Uvođenje tzv. „zdravstvenog odgoja“ u škole ponovno je otvorilo pitanje granice između obrazovanja i ideološkog preodgoja. Filozofkinja i bioetičarka dr. sc. Marina Katinić Pleićupozorava da iza tzv. „sveobuhvatne seksualne edukacije“ stoji promicanje rodne ideologije i pokušaj redefiniranja spolnosti, obitelji i roditeljskih prava.
Prema njezinim riječima, u kurikulu koji se uvodi u riječkim i zagrebačkim školama ima vrlo malo biologije i medicine, a mnogo ideologije. „Poručuje se da je pobačaj pravo, da su nasilni jedino muškarci, a djeci se sugerira da mogu biti oba ili nijedan rod. To je preodgoj, a ne obrazovanje“, ističe Katinić Pleić.
U razgovoru govori o manipulativnim materijalima poput karti seksalica, ulozi aktivističkih udruga u školama te isključivanju roditelja i Crkve iz javne rasprave. Smatra da se u Hrvatskoj događa „preuzimanje odgoja“ od strane ideoloških skupina koje djeluju pod krinkom modernosti i stručnosti.
„Seksualnost je postala trojanski konj svjetske politike – njome se pokušava preoblikovati poimanje čovjeka i obitelji“, zaključuje Katinić Pleić, pozivajući roditelje da se informiraju, angažiraju i zaštite svoju djecu od ideoloških eksperimenata u školama.
Razgovarao: Davor Dijanović
Više ste puta upozoravali da tzv. zdravstveni odgoj u školama nije neutralan, nego nosi jasne ideološke poruke. Koje konkretne elemente toga programa smatrate ideološki problematičnima?
Prvo moram reći da je neprihvatljivo da je, nakon što je uveden kurikul tzv. zdravstvenoga odgoja i obrazovanja u Rijeci, nadležno Ministarstvo 15. listopada odgovorilo da „u ovome trenutku Ministarstvo znanosti nema nikakve službene informacije o uvođenju novih kurikula u škole“. Neprihvatljivo je da gradovi nude svim školama bilo kakav kurikul, koji nije prošao vrednovanje Ministarstva. U riječkom kurikulu nedostaje biologije i medicine, u odnosu na ideologiju. U uvodu Priručnika riječkoga kurikula, namijenjenom učenicima, navodi se da „…vrijednosti i ponašanja vezana uz spolni život koja mogu biti usmjerena prema sebi ili drugim osobama istoga i/ili suprotnog spola“, pri čemu poredak termina jasno ukazuje na vrlo pristranu interpretaciju.
Prema riječkom kurikulu, nasilni su jedino muškarci. Poručuje se da je pobačaj „pravo“. Osnovnoškolcima se sugerira da podjela na muškarce i žene može osobu „ograničavati i onemogućiti da ostvari svoj puni potencijal“, da je moguće osjećati se kao „kao oba roda i kao niti jedan rod“, što je potpuno neznanstveno i opasno uzme li se u obzir da je u svim europskim zemljama u posljednjih petnaest godina broj djece i mladih koji izvještavaju o rodnoj disforiji vrtoglavo porastao, najviše među mladim djevojkama, zbog čega su Velika Britanija, Švedska, Finska i Francuska zabranile odnosno ograničile tretmane tzv. tranzicije za maloljetnike. O pornografiji kao mediju ovisnosti nema ni riječi, o kontracepciji se ne navode točni podatci i rizici, o ciklusima plodnosti i prirodnom planiranju obitelji nema ništa, a najgore je što se djeca u slučaju problema uvijek upućuju „stručnjacima“, a nikada roditeljima.
Zašto je pitanje spolnog odgoja toliko važno za ljevicu – radi li se o obrazovanju ili o preodgoju?
Radi se o preodgoju. Seksualnost je trojanski konj kojim bi aktivisti htjeli „osloboditi“ djecu i mlade u spolnosti, prema svojim zamislima. Zato je danas u središtu svjetske politike – gle čuda – seksualna politika. Moja je poruka „novoj“ ljevici da dobro prouči vlastitu tradiciju! Kada je Wilhelm Reich, liječnik i psihoanalitičar opsjednut seksom, 30-ih godina 20. stoljeća tiskao pamflete u kojima je promicao spolne odnose između maloljetnika i pobačaj, njemačka Komunistička partija odbila ih je tiskati. Freud je upozorio Reicha da međunarodno psihoanalitičko izdavaštvo također neće tiskati njegova djela, a iz svojih ga je redova zbog suludih stavova kasnije izbacila i komunistička partija Danske. Zagovarao je spolnu permisivnost, što je izazvalo negodovanje drugih psihoanalitičara i tadašnje političke ljevice.
Istina je da su Engels, Marcuse i Freud doprinijeli oblikovanju teorije da će uklanjanje etičkih normi iz spolnosti osloboditi ljude od opresije, no mnogi pobornici lijeve misli danas uviđaju da je to bila iluzija. Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe i pogledati podatke. Dosta je citirati Evu Goldfarb i Lisu Lieberman, autorice metodološki šuplje studije iz 2021., koja se često citira kao tobožnji dokaz učinkovitosti tzv. „sveobuhvatne seksualne edukacije“: zaključuju da „ne samo da su mala djeca sposobna raspravljati o temama povezanim sa spolnošću u početnim razredima škole, nego je to, zapravo, najbolje vrijeme da se uvedu teme povezane sa spolnom orijentacijom, rodnim identitetom i izražavanjem, rodnom jednakošću, i socijalnom pravdom povezanom s LGBTQ zajednicom prije no što hetero i cis-normativne vrijednosti i pretpostavke postanu dublje ukorijenjene i manje promjenjive“. Time je sve rečeno.
Često ističete da roditelji trebaju imati mogućnost birati program koji odgovara njihovim vrijednostima. Kako bi u praksi mogao funkcionirati model koji poštuje roditeljska prava?
Odgovornost roditelja za svoje dijete prototip je bilo koje odgovornosti. Prema Ustavu Republike Hrvatske, dužnost je i pravo roditelja odgajati djecu u skladu sa svojim vrijednostima. Vrlo je opasan narativ pojedinih pedagoga i aktivista – među kojima je i članica zagrebačkog povjerenstva za izradu kurikula zdravstvenoga odgoja, Tihana Barbarić – da seksualnu edukaciju za svu djecu treba propisati država, a da roditelji nemaju kontrolu nad time tko i čemu poučava djecu. Naravno, univerzalni pristup spolnom odgoju ne postoji jer postoje različita razumijevanja spolnosti s obzirom na vrijednosti. Stoga su samo dva rješenja pravedna; ili poučavati točne biološke i zdravstvene činjenice, primjereno dobi, bez ulaženja u kontroverzne političke ideologije i sugestije, kao što predviđa međupredmetna tema „zdravlje“. Ili, omogućiti roditeljima odabir između više programa, recenziranim i s pozitivnim mišljenjem Ministarstva, kao što je slučaj u mnogim zemljama. To je pluralizam. Pri tome, naglašavam, škola ne može i ne smije zamijeniti roditelje koji su primarni odgajatelji, nego im biti podrška.
Tvrdite da država u odgojnim pitanjima mora biti neutralna. Kako bi prema vama izgledao spolni odgoj koji bi uistinu bio svjetonazorski neutralan? I treba li uopće uvoditi takav odgoj, posebno u osnovne škole?
Smatram da je u osnovnoj školi dovoljna kvalitetna nastava biologije. Nužno je, međutim, govoriti o devastirajućim učincima pornografije s kojom se djeca sve ranije susreću, kao i štetnim medijskim praksama poput „sextinga“. U srednjoj školi učenici u školi trebaju učiti o spolnosti, no bez miješanja aktivizma, ideoloških i političkih sadržaja u to. Poštivanje osoba različitih spolnih orijentacija, praksi i identiteta pripada građanskom odgoju, etici i sociologiji, a ne zdravstvenom odgoju i obrazovanju. Radi se o etički i politički kontroverznim temama svijeta odraslih o kojima je u školi primjeren dijalog i argumentirana rasprava, nikako dociranje i nametanje. Pored toga, maloljetne osobe nemaju razvijene kognitivne kapacitete za procjenu opasnosti i rizika te kritičko prosuđivanje, stoga ne mogu dati zrelipristanak na spolni odnos ili eksperimentalne terapijske prakse s dugoročnim učincima, od čega škola mora poći. Naravno da neće svi adolescenti odgoditi ulazak u spolne odnose do punoljetnosti, ali obrazovanje se temelji na činjenicama a odgoj na vrijednostima, stoga im treba pokazati da je – usprkos promicanju konzumizma i narcizma u medijima – ponašanje moguće kontrolirati. Kao i da su zdrave, trajne i sretne veze, temeljene na ljubavi i poštovanju, moguće. Poruka ne smije biti da je što ranija seksualna inicijacija i što veća spolna permisivnost poželjni scenarij.
Jesu li „karte seksalice“, iako se sada pravdaju da su za djecu stariju od 18 godina, i slični materijali zapravo oblik normalizacije pornografije i seksualizacije djece?
Karte seksalice primjer su suvremenog apsurdizma; Grad Zagreb daje novac za projekt „uvođenje seksualne edukacije u škole“ udruzi, volonteri druge, suradničke udruge izrade „karte seksalice“, potom te karte bivaju predstavljene na konferenciji o „sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji u lokalnom kontekstu“ na kojoj je nazočan pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanje. Neke su od pitanja na tim kartama: „„Što bi sve napravio/la da ne osjećaš sram? Što te pali, a što ne?Koji oblik zaštite najčešće koristiš? što misliš o one-night standovima? Jesu li za tebe opcija ili ne? Kako definiraš otvorenu vezu? Stvara li ti bol ikada užitak? Osjećaš li užitak u submisivnosti ili dominantnosti? Kako izgleda tvoj savršeni seks? Je li za njega potrebna ljubav? Misliš li da u stvarnosti želimo ostvariti sve svoje seksualne fantazije?“ Potom dotična udruga i vladajuća politička platforma u Zagrebu kažu da se te kartice neće koristiti u nastavi, da su 18+. Potom se ispostavi da postoje i „karte pitalice“ za djecu od 7 do 15 godina s pitanjima poput „Kad razmišljaš o svom prvom seksualnom iskustvu, kakvo bi želio/željela da ono bude?“, pa pitanja o užitcima i fantazijama itd. Tko je tu lud? I kakvu bi reakciju dobio netko tko bi bilo komu javno postavljao takva pitanja? O kakvoj se tu edukaciji radi, od koga i za koga?
U kreiranju spolnog odgoja ključnu ulogu ima udruga Status M koja ima istaknuto mjesto u nametanju rodne ideologije djeci u vrtićima. Kakve posljedice na djecu i obitelj ima guranje rodne teorije u škole?
Udruga Status M „rodno transformativne alate“ nudi vrtićkoj djeci, polazeći od feminističko-rodnoga narativa. Polaze od toga da dječaci, ne spriječi li se štetno ucjepljivanje rodnih uloga u ranoj dobi, postaju nasilni. Pritom se zaobilazi činjenica da i djevojčice mogu biti nasilne, primjerice verbalno. Uopće, polaze od teze kako je muškost odnosno ženskost uglavnom društveni konstrukt, iako je poznato da postoje evolucijski biološki temelji psiholoških razlika muškaraca i žena. Umjesto da se rodne uloge pokušava (pre)oblikovati u tako ranoj dobi, djeci treba omogućiti da razvijaju vrline u skladu sa specifičnostima svoga spola. Roditelji također moraju biti upoznati i suglasni sa sadržajima kojima vrtić nudi njihovoj djeci. Zanimljivo, Anamarija Sočo iz Udruge Status M smatra kako država treba uvesti u škole seksualnu edukaciju za sve. Još je zanimljivije što, prijavi li se tko na Zoom-seminar udruge Status M, a nije iz njihova istomišljenička kruga, vjerojatno neće biti pušten na sastanak, kao što se dogodilo meni i nekim kolegama.
U jednom ste razgovoru upozorili na to da pojedine slikovnice i edukativni materijali za djecu predškolske dobi sadrže eksplicitne opise spolnog odnosa. Tko bi trebao postavljati granicu između edukativnog i neprimjerenog sadržaja?
Spomenute slikovnice nizozemske autorice Pauline Oud govore između ostaloga o „penisu u vagini“ i „dodirivanju piše“, uz živopisne ilustracije, i primjer su rane seksualizacije djece. Zgrožena sam činjenicom da javnim knjižnicama slikovnice za djecu preporučuje tročlano povjerenstvo pri Ministarstvu kulture, koje se sastoji od knjižničarke, prevoditeljice i pisca. Na upit jesu li dvije spomenute slikovnice izdavačke kuće Forum iz Zadra – namijenjene djeci od 3 do 5 godina – psihološki i pedagoški primjerene za djecu – od pisca, člana povjerenstva, dobila sam odgovor da ih nikada nije vidio i da ih ne bi dao svojim unucima. Iz Gradske knjižnice Zagreb odgovoreno mi je da su se te slikovnice nalaze na odjelu za dob 15+ (?!) a pravobraniteljica za djecu odgovorila mi je da ona nije ovlaštena davati službene procjene izdavačkih projekata. Te se slikovnice i dalje mogu kupiti u NAMI, Mülleru i drugdje. Na policama slikovnica za predškolsku djecu u gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu u Zagrebu trenutno ih nema, čini se da su uklonjene, jer je ondje treća slikovnica iz iste serije, koja govori o razvodu. Spomenute slikovnice primjer su kršenja prava djece i s rupom u sustavu zaštite djece! Kako bi roditelji znali što se nalazi u slikovnici za malu djecu, koja tako i izgleda, sudeći prema koricama? Procjena i preporuka slikovnica zadaća je ministarstva obrazovanja, nikako ministarstva kulture.
Zagovornici uvođenja takvih programa tvrde da se time smanjuje broj maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih bolesti. Smatrate li da su ti argumenti utemeljeni na znanstvenim pokazateljima ili su tek ideološko pokriće?
Svjetska zdravstvena organizacija i UN promiču tzv. „sveobuhvatno seksualno obrazovanje“ – programe koje se temelje na kontracepciji, a u novije vrijeme inzistiraju na temama užitka i „prava“ – promiče kao učinkovite u sprječavaju preuranjenih spolnih odnosa, spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća. Posumnjavši u to, Institut za istraživanje i vrednovanje iz SAD-a proveo je obuhvatnu evaluaciju mnogih programa SSO-a (Weed i Ericksen, 2019) koja je pokazala da je od 103 studije samo šest pokazalo učinkovitost programa. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je 2023. tu studiju lošom znanošću, no sama je sebi skočila u usta jer se u bitnome složila s njom: samo šest od 43 međunarodne studije koje spominje. pokazalo je učinak. Što se Hrvatske tiče, naravno da situacija nije idealna; djeca i mladi trebaju učiti o spolnosti i usvajati odgovornost. Međutim, argument da je u drugim zemljama situacija bolja jer imaju SSO lažan je; o tome sam tražila podatke Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo. Prema njihovim podatcima, broj maloljetničkih trudnoća i pobačaja te spolno ponašanje mladih u Hrvatskoj odražava bolju situaciju od prosjeka Europske unije.
Glede zdravstveno-rizičnoga spolnoga ponašanja, „u dobi od 15 godina hrvatski mladići a pogotovo djevojke manje su spolno aktivni u odnosu na prosjek svojih vršnjaka u drugim europskim zemljama, a koriste kondome iznad prosjeka zemalja uključenih u istraživanje“, stoji u obrazloženju HZJZ-a. Logično je da, što više čovjek povezuje spolnost s vrijednostima poput ljubavi i vjernosti, bit će manje sklon promiskuitetu te rizičnom spolnom ponašanju, povezanom s konzumentskim odnosom prema spolnosti. Uz biološke i medicinske informacije, važnu ulogu u prevenciji neodgovornoga ponašanja imaju obitelj, odgojni modeli i vrijednosti. To je potvrdila i studija britanskoga Centra za istraživanje javnih politika 2004. ustvrdivši da – gle čuda! – seksualna edukacija u školi nije ostvarila obećani raj.
Kako komentirate činjenicu da su upravo udruge bliske lijevo-liberalnom svjetonazoru uključene u izradu i promociju kurikuluma spolnog odgoja, dok se roditeljske udruge i Crkva sustavno isključuju iz rasprave?
Jednoumlje i totalitarni pristup sve više dolaze do izražaja u političkoj i javnoj sferi, i to ne samo u Hrvatskoj. Umjesto dijaloga, raste polarizacija. To je razumljivo, ali nije dugoročno zdravo za društvo. Činjenica je da se aktivisti feminističkih i LGBT organizacija, a sve češće i političari lijevoga spektra, rijetko ili nikada odazivaju dijalogu s neistomišljenicima. To je osobito primjetno u raspravi o transrodnosti i rodnoj tranziciji. Što se tiče Crkve, u Hrvatskoj još nije sazrelo razumijevanje sekularnosti; Crkva i država imaju odvojene uprave, no vjerske zajednice ravnopravni su članovi građanskoga društva, kao što su i vjernici pojedinci građani koji imaju dužnost i pravo javno artikulirati svoja stajališta. U tom smislu, sve vjerske zajednice trebale bi se aktivnije uključiti u javnu raspravu.
Postoje tvrdnje da se iza pojma „spolni odgoj“ zapravo krije pokušaj redefiniranja pojmova obitelji i spolnog identiteta. Slažete li se s time?
Pročita li tko riječki kurikul i priručnik Zdravstvenoga odgoja i obrazovanja za učenike, koji su javno dostupni na stranicama Grada Rijeke, postaje mu jasno da se radi upravo o promjeni razumijevanja spolnosti u odnosu na tradicionalno shvaćanje spolnosti koji se temelji na grčkoj misli, rimskom pravu i judeokršćanskoj antropologiji, a i biologiji i neuroznanosti. Djeci se nastoje usaditi rodna ideologija i suvremene politike identiteta. Potonje je legitiman svjetonazor, ali u osnovnoj školi postaje indoktrinacija.
Kako vidite ulogu stručnjaka – pedagoga, psihologa, liječnika – u sastavljanju programa spolnog odgoja?
Svakako treba uključiti biologe i liječnike. Svjedoci smo situacije da je psihologija postala neka vrsta sekularne religije. Psiholozi bivaju predstavljani kao stručnjaci za mentalno zdravlje – neka vrsta sekularnih svećenika s aurom znanstvenosti. Međutim, psihologija je znanost koja pokušava postići egzaktnost, ali je zbog prirode svoga predmeta ne može do kraja postići. Ona u bitnome ovisi o filozofiji – o tome kako uopće definiramo ljudsku narav i čovjekovo dobro – te ima svoja ograničenja. Svjetska zdravstvena organizacija svojom je definicijom zdravlja – kao „ne tek odsutnosti bolesti i slabosti, nego stanjem posvemašnjeg fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja“ – dodatno zakomplicirala stvari jer prema toj definiciji nitko nikada nije bio zdrav niti će biti.
Primjećujem tendenciju – kao npr. u raspravi o potpomognutom samoubojstvu – da se samo osobu koja živi prema vlastitim željama smatra zdravom, a da se svaka nelagoda tretira kao stanje mentalnoga ne-zdravlja, koje pod svaku cijenu treba liječiti i dokinuti. Mentalno zdravlje, međutim, nije mjerljivo, o čemu je mnogo pisao psihijatar dr. Robert Torre. Znamo da je u krizi, no zaboravljamo da je ono bitno povezano sa svijetom vrijednosti, svrha i smisla, a ne samo s ispunjavanjem želja i gomilanjem užitka, seksualnog ili kakvog drugog. Da skratim; u izradu kurikula zdravstvenoga odnosno spolnoga odgoja mora biti uključen interdisciplinarni tim, u kojem će biti svjetonazorski pluralna ekipa biologa, psihologa, pedagoga i liječnika, ali i barem jedan predstavnik roditelja. Grad Zagreb predstavnika roditelja odbio je uključiti u svoje povjerenstvo za izradu kurikula zdravstvenoga odgoja. U tom su povjerenstvu aktivistički nastrojeni stručnjaci koji odreda pripadaju lijevo-liberalnom svjetonazoru i bliski su NGO-lobijima. Primjerice, u ime mentalnoga zdravlja provodi se i tzv. rodna tranzicija maloljetnika, pri čemu lijekove (hormone) ne smiju prepisivati psiholozi kao što se u Hrvatskoj događa, nego isključivo psihijatri. Pogotovo stoga što, kako je dokazala dr. Hilary Cass najvećom studijom do sada, nema dokaza da blokada puberteta i hormoni suprotnoga spola značajno pomažu mentalnom zdravlju maloljetnika koji doživljavaju rodnu disforiju.
U kontekstu međunarodnih primjera koje često navodite (Austrija, Italija), koje biste modele spolnog odgoja istaknuli kao pozitivne primjere, a koje kao upozorenje?
Rasprava o seksualnoj edukaciji trenutno je na stolu u cijelom Zapadu. U Italiji spolni odgoj nije obvezan; škole biraju između različitih programa, u suglasnosti s roditeljima. U Čileu država nudi četiri akreditirana programa; roditelji biraju. U Austriji je spolni odgoj obvezan, ali škole mogu birati između više programa. Najgori je primjer Francuska koja je nedavno nametnula svim školama tj. svim učenicima i roditeljima obvezan program koji je ideološki obojen, zbog čega su pojedine organizacije pripremile tužbu. Najgore od najgorega je ono što se dogodilo Claire Page, majci iz Ujedinjenoj Kraljevstva u kojoj je seksualna edukacija u školi obvezna od 2021., čija je petnaestogodišnja kći 2022. došla iz javne škole gdje joj je na satu seksualne edukacije rečeno da „živimo u previše heteronormativnom društvu i da bi trebala imati pozitivniji stav prema seksualnosti“. Majka je tražila od škole da joj pokaže kurikul, što je škola odbila jer da je on intelektualno vlasništvo privatne agencije. Majka je, istraživši na mreži, otkrila da je dotična agencija povezana s online pornografijom. Tužila je školu i na prvostupanjskom sudu izgubila; presuda je bila da komercijalna prava agencije nadilaze pravo roditelja na upoznatost sa sadržajima koji se poučavaju djeci. Njezina se borba nastavlja. Tu nije u pitanju samo pravo roditelja, nego i pravo građana – znati na što se troši novac poreznih obveznika.
Što biste poručili zagrebačkim roditeljima koji su zabrinuti zbog sadržaja zdravstvenog odgoja – kako da reagiraju i zaštite svoju djecu?
Prvo – da se informiraju. Nažalost, mnogi roditelji nisu upoznati s time što se događa. Barem su danas, u doba interneta, informacije dostupne. Drugo – da se angažiraju. Treba se odlučno usprotiviti situaciji u kojoj udruge i pojedinci-aktivisti mogu ulaziti u škole i servirati učenicima bilo što. Razvijanje novih edukacijskih programa, organiziranje radionica za roditelje i djecu, učlanjivanje u građanske inicijative i udruge, sudjelovanje u tijelima škole, organiziranje edukacijskih radionica za roditelje i za djecu – neki su od oblika djelovanja. No prije svega – da odgajaju svoju djecu. Da provode vrijeme s njima, razgovaraju s njima, budu im dobar primjer. Da im postavljaju granice. Da ih ne prepuštaju šarenom svijetu mobitela koji razara mentalni svijet djece i mladih.
Koliko je prema vašem iskustvu javna rasprava o ovoj temi uopće otvorena, ili se protivnike ovakvih programa unaprijed stigmatizira kao “nazadne” i “klerikalne”?
Etiketiranje, pa čak i demonizacija neistomišljenika u nedostatku argumenata, dio je naše svakodnevice, a pogotovo glavnostrujaških medija. Na to se ne treba obazirati. Treba tragati za istinom, govoriti, raspravljati, pisati.
Vidite li u cijeloj ovoj raspravi dublji svjetonazorski sukob oko pojma čovjeka – između kršćanskog i sekularno-liberalnog pogleda na ljudsku prirodu?
Naravno. Međutim, zdravstveni i spolni odgoj nisu svodivi na pitanje svjetonazora. Trebamo se okrenuti zdravom razumu. Dio LGB zajednice slaže se s, primjerice, konzervativnijim građanima, oko bitnih pitanja spolnoga odgoja. Primjerice, Faika el Nagashi, lezbijska aktivistkinja i bivša članica austrijske stranke zelenih, sa svojom je organizacijom Athena Forum, upozorila da „Europska komisija promiče samoidentifikaciju bez dobnih ograničenja i nastoji ucijepiti pojam rodnog identiteta praktički u svako područje politike: civilno društvo, stanovanje, prijevoz, privredu, zdravlje, obrazovanje, kazneno pravo, obiteljsko pravo, diplomaciju, vanjsku politiku, propise o azilu, i, što je posebno kritično, prava žena. To briše zaštitu žena i djevojaka utemeljenu na spolu, rastvara standarde zaštite maloljetnika i radi pritisak na države članice kako bi uklonile nadzor roditelja i liječnika“, smatra Nagashi.
U današnjem društvu, ako se i ne slažemo uvijek oko svega, trebamo surađivati oko onoga oko čega se slažemo.
