Knjiga „Kako je Njemačka financirala Putinov rat“,
Plinovod Nord Stream bio je dijelom plana ruske agresije i sredstvo strateške korupcije u Njemačkoj
Njemačke vlasti varale su čelništvo Bundeswehra i tajne podatke NATO-a dostavljale Gazpromu
Uloga Angele Merkel i Gerharda Schrödera
U veljači ove godine, u Njemačkoj se pojavila zanimljiva knjiga pod naslovom „Nord Stream.
Kako je Njemačka financirala Putinov rat“, autora Urlicha Thielea i Steffena Dobberta.
Kako je ojačao Putin?
Dva istraživačka novinara, Thieleiz Business Insider i Dobbert iz Die Zeita, u knjizi detaljno i argumentirano objašnjavaju kako je projekt plinovoda izgrađen kroz Sjeverno more koji spaja Njemačku i Rusiju pomagao Vladimiru Putinu ojačati režim i pripremati se za agresiju na Ukrajinu.
Dvije cijevi plinovoda Nord Stream puštene su u pogon 2012., i prema izračunu ove dvojice istraživačkih novinara, Putinov režim je na njima zaradio oko 104 milijardi eura. Ovom iznosu treba dodati i one zarađene na prodaji Europi ruske nafte i uglja, koji se također mjere u milijardama eura. Nakon toga se dobiva slika o tome kako je besmrtni ruski imperijalizam u zadnjih nekoliko desetljeća „dobio zube“ i krenuo ponovno širiti se po svojoj „sovjetskoj sferi utjecaja“ od Gruzije do Ukrajine.
„Nord Stream bio je dijelom plana ruske agresije. Sredstvo strateške korupcije. Njemačke vlasti varale su čelništvo Bundeswehra (službeni naziv njemačkih oružanih snaga, op.a.) i prebacivale tajne podatke Sjevernoatlantskog saveza Gazpromu“, tvrde novinari, naglašavajući tezu kako je Nord Stream, osim financijske pomoći zločinačkom režimu u Moskvi, imao još jednu negativnu posljedicu: širenje korupcije u njemačkom političkom i obavještajnom vrhu.
Simbol te korupcije danas svakako je Gerhard Schröder, bivši njemački socijaldemokratski kancelar za čijeg je mandata potpisan ugovor o gradnji Nord Streama. Schröder, koji je nekada upravljao najmoćnijom europskom državom, potpisao je taj ugovor u zadnjim tjednima svoga mandata i potom odmah dobio posao u nadzornom odboru tvrtke u vlasništvu ruskog Gazproma koja je gradila plinovod. To je ogledni primjer kako je ruski režim korumpirao europsku politiku.
Nedodirljiva „Mutti“
Međutim, nije lik korumpiranog njemačkog socijaldemokrata danas glavna asocijacija na projekt koji je s europskim novcima financirao Putinov imperijalizam.
Ipak je to Angela Merkel, „konzervativna“ kancelarka koja je čitavih 16 godina nedodirljivo vladala Njemačkom, što znači i cijelom Europom.
Ona je ta koja je nastavila projekt Nord Stream i time dovela njemačko, pa time i europsko, gospodarstvo u potpunu ovisnost o jeftinim ruskim energentima. Ona je, također, ta koja je i nakon Putinove aneksije Krima i agresije na Donbas 2014. nastavila forsirati izgradnju dodatne dvije cijevi plinovoda. Radila je to unatoč upozorenjima kako će taj plinovod otvoriti vrata Putinu na potpunu agresiju jer predstavlja alternativni tok ruskog plina do Zapadne Europe onom koji prolazi kroz Ukrajinu, što znači da Moskva može u toj državi uništavati i razarati koliko želi. Što se i dogodilo.
Da, upravo je „Mutti“, kako su je ne uvijek sa simpatijom zvali, bila ta koja je svojim toleriranjem imperijalne naravi režima u Kremlju i idejom da radeći biznis s njim može dovesti do njegova pripitomljavanja, dovela Europu u novu sigurnosnu krizu. Taj element, zajedno s opasnom migrantskom politikom koju je stvorila, te apsurdnim klimatskim ograničenjima ekonomije koje je branila, doveli su Stari kontinent do toga da je izgubio svoju geopolitičku poziciju, gospodarsku konkurentnost te svoj kulturni i politički identitet i danas, uglavnom, mora gledati kako drugi odlučuju o njegovoj sudbini.
Naravno, za europski establishment „Mutti“ je i dalje „veliki vođa“. Potpuno je jasno zašto – refleksija nad svim aspektima njezine politike dovela bi automatski do preispitivanja svih apsurda aktualne politike Bruxellesa.
Ono što dodatno iritira jest potpuno odsustvo autorefleksije kod nje. Jasno je da Merkel uživa u prizoru na spomenik koji joj europske elite trenutačno grade. Ali, ne samo da ne priznaje sve loše konsekvence vlastite politike, nego krivnju za njih prebacuje na druge i to na nepodnošljivo ciničan način.
Dokaz tome jest interview koji je dala za mađarski portal Partizan. U njemu je Merkel ovako opisala odnos s Rusijom u zadnjim mjesecima svojega kancelarskog mandata:
„Osjetila sam kako Putin ne shvaća ozbiljno Sporazum iz Minska. Zato sam zajedno s Macronom željela novi format, izravne razgovore. Neki su bili protiv toga – prije svega Baltičke države i Poljska“, objasnila je Merkel, dodajući kako „ne znamo što bi se dogodilo“ da su pregovori nastavljeni.
Što se može zaključiti iz ovih riječi?
Da za rat u Ukrajini nisu krivi niti agresivni imperijalizam Putina niti Merkeličina politika toleriranja istog – nego, eto, ti „rusofobni“ narodi na istočnoj granici EU koji su „spriječili dogovor“ s Putinom. Naravno, Merkel kao iskusna političarka nije svoju poruku iznijela izravno, ali je dobro znala da će njezina izjava biti protumačena upravo tako – kao prebacivanje krivnje za rat na one koji, navodno, nisu razumjeli kako je s Putinom bilo moguće sporazumjeti se.
Prebacivanje krivnje za rat u Ukrajini na baltičke države i Poljsku
I takva tumačenja su se naravno, dogodila. Mediji širom Europe pisali su o tome kako Merkel okrivljava Poljake i baltičke države za rat u Ukrajini. Ruskom propagandom nadahnuti analitičari požurili su objavljivati tekstove u kojima su ponavljali Mekeličinu tezu, koja zapravo niti nije originalno njezina, nego je nastala u dezinformacijskoj kuhinji Kremlja. Ona glasi: za rat u Ukrajini krive su države koje se nalaze u interesnoj sferi Moskve i koje u njihovoj „neposlušnosti“ podržava SAD.
Medijskoj operacionalizaciji takve propagande Kremlja mogli smo svjedočiti i u Hrvatskoj, preko teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji koji je napisao novinar Damir Pilić. U tom komentaru koji ponavlja glavne teze te propagande, Pilić među ostalim, otprilike piše i kako izjava Merkel „otkriva“ okolnosti koje su dovele do ruske agresije.
Poljska i baltičke zemlje doista su bile protiv nastavka razgovora s Rusijom
Ništa tu međutim, niti nije bilo skriveno. Poljska i baltičke države doista su bile protiv nastavljanja pregovora s Rusijom koje bi u njihovo ime trebala voditi Angela Merkel. Zbog toga su u lipnju 2021., i to je dobro znano, poljski premijer Mateusz Morawiecki i litvanski predsjednik Gitanas Nausėda na sjednici Vijeća Europe uložili veto na tu ideju koju su snažno forsirali Njemačka i Francuska.
Države u kritičnom geostrateškom području jednostavno su shvatile kako je besmisleno da ih u dogovaranju s Rusijom predstavljaju političari koji su svojim djelovanjem dokazali da ne vide dalje izvan kratkoročnih interesa svojih država i da ih sudbina „nove Europe“ u previranjima s Moskvom jednostavno ne zanima.
Merkel danas izjavljuje kako „ne znamo što bi se dogodilo“ da su pregovori nastavljeni. Riječ je o tome da države poput Poljske i Litve, međutim, dobro znaju što bi se dogodilo – Putin bi nastavio „zavlačiti“ Europu i pripremao bi se za napad na Ukrajinu koji je bio neizbježan. I tada bi taj napad bio još jači.
„Mi smo već odavno razumijeli istinsku narav Putinova režima“, reagirao je estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna na izjavu Merkel, nazivajući je „drskom i pogrešnom“.
Doista, izjava u kojoj se za Putinovu agresiju okrivljuju narodi koji su u ovome trenutku sljedeći na mogućem udaru Rusije jest drska i arogantna.
„Dokazala je kako je najštetniji njemački političar u zadnjih 100 godina“, komentirao je Merkeličin razgovor bivši poljski premijer Mateusz Morawicki, a iz Latvije su poručili kako „kancelarka igra prema scenariju Kremlja“.
Zašto Merkel upravo sada daje ovakve izjave?
Neki ukazuju na zanimljivo koincidiranje s odlukom njemačkog tužiteljstva o raspisivanju europskih uhidbenih naloga za nekoliko ukrajinskih državljana koji navodno stoje iza dizanja u zrak Nord Streama, par mjeseci nakon početka ruske agresije.
Inzistiranje Berlina da traži „krivce“ za uništavanje plinovoda koji možemo opisati samo kao dio logistike Putinovog ratnog stroja, vrlo je indikativno.
Znači li to da Njemačka ne želi odustati od one iste politike koja je sudogovorna za pokolje koji su se dogodili u Ukrajini? Od one koju „Mutti Merkel“ u svojim istupima i dalje nepodnošljivo cinično brani?
