Smatram kako bi u području kulture glavna demokratska vrijednost trebala biti konkurentnost, baš kako je to u području politike i ideja
Profesorica Mirjana Kasapović u svojoj nedavnoj analizi na stranici Heretica problematizirala je pitanje „postjugoslavenske“ književnosti u Hrvatskoj. U svom tekstu dotakla se i znakovite činjenice. Hrvatsko Ministarstvo kulture i medija izdvaja svake godine ozbiljne novce za financiranje prevođenja djela upravo pisaca postjugoslavenske idejne i estetske orijentacije na strane jezike. Istodobno, na tim listama institucionalne potpore ne samo da nema „konzervativnih“ književnika, nego niti klasika hrvatske književnosti. Nakon njezinih opservacija krenula je intenzivna rasprava o tome treba li država trošiti novce na promociju samo jednog idejnog profila hrvatske literature.
Razgovarao: Goran Andrijanić
O svemu tome razgovarali smo s Krzysztofom Koehlerom, poljskim pjesnikom i povjesničarom književnosti. Koehler je bio aktivan u nizu medija i kulturnih institucija, a od 2016. do 2024. bio je zamjenik direktora Instituta knjige, organizacije koja se u Poljskoj bavi upravo promocijom poljske književnosti u inozemstvu. Dobar je poznavalac književnog tržišta u Srednjoj Europi i načina njegova funkcioniranja.
Imamo u Hrvatskoj zanimljivu situaciju. Profesorica Kasapović svratila je pozornost na pomalo neobičnu činjenicu. Hrvatsko ministarstvo kulture i medija obilno financira prevođenje na strane jezike autora postjugoslavenske, lijevo-liberalne književnosti, dok su ostali, zajedno s hrvatskim klasicima, potpuno zanemareni. Pojedini autori koje je prozvala odgovorili su joj, otprilike, da novci ne idu u njihove džepove i da nisu oni „krivi“ što inozemni izdavači žele baš njihova djela. Bili ste nekoliko godina zamjenik direktora Instituta knjige. Ova situacija u Hrvatskoj vas podsjeća na nešto?
Da, jer situacija u Poljskoj izgleda identično. Volio bih reći „izgledala je”, ali nakon osam godina vladavine konzervativne politike (konzervativna stranka Pravo i pravda vladala je od 2015. do 2023., op. a.), čini se, malo se toga promijenilo.
Po mom sudu, glavni razlog za takvu situaciju jest činjenica da lijevo-liberalne (ranije samo lijeve) strukture vladaju poljskom kulturom još od 1945. Naravno, politička vlast se nakon 1989. promijenila, ali lijevo-liberalni kulturni krugovi nastavili su gradili svoje kontakte kroz cijela desetljeća sa svojim istomišljenicima u drugim državama, pa i onim zapadnim. Ti višegodišnji kontakti rezultirali su moćnom suradnjom, gdje je zajednički nazivnik svih strana toga odnosa sličan ili identičan svjetonazor.
Književno tržište, uostalom, jest samo dijelom široko shvaćenog tržišta. Kada ti vaši književnici govore da „strani izdavači žele njihova djela“, prešućuju činjenicu da se netko – kako to biva na tržištu – morao potruditi oko njihove promocije. U literarnom svijetu takve promocije traju dugo, ali kao i u drugim aktivnostima toga tipa, ono što je presudno jest ustrajnost. Tog autora kojeg promotori odaberu pozivaju, vode ga na festivale, ubacuju u razne kataloge, organiziraju mu promocije, upoznaju ga s izdavačima.
Naravno, sve to ne mora uopće biti povezano s umjetničkom vrijednošću djela toga autora. Vjerujem da ona ima utjecaj, ali dugogodišnje iskustvo mi govori da još veće značenje ima to o čemu autor piše i jesu li to teme koje su u trendu i povezane s recentnim raspravama. To ne mora, nažalost, biti povezano sa stvarnom umjetničkom vrijednošću.
Meni je to simptomatično u kontekstu naroda Srednje Europe i njihovih kulturnih odnosa. I onako ne znamo previše o sebi međusobno, a umjesto klasika prevodimo autore koji su „u trendu“ i pripadaju jednom vrlo određenom i uskom političko-svjetonazorskom krugu…
Kada govorimo o poljskoj literaturi, smatram kako su poljski klasici ipak dovoljno prevođeni i objavljivani u inozemstvu. Od Henryka Sienkiewicza do Stanisława Lema. Ipak na tom književnom tržištu do određenog stupnja odlučuje potražnja za autorima koji nisu nužno „u trendu“, ali su zato sjajno pisali. Donekle, tu značenje ima i pop-kulturni kontekst. Sienkiewiczew „Quo vadis“ bio je nekoliko puta ekraniziran, a Lem je klasik znanstvene fantastike čijim djelima se zainteresirao i Hollywood. Poljska literatura za djecu i mladež također je popularna, među ostalim i zbog naših ilustratora koji su jako cijenjeni. Inozemni izdavači objavljuju i djela Bolesława Prusa, Elize Orzeskowe, Witolda Gombrowicza, Czesława Milosza, Zbigniewa Herberta, kao i nobelovki Wisławe Szymborske i Olge Tokarczuk.
Prema onome što čujemo, s hrvatskim klasicima situacija je drugačija. Vratimo se do našeg pitanja. Kako izbjeći taj „svjetonazorski ključ“ u procesu upoznavanja inozemne javnosti s nacionalnim autorima?
Iz očitih razloga, temeljni čimbenik cijeloga toga procesa jesu prevoditelji. U našoj književnoj nomenklaturi oni su opisivani kao „ambasadori poljske književnosti“. Oni su ti koji potiču izdavačke kuće, oni su ti čije su preferencije ili sudovi o literaturi presudni. Smatram kako bi glavna zadaća državnih institucija koje se bave promocijom nacionalne književnosti u inozemstvu trebalo biti objektivno i ideološki neutralno informiranje prevoditelja o literarnoj stvarnosti nekog jezika. Treba nadahnuti prevoditelja s tom stvarnošću. Često ovo nadahnuće ima prijateljski, neformalni karakter. Zato su važni privatni, neslužbeni kontakti između institucija koje promoviraju književnost i prevoditelja. Iz te perspektive, jasno je zašto u ovom trenutku dominiraju takvi naslovi o kakvima razgovaramo. Desetljeća promocije lijevo-liberalnog svjetonozora imaju svoje učinke.
Dobro, kako to promijeniti?
Iz svega što sam rekao naziru se odgovori na to pitanje. Jedan je građenje odnosa s prevoditeljima. Nadalje, proširivanje ponude promocije s novim autorima. I svakako, traženje novih prevoditelja koji nisu funkcionirali u dotadašnjem „prijateljskom“ okruženju. Imajući u vidu, kako se prevoditelji najčešće formiraju na sveučilišnim katedrama, treba razviti suradnju i obratiti pažnju na, u našem slučaju, studije polonistike u inozemstvu, a u vašem na kroatistiku.
A što ćemo s pričom kako „desnica“ i „konzervativci“ ne stvaraju dobru umjetnost i zato ih ne žele objavljivati na inozemnim tržištima?
To je samo jedna konstrukcija, narativ onih koji vladaju u svijetu kulture. Njihova, pomalo i razumljiva, obrambena reakcija. Czesław Miłosz jednom je primijetio fenomen koji nije ograničen samo na Poljsku. Struktura književnog svijeta u našem dijelu Europe građena je na osobnim odnosima – njezini krugovi su prijateljski. Te krugove prijatelja danas opisujemo, u ovisnosti od gledišta, kao mainstream ili kao elitu, a možda i nekim drugim terminima.
Najčešće taj spomenuti narativ tvore upravo članovi tih, nazovimo ih tako, književnih „Družbi“, često besramno izbjegavajući činjenicu kako svoje političke ili ideološke izbore prikrivaju estetskim i artističkim kriterijima. Mogao bih dati na desetine primjera za to iz raznih institucija u kojima sam surađivao – od javnih i privatnih medija do kulturnih institucija. Razumijem uporabu toga mehanizma: estetski kriteriji lakše se upotrijebljavaju i imaju veću moć izoliranja nego prosti, da ne kažem prostački (jer oni to u biti jesu) ideološki ili politički kriteriji. Nekima je lakše reći kako neki pisac ne umije dobro pisati, nego objašnjavati kako ima drugačija politička stajališta od mene (zapravo, bolje je napisati „od nas“, “Družba” je uvijek u množini). Neću valjda priznati, ja koji pretendiram na status neovisnog, otvorenog intelektualca, kako sam sljedbenik neke kolektivne ideje.
Drugi problem, osim spomenutih prijateljskih veza, jest promocija. “Družba” funkcionira ovako: promoviramo „naše“ pisce, njih ugošćujemo na festivalima, prijavljujemo ih na natječaje za nagrade gdje su članovi žirija u većini ili svi iz naše “Družbe”. Ostale, jednostavno, brišemo iz pojedinačne ili kolektivne svijesti. Nekada uz pomoć agresivnih kritika, nekada koristeći – kako to već u družbama biva – zlobne tračeve, a najčešće jednostavno prešućujući njihovo stvaralaštvo. Dovoljno je provjeriti kadrove na najvažnijim literarnim festivalima u Poljskoj. Nekada iskreno suosjećam s ljudima koji u sezoni kniževnih festivala nemaju vremena niti nakratko doći doma i prepakirati se. U takvim sezonama su neprestano angažirani, zajedno sa svojim omiljenim autorima.
U biti, vrijedi podsjetiti se kako su pisci samo obični ljudi koji također trebaju priznanje i sredstva za život. Čak i oni koji svoju karijeru započinju na drugačiji način, brzo se orijentiraju tko zapravo dijeli prestiž. Ako žele živjeti od pisanja, doista nemaju izbora. Sudjeluju u igri, upisuju se u “Družbu”, trude se dobiti priznanje. Ponekad se čak i javno, a znam osobno nekoliko takvih priča, distanciraju od sredine u kojoj su započeli pisanje. Time se brzo dobiva priznanje i bezuvjetna potpora “Družbe”.
Vratimo se na vaše pitanje – kako to promijeniti. Postoji još jedan odgovor na njega: stvarati svoje institucije. Ne žaliti energije i sredstava na to. Podupirati one koji se trude, unatoč svemu, nešto promijeniti.
Tijekom ove rasprave koju je pokrenula profesorica Kasapović, čuli su se i glasovi, i to uglavnom s konzervativne strane, kako „nema zašto država financirati prevođenje knjiga”. Kako to komentirate? Postoji li uopće danas nešto što možemo opisati kao aktivnu kulturnu politiku konzervativnih snaga?
To je vrlo teška tema, posebice kada je u pitanju književnost.
Ukratko: desnica i konzervativci uglavnom nemaju vremena provoditi kulturnu politiku. Preuzimaju vlast na jedan ili dva mandata i vjerojatno čine sve što mogu kako bi preuzeli utjecaj na društvenu stvarnost. Međutim, ne zaboravimo da govorimo o političarima. Vlast mora predočiti neke konkretne uspjehe, neke učinke koji mogu biti javno oglašeni. Zato je lakše otvoriti novi muzej ili pohvaliti se stvaranjem neke nove, „naše“ institucije. Kultura, međutim, kako joj i definicija govori, bavi se formiranjem čovjeka i društva. Ne traje jedan ili možda dva politička mandata, nego zahtijeva trud na desetljeća.
Treba podsjetiti i na početnu poziciju, da se tako izrazim, svakoga tko želi braniti konzervativne vrijednosti. “Družba” istog trenutka pokreće svoje mehanizme mržnje, obezvrijeđivanja, nekada i jak otpor ili bojkot, a nekada pak laži ili poluistine. One već postojeće konzervativne institucije, potpuno svjesne konjukture koja se mijenja, iz razumljivih razloga ne žele biti financijski ovisne o državnim dotacijama kojih bi moglo uskoro nestati. Odatle njihova ideja distanciranja od države.
Međutim, odustati od državnih dotacija znači potpuno prepuštanje terena “Družbi” i rezignaciju od pokušaja promjene, ma koliko mala bila.
Naravno, možda bi bilo potrebno više se oslanjati na decentralizaciju države, računati na pomoć lokalne samouprave ili institucija na nižoj razini, ali čini mi se kako se i tamo, možda još i više nego na makro razini, traži konkretan učinak i mjerljivost aktivnosti.
Smatram kako bi u području kulture glavna demokratska vrijednost trebala biti konkurentnost, baš kako je to u području politike i ideja.
Ali, nje nema…
Da, i to treba riješiti. Međutim, pojedini krugovi političke desnice čitav problem pristupa kulturi temelje na konceptu koji je proizašao iz duha Družbe, a koji se može opisati kao: A sada mi!
Takav koncept i djelovanje koje se temelji na njemu ipak je teško opisati kao „kulturnu politiku“. To više pripada kategoriji reakcije, a nekada, nažalost, i osvete, neke vrste vendette. Imate pravo, teško je govoriti o kulturnoj politici konzervativaca. Možemo govoriti o nekoj vrsti konzervativne reakcije ili kontrarevolucije. Obratimo pažnju, te riječi imaju podrijetlo u lijevoj jezičnoj stvarnosti.
Vraćam se na početak: čini mi se kako desetljeća ljevičarske društvene i kulturne dresure imaju za posljedicu upravo to da konzervativni krugovi na takav – reakcionarni ili kontrarevolucionarni – način shvaćaju svoju misiju u nacionalnoj kulturi. To je, po meni, pogreška i, prije svega, pristajanje na ulogu koju konzervativizmu podmeće lijevi narativ.
Naravno, i nema smisla to kriti, kada preuzmete vlast na nekoliko godina teško je zaboraviti nepravdu koju je “Družba” nanijela nekim autorima koji joj ne pripadaju. Potreba naplate dugova jest snažna, jer je to reakcija na stigmatizaciju i brisanje svih tih autora.
