Nakon niza više ili manje uspjelih, ali repertoarno hrabrih i rizičnih predstava u dramskom programu, zagrebački HNK je inscenacijom Krležinih Zastava napokon stigao do onoga za čim je stremio – kompletno uspjelom predstavom kojom će na suvremen način prikazati neko klasično djelo i približiti ga novim/mladim generacijama gledatelja.
Piše: Zoran Maljković
Negdje se navodi da je i samom redatelju Ivanu Planiniću bila namjera jasno i narativno razumljivo prikazati ovo djelo kako bi ga mogla razumjeti i mlađa generacija gledatelja koja nije čitala roman no ne trebamo se zavaravati da su starije nešto kompetentnije po tom pitanju. Naime u trenutku pisanja ovoga teksta u svim zagrebačkim knjižnicama bilo je posuđeno tek pet kompleta Zastava i desetak pojedinačnih i to uz svu medijsku euforiju koja se oko predstave pa samim tim i romana događa oko nas. Sve u svemu čini mi se da će nizak postotak onih koji su roman pročitali biti podjednak kako među premijernom tako i među repriznom publikom, kako među mlađima tako i među starijima.
Isto tako mi se čini da je dramaturški tim od samoga početka bio vođen idejom da predstavu trebaju razumjeti (i) oni koji nisu čitali roman te svjestan da jedan ‘nepročitani’ roman moraju prebaciti u ‘medij’ kojem (barem bi) trebalo gledatelju sve biti jasno, gdje nema fusnota, indeksa na kraju niti dodatnih ‘bilježaka’ i tumačenja.
U tom su se smislu odlučili ispričati intimnu priču Kamila Emeričkog, glavnoga junaka, njegove odnose s bližnjima, a malo se distancirati od povijesti i politike i koristiti ih tek kad nedvosmisleno utječu na junakovu intimu. Možda je u tome autorima dopuštenje dala i Krležina rečenica upućena njegovu pomoćniku Anđelku Malinaru: Kraćenje izrazito političkih partija uZastavama ne bi okrnjilo djelo jer ono nije politička knjiga, već psihološki roman, a političke eksplikacije služe, samo zato da ocrtaju atmosferu u kojoj se kreće glavni junak i objašnjavaju impulse koje on dobiva od svoje sredine. Tako je otprilike i u predstavi, dijalozi su kratki, dinamični i osobni, a politika je sa strane i kao da je interpretirana pomalo ironičnim tonom pa npr. spominjanje riječi Beograd i Srbijaizaziva smijeh u gledalištu. Mora se priznati da je dramatizacija učinjena vrlo vješto jer je dramska radnja konzistentna, informativna, pripovjedno kontrolirana i, mislim, da je svaki gledatelj s pažnjom i razumijevanjem može ispratiti do kraja. To je ujedno i odgovor na brojna pretpremijerna pitanja kako Zastave prenijeti u kazališni format.
Planinić i dramaturzi poštuju i četiri romaneskne silnice odnosa pojedinca prema drugima (otac-porijeklo/tradicija, prijatelj Joja-prijatelj/društvo, Ana Borongay-žena/eros i Amadeo Trupac-politka/pragmatika) i iz ove postavke i završavaju predstavu – sa četiri duža dijaloga pred crnim spuštenim zastorom (i nažalost zvonjavom mobitela iz gledališta) u kojima likovi rezimiraju svoje odnose prije razlaza i smrti, jer na kraju Emerički ostaje sam.
Vjerojatno je bilo mnogo vaganja što će iz romana ući u predstavu, a što neće no u ova dva sata i par minuta (što je i neka mjera koncentracije suvremenog gledatelja) ušlo je sve što je potrebno da predstava ima smisla i kao takva bude zanimljiva gledatelju.
Napokon smo vidjeli i predstavu koja se ne odigrava na crnoj praznoj sceni i iako je scenografija (Ivan Lušučić Lik) statična i stalno ista potpuno je u funkciji predstave, likovno je moderna, a daje i osjećaj monumentalnosti koju nismo već dugo vidjeli u dramskom programu.
Glumački je vrlo solidna. Ekipu predvodi Živko Anočić koji je cijelo vrijeme na sceni i koji je prilično točan, za moj ukus možda nedovoljno energičan, no namjerno navodim ‘za moj ukus’ budući da je gotovo identično tumačenje 1991. u Parovoj režiji Zastava dao i Rene Medvešek. Očito redatelji Kamila doživljavaju tako. Nina Violić igra dosta na komiku, pogotovo kad je grofica Amanda von Tiery Adlersberg, Marin Klišmanić postaje sve zanimljivi i sigurniji glumac pa mu je uloga Joje sjela kao naručena kako bi pokazao napredak. Jadranka Đokićstandardno je dobra, a najbolje su uloge ostvarili Livio Badurina i Goran Grgić pokazavši svu glumačku virtuoznost i zanat, ali i pamet u oblikovanju uloga koje su velike, teške i stalno rastu, a njih nam dvojica svako malo ponude neko diskretno rješenje koje nas oduševi. Zasluženo su stoga nacionalni prvaci.
