Ako padne bolnica, past će i Lašvanska dolina. Ona je nije samo metafora našeg stradanja, nego i dokaz snage i neustrašivosti. Riječi su fra Zorana Livančića, ratnog tajnika Franjevačke bolnice Nova Bila osnovane u prostorijama pastoralnog centra i same crkve tijekom opsade Lašvanske doline 1993. godine, kojima je objasnio sukus knjige “Bolnica s pečatom” Velimira Bugarina koja je ovog petka predstavljena u Matici hrvatskoj u Zagrebu.
Piše: Gloria Lujanović
“Bolnica s pečatom” autora Velimira Bugarina, objavljena u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Vitezu, svojevrsna je dokumentarno-historijska biografija ratne i franjevačke bolnice koju danas znamo kao Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić”. Uz mnogobrojnu publiku na zagrebačkoj promociji, prisustvovali su i Zdravka Bušić, potpredsjednica Odbora za Hrvate izvan RH, Kornelije Brkić, izaslanik ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, Žana Ćorić, savjetnica za Hrvate u BiH Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH te Lidija Bradara, predsjednica Federacije BiH.
“Bolnica s pečatom” knjiga je koja govori o otporu, upornosti i želji jednog naroda da i u najgorim, ratnim vremenima, opstane tamo gdje vjekovima živi. Međutim, ratna bolnica u Novoj Biloj nije bila bolnica u pravom smislu te riječi nego jedno medicinsko-sanitetsko središte nastalo u samoj župni crkvi i njenom pastolarnom centru. Ona je i danas, kao i devedesetih godina, simbol jedinstva hrvatskog naroda s obje strane granice, i neraskidivo je vezana za Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.
“Herojska postignuća Hrvata u Srednjoj Bosni treba slaviti”
Upravo je Damir Zorić, predsjednik Matice hrvatske, jedan od organizatora Bijelog puta, na predstavljanju knjige istaknuo, kako su odluka i posjet Franje Tuđmana 1994. godine Novoj BIloj i Lašvanskoj dolini, te konvoj Bijeli put, epohalni događaji kojih se i danas treba sjećati i slaviti.
“Ta je bolnica u potpunom bezumlju ratnih okolnosti u Lašvanskoj dolini spasila jedan narod, omogućila mu je da opstane na svojim ognjištima. Mi koji smo radili s prognanicima, znamo da se egzodus događa onda kada se sklopi mir. U to su se vrijeme dogovarali važni politički sporazumi, i bilo je onih koji su, zlurado, tvrdili da je Hrvatska otpisala Hrvate Lašvanske doline, da ih je izdala, iznevjerila, međutim, Republika Hrvatska je 1994. godine odlučila izgraditi bolnicu kao zalog opstanku, trajnom miru. Uvjeren sam da postoji veliki dio onih koji su istinski doprinijeli da Hrvati u Lašvanskoj dolini opstanu, a herojska postignuća tog naroda u Srednjoj Bosni zaista treba slaviti”, rekao je Zorić.
Snježana Šušnjara, profesorica s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, istaknula je kako knjiga “Bolnica s pečatom” podsjeća na jedno sudbonosno vrijeme, izvan svake logike i razuma, u kojem je upravo bolnica u Novoj Biloj i sve što se oko nje događala, uključujući prije svega, konvoj Bijeli put, dokaz koliko su istine promjenjive, nesigurne, ignorirane.
“Bremenita povijest i sudbinska povezanost bolnice i naroda”
“Mi koji smo u tom području devedesetih bili pod okupacijom, znali smo i sjećamo se vožnji oklopnjakom u kasnonoćne sate, sjećamo se izostanka reakcije predstavnika međunarodnih organizacija koji su djelovali ne na osnovu viđenog, ne na osnovu vlastitih savjesti, iskustava koje su stekli s nama, nego po političkim direktivama, i to nerijetko i onih koji su taj prostor držali okupiranom. Ovom je knjigom puno toga otkriveno i razotkriveno, svjedoči jednu bremenitu povijest i hrabrost svih koji su za bolnicu bili vezani, od svećenika, liječnika i liječnika, medicinskog osoblja, djece”, kazala je Šušnjara i dodala kako se “sudbinska povezanost same bolnice i Hrvata Lašvanske doline ogleda u svemu, pa sve do one pjesme Tereze Kesovije o o patnji i prkosu”.
Vlado Tabak, jedan od trojice ratnih kirurga u bolnici u Novoj Biloj, podsjetio je okupljene na uvjete u kojima se tada radilo navodeći kako “nije bilo dovoljno kadra, nije bilo sanitetskog materijala, nije bilo dovoljno lijekova, često nije bilo struje, a još je manje bilo vode”.
“Bez struje, vode, anestezije: bolnica je nekoliko puta granatirana”
“Prognanica Kata Kesten svakog je dana iz dana, više od deset mjeseci, donosila na rukama oko 250 litara vode. Oko osamdeset tisuća Hrvata bila je potpunoj opsadi i izolaciji, snajperi su neprestano ‘motrili’ bolnicu, nekoliko je puta i granatirana. Oko 11 tisuća pacijenata je u njoj primljeno, teških ranjenika oko 1260, pokopi su vršeni noću, a muke nisu bila pošteđena ni djeca. Stradalo ih je 656, ranjeno 231 i to vrlo ozbiljno, ali je istodobno, u takvim uvjetima rođeno i 646 beba”, kazao je Tabak.
“Jedina veza Srednje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter HVO-a”
Tijekom jednogodišnje opsade Lašvanske doline koju su provodile snage Armije RBiH i odreda El-mudžahid, jedina veza koju je taj kraj imao, i to tek od rujna 1993. bio je helikopter kojim su upravljali piloti HVO-a, a među njima, najpoznatiji Goran Batalija. Taj je helikopter imao dozvolu letjeti samo do splitskih Firula i sjedišta Logistike HVO-a u Grudama. Njime su najteži ranjenici stizali u najveću splitsku bolnicu na liječenje. Letio je pod nadzorom međunarodne zajednice i to isključivo za humanitarne, a ne vojne potrebe.
Upravo je jednim takvim letom iz Hrvatske u Lašvansku dolinu došao i Ante Damjanović koji je na predstavljanju istaknuo kako “ova knjiga nije spomenik nijednom pojedincu, nije spomenik sama sebi, nego cijelom jednom narodu i njegovoj hrabrosti”.
“Bijeli put je događaj epohalnog karaktera, konvoj je imao podršku državnog vrha”
“Puno je ljudi koji su pomogli da Bijeli put dođe u Lašvansku dolinu, puno ih više i nije s nama, ali svi su bili ujedinjeni u namjeri i cilju da se pomogne Hrvatima koji su bili u potpunoj blokadi. Od Gojka Šuška, Zdravke Bušić koja nam je tih godina otvarala sva vrata koja je trebalo otvoriti, kao šefica kabineta predsjednika Tuđmana, Mladena Lončara, Ivana Bagarića, Damira Zorića, Andrije Hebranga, Juraja Njavre, pa sve do čovjeka koji je cijelu tu akciju usmjeravao, Ivice Kostovića. Tamošnji su Hrvati s pravom i s razlogom osjećali da su zapostavljeni, zanemareni, razumijem te osjećaje koje imaju s obzirom na okolnosti, ali jamčim i danas, kao i onda, da je taj humanitarni konvoj imao podršku svih onih koji su bili u državnom vrhu, i da predaja Lašvanske doline, nikada nije bila opcija. Taj je događaj bio humanitarnog karaktera, uz njega je stao i Kruh svetog Ante, dio pomoći je otišao i Bošnjacima u selima oko Viteza. U mom životu samo se Oluja, dolazak generala Gotovine, može mjeriti s dolaskom Bijelog puta u Lašvansku dolinu”, rekao je Damjanović.
Prisjetio se i tog prvog dolaska i onoga što je vidio: “Nije bilo svjetlosti, prozorska stakla na crkvi bila su pokrivena daskama. Oltarna slika prikazivala je raspetog Krista, i samo si mogao čuti jauke ili jezivu tišinu. Sjećam se i jednog liječničkog konzilija kojem smo slučajno prisustvovali kada su liječnici počeli dr. Tihomiru Periću nabrajati čega sve nemaju, i to pred nama, ne bi li nas posramili da što prije reagiramo, a on im rekao ‘recite mu što imamo, to je lakše’.”
Na koncu se obratio i sam autor, Velimir Bugarin, etnolog i publicist, naglasivši kako je od 2018. godine provodio opsežna istraživanja sa svjedocima vremena, kroz intervjue, razgovore, i svima onima koji su na bilo koji način bili povezani s bolnicom.
“Ovo nije priča o bolnici kao ustanovi, nego o ljudima koji su je osnovali, podignuli i doprinijeli da ona danas postoji kao zdravstveno-medicinsko središte Lašvanske doline. Bilo je to za mene izuzetno emotivno, na trenutke traumatično iskustvo, jer nije bilo jednostavno slušati priče fratara, liječnika, ranjenika, djece koji su uz tu bolnicu odrasli i živjeli tih godina. Ostali su svojim predanim radom neizbirisv i dubok trag”, rekao je autor.
Fra Zoran Livančić se na koncu večeri zahvalio Matici hrvatskoj čiji je Ogranak u Vitezu nakladnik ove knjige. U glazbenom dijelu večeri nastupio je sastav BBrothers, a program je moderirala Irena Mrnjavac.
“Bolnica s pečatom” je osim u Vitezu, predstavljena i u Mostaru, Splitu i Tomislavgradu u organizaciji ogranaka Matice hrvatske u tim gradovima.
