona javlja u sofisticiranijem obliku: kao tehnokratski cinizam, populistički bijes i moralna iscrpljenost. No, zajednički je nazivnik isti – gubitak smisla zajedništva.
U oba slučaja, riječ je o krizi duha. Ako je Europa nekoć bila prostor humanizma i razuma, danas je sve više prostor straha, podjela i sumnje. Upravo je tu dijagnozu, s gotovo proročkom jasnoćom, postavio Stefan Zweig, pisac koji je u vlastitom životu (izvršio samoubojstvo 1942. godine u Brazilu) utjelovio tragičnu sudbinu europskog humanizma.
Zweig je bio “kozmopolit duha”, možda posljednji autentični Evropejac iz vremena prije Europe. Njegova ideja kontinenta nije bila politička ni ekonomska, nego kulturno-moralna. Europa je za njega prije svega zajednica savjesti – prostor u kojemu se različiti narodi prepoznaju kroz zajedničku vjeru u razum, dijalog i ljepotu.
U njegovim esejima o Montaigneu, Erasmusu, Rollandu ili Tolstoju, Zweig gradi galeriju likova koji predstavljaju ono najbolje u europskoj tradiciji: sumnju umjesto dogme, razum umjesto fanatizma, mir umjesto pobjede. Ti su humanisti njegovi duhovni saveznici, “otporni na nacionalne granice i mržnje”, jer za njega Europa nije politički entitet, nego zajednica savjesti, prostor dijaloga i tolerancije. Konačno, „Europa je rođena iz knjige, a ne iz mača“: ona je federacija naroda koji se prepoznaje po svojim vrijednostima, a ne po svojim granicama. Odnosno, Europa je za Zweiga čin savjesti, a ne geografska činjenica. I nikako ne bismo trebali dopustiti da taj duh zajedništva oslabi, jer kada se tako što dogodi, kada kultura postane tek puki dekor, a ne prostor slobode, onda ćemo se suočiti s urušavanjem Europe iznutra.
I upravo u ovoj konstataciji postaje jasnija veza između njegove vizije Europe i starogrčke riječi krisis – trenutku odluke i razlučivanja. Naime, za Zweiga kriza Europe nije samo politička ili ekonomska činjenica, već je kriza moralni ispit kontinenta, onaj trenutak kada se mora odlučiti između razuma i fanatizma, između humanizma i ekstremnog nacionalizma. Ako stvari promatramo u tom kontekstu, onda kriza nije nužno nesreća nego je ona presuda: trenutak u kojem se vidi što Europa jest, a što je to što nikako ne želi biti.
U autobiografiji Jučerašnji svijet[1], napisanoj u egzilu neposredno prije samoubojstva, Zweig rekonstruira svijet sigurnosti – onu Mitteleuropu bečkog duha, u kojoj su kultura i pristojnost bile temelj identiteta. Taj se svijet urušio u barbarstvu 20. stoljeća, ali je u njegovu sjećanju ostao kao moralni orijentir: dokaz da je Europa nekoć postojala kao zajednica duha, a ne samo golog interesa.
Kada je Oswald Spengler 1918. objavio Propast Zapada, njegova je knjiga postala intelektualni bestseler upravo zato što je izrazila opće raspoloženje razočaranja. Spengler vidi povijest kao ciklus rasta i propadanja civilizacija: svaka kultura ima svoje “djetinjstvo, mladost i starost”, a Europa je, po njemu, već u fazi terminalnog starenja. Kultura je postala civilizacija (forma bez duše, tehnički svijet bez stvaralačke energije), umjetnost tehnologija, a duh puki račun.
Zweig dijeli osjećaj krize, ali odbija Spenglerov deterministički pesimizam. Za njega povijest nije prirodni proces propadanja, nego moralna drama. Europa nije organizam koji umire, nego biće koje može ozdraviti – ako ponovno pronađe vjeru u razum, empatiju i kulturu. On ne negira propast epohe, ali u njoj vidi priliku za moralno buđenje.
U tom smislu, Zweig je etički antipod Spengleru. Dok Spengler zaključuje da je “duša Zapada” iscrpljena, Zweig vjeruje da je upravo u trenutku iscrpljenosti moguće ponovno pronaći mjeru čovječnosti. Njegov je humanizam stoga otpor fatalizmu – on brani pravo na nadu u vrijeme kada su svi vjerovali u kraj. To će reći da je Zweigov pogled etički, a ne biološki: povijest nije prirodni proces starenja, nego prostor ljudske odgovornosti. On ne želi pristati na ideju „propasti Zapada“, jer želi vjerovati da je Europa – ma koliko slaba (i stara) – još uvijek predstavlja duhovnu mogućnost. Dok Spengler vidi smrt kulture, Zweig vidi poziv na buđenje. U tom smislu, on anticipira kasniju misao njemačkog filozofa J. Habermasa, koji će govoriti o „nedovršenom projektu modernosti“.[2]
Ako usporedimo Europu 1930-ih i onu današnju, vidjet ćemo čitav niz zabrinjavajućih paralela:
- Ekonomska nejednakost i nesigurnost: tada Velika depresija, danas posljedice globalizacije i tehnološke transformacije. Obje stvaraju socijalnu tjeskobu i politički bijes.
- Kriza liberalne demokracije: tada su institucije urušavale diktature, danas ih prazni populizam i indiferentnost.
- Propaganda i manipulacija: u 30-im je prevladavao radijski totalitarni govor, koji je u današnje vrijeme supstituiran digitalnim algoritmima, „post-istinama“[3] – ali u oba slučaja rezultat je isti: dezinformacija i slabljenje kritičkog mišljenja.
- Kulturni umor i nostalgija: Europa se tada okretala prošlosti (imperijalnoj, nacionalnoj), a danas to čini kroz idealizaciju “zlatnih vremena” blagostanja i identiteta; tako što se okreće nostalgiji i pesimizmu, jer se plaši vlastite budućnosti.
U oba slučaja, kriza nije samo materijalna, nego ontološka – riječ je o gubitku smisla i povjerenja. Zweig bi današnju Europu prepoznao kao prostor moralne dezorijentacije: kontinent koji zna sve, ali više ne zna zašto.
Njemački filozof Peter Sloterdijk[4] u knjizi Zorn und Zeit opisuje suvremeni Zapad kao prostor “nagomilanog bijesa” – energije koja više ne zna kamo bi se usmjerila. Današnji svijet, kaže on, proizvodi frustracije, ali ne i ideale. I upravo tu dolazimo do paradoksa: živimo u vremenu neviđenog materijalnog napretka, a istodobno u doba duhovne depresije. Ovaj autor suvremeni Zapad opisuje kao prostor „bijesa bez smjera“ i „civilizacije rezigniranih“. U njemu više ne obitavaju velike ideje, nego samo tehnološki optimizam i emocionalna iscrpljenost. Taj njegov opis u potpunosti odgovara Zweigovu osjećaju kraja epohe, samo što je danas taj kraj globaliziran i lišen tragičnosti!
Sloterdijkov opis savršeno nadopunjuje Zweigovu melankoliju. Obojica vide da se Europa udaljila od svojih temelja: razum je zamijenjen efikasnošću, a kultura tržištem. Ali dok Sloterdijk analizira simptome, Zweig nudi terapiju: povratak humanizmu. Ne sentimentalnom, nego aktivnom – onom koji se izražava kroz obrazovanje, empatiju i kulturni dijalog.
Zweigov humanizam nije apstraktna ideja, nego strategija preživljavanja. U svijetu koji se raspada, on se drži onoga jedinog što ne može biti razoreno: dostojanstva duha. Zweigov europski humanizam, promatran iz Sloterdijkove perspektive, mogao bi se tumačiti kao pokušaj emocionalne obnove Europe – vraćanja dostojanstva i smisla u svijet koji sve mjeri ekonomskim kategorijama, Njegova poruka, stoga, nije nostalgija, nego poziv na duhvni otpor.
Zweigovu viziju moguće je promatrati i kao preteču misli Jürgena Habermasa, koji u kasnom 20. stoljeću govori o “nedovršenom projektu modernosti”. Habermas inzistira da Europa ne smije odustati od prosvjetiteljskog ideala razuma, komunikacije i univerzalnih prava – iako su svi ti pojmovi danas pod pritiskom relativizma i cinizma.
U tom smislu, Habermas i Zweig tvore dvije točke istog luka: prvi ga započinje u predvečerje katastrofe, drugi ga nastavlja u dobu post-nacionalne Europe. Obojica vjeruju da europski duh nije geografska činjenica, nego moralni zadatak koji se mora stalno obnavljati.
U suvremenim političkim raspravama, pojam “europske vrijednosti” postao je birokratska floskula. No Zweig bi nas podsjetio da se vrijednosti ne mogu administrirati. One se žive – u kulturi, dijalogu, obrazovanju, međusobnom poštovanju.
Europa ne propada kada izgubi teritorij, nego kada izgubi smisao. Zato kriza, shvaćena u svom izvornom značenju, nije kazna nego poziv: da se ponovno odlučimo za humanizam.
Zweig, čovjek koji je život završio u egzilu, ne piše iz pozicije poraza, nego iz tragične vjere u mogućnost. Njegova melankolija nije rezignacija, nego svjedočanstvo. U vremenu kada se ponovno govori o “propasti Zapada”, njegovo je svjedočanstvo dragocjen podsjetnik da Europa nije projekt moći, nego projekt duha.
“Europa ne nestaje kad gubi teritorij, nego kad izgubi duh.”
— Stefan Zweig
[1] Vidjeti hrvatski prijevod, Fraktura, 2018.
[2] J. Habermas, Der philosophische Diskurs der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1985.
[3] O novijim interpretacijama „post-istina“, vidjeti, L. Mclntrye, Post-Truth, MIT Press, 2018.
[4] O tome u našem tekstu, Današnja je Europa Odisej koji više ne zna kamo se
