Poljska znanost i publicistika često se bave ruskom poviješću i društvom. Nimalo čudno. Imati u susjedstvu imperijalističku državu koja je povodovala puno patnje tvome narodu, rađa u poljskoj inteligenciji potrebu za razumijevanjem mehanizma zla koje te napada.
Proučavanjem Rusije bave se često poljski povjesničari. Jedno od najvažnijih djela o Rusiji u nekoliko zadnjih godina pod naslovom „Metamorfoze ruskog carstva“ napisao je povjesničar prof. dr. Andrzej Nowak i ono je nedavno prevedeno i objavljeno kod nas u izdanju izdavačke kuće Fortuna.
Ove godine biblioteka poljskih knjiga o Rusiji obogaćena je još jednim zanimljivim naslovom, koji bi svakako bilo vrijedno čitati i na hrvatskom.
„Zašto su Rusi drugačiji?“, djelo je povjesničara i novinara Piotra Gursztyna. Gursztyn je autor nekoliko knjiga koje se bave novijom poljskom poviješću, dobitnik mnogih nagrada, a njegova knjiga o pokolju civila u varšavskoj četvrti Wola koji su Nijemci počinili tijekom Varšavskog ustanka u kolovozu 1944. navodi se kao primjer dobre publicističke knjige o teškoj temi.
Sada se odlučio uhvatiti ukoštac s temom Rusije i njezina imperijalističkog mentaliteta.
Razgovarao: Goran Andrijanić
„Zašto su Rusi drugačiji?“ naslov je vaše knjige. Nije li ta tvrdnja iz naslova o tome kako su Rusi „drugačiji“ i tretiranje mentaliteta toga naroda kao svojevrsni kulturološki i psihološki eksces pomalo riskantan zahvat s gledišta znanstvenika? Ruski imperijalizam sigurno nije jedini u povijesti čovječanstva i postavlja se pitanje je li doista „drugačiji“?
Pitanje iz naslova moje knjige zadaju sebi Poljaci i drugi stanovnici našega dijela Europe i to već stoljećima. Ne ocjenjujem Rusiju i Ruse kao neku vrstu ekscesa, ali ukazujem na njihovu različitost. Ona je vidljiva i u fenomenu da je unatoč intenzivnoj europeizaciji kakvu je Rusija prolazila od vremena Petra I., bit njezina identiteta, posebice njezine masovne psihologije i društvenih odnosa, ostala radikalno različita u odnosu na ostale europske narode. I to ne samo one iz latinskog kulturnog kruga nego i iz pravoslavnog. Jasna različitost Rusije vidljiva je i u usporedbi s mentalnošću Ukrajinaca, Bjelorusa, Rumunja i Grka. Nas ne čude kulturološke razlike između Europljana i, primjerice, Turaka, Arapa ili Kineza. Očite su. U slučaju Rusije, međutim, vlada zabluda kako je ona samo još jedan dio Europe kao, recimo, Hrvatska ili Poljska. Međutim, nije. Sve do početka XVIII. stoljeća Rusija se razvijala u uvjetima potpune izolacije. Kasnija europeizacija nije izmijenila karakter ruske civilizacije, nego je stvorila neku vrstu kuturološkog hibrida. Temelji njezine kulture drugačjiji su nego u ostalih europskih naroda, a okcidentalizam u Rusiji nije promijenio njezinu bit nego samo fasadu njezine državnosti.
Postoji ta teza poljskog povjesničara Feliksa Konecznog da Rusija nije dio kršćanske, nego turanske civilizacije i odatle njezina različitost. Vi na nekoliko mjesta u knjizi pišete da ta teza previše pojednostavljuje fenomen ruske mentalnosti i ne objašnjava svu njegovu kompleksnost…
Rusija, naravno, jest dijelom kršćanske civilizacije, iako je zbog nekoliko važnih čimbenika – prije svega svjesne izolacije i jake ksenofobičnosti Ruske pravoslavne Crkve – u tom smislu vrlo specifična. Protivnik sam tzv. turanske teorije. Istina je kako je mongolsko-tatarsko podaništvo bilo strašno iskustvo za davnu Rusiju. Donijelo joj je ogromna razaranja kao i potpunu demoralizaciju njezinih elita, odnosno kneževskih dinastija koje su kolaborirale s osvajačem. Tu se istaknula moskovska dinastija, što joj je donijelo prednost u odnosu na druge kneževske obitelji Rusije. Okupacija je moskovske knezove naučila prljavim intrigama, denunciranju, brutalnosti i ostalim negativnim pojavama koje znamo iz kasnije povijesti Rusije. Međutim, moskovski knezovi naučili su sve negativne strane tehnologije vlasti orijentalnih naroda, ali nisu usvojili ništa pozitivno od njih. U stvarnosti XVI. i XVII. stoljeća, život ljudi iz različitih slojeva društva od aristokracije do seljaka bio je bolji u Krimskom Kanatu nego u ruskom carstvu. Kanovi su morali poštivati plemenska i religijska pravila, a careve nije obvezivalo ništa, čak niti religija jer im je Crkva bila potpuno podčinjena. Svi muslimanski stanovnici Kanata bili su slobodni ljudi i imali su zajamčeno pravo na privatno vlasništvo. U moskovskoj državi seljaci su bili de facto robovi, a aristokracija je bila potpuno ovisna o caru, čak i u privatnom životu. Čak su i oni najvažniji i najbogatiji bojari bili službeno nazivani carskim „kmetovima“, dakle robovima. Oni su se sami tako opisivali kada bi se obraćali caru. Osim toga, u moskovskoj državi sve do XVIII. stoljeća nije postojao koncept privatnog vlasništva. Car je dijelio posjede svojim slugama, a potom bi ih opet oduzimao. Stanovnici Kanata mogli su putovati izvan Kanata, a u Rusiji čak niti najbogatiji stanovnici nisu mogli napustiti državu bez dopuštenja cara koji ga je jako rijetko udjeljivao.
U knjizi pišete puno o takvim specifičnostima ruskoga carstva. Ipak, pokojni papa Franjo je svojedobno govorio o carici Katarini II. i kralju Petru I. kao predstavnicima „velikog ruskog imperija“. Kako ste se osjećali kada ste čuli te riječi i što nam one govore o slici Rusije koja postoji u jednom dijelu zapadne civilizacije?
Papa ih je nazvao predstavnicima „prosvijećenog imperija, imperija velike kulture i velike ljudskosti“. Kao katolik osjetio sam stid zbog tih riječi, jer svatko tko je i malo upoznat s poviješću Rusije zna da one nemaju ništa sa stvarnošću, i da su ignorantske i naivne. Kao i uporaba riječi „prosvijećen“ u ovome kontekstu. Rusija je sve do XX. stoljeća bila država u kojoj su analfabeti bili većina, što je bila posljedica promišljene politike careva koji su smatrali kako je obrazovanje podanika besmisleno, a čak i opasno, jer to može dovesti do toga da oni traže bolje uvjete života. U carskoj Rusiji vladala je stroga cenzura knjiga i tiskovina. Ako uzmete u ruke neku knjigu iz Rusije tiskanu prije 1914. uvijek ćete naći na njoj napis „dozvoleno cenzuroju“, što znači da ju je cenzura dopustila. Naravno, boljševici su cenzuru dodatno zaoštrili, ali nisu bili oni koji su je u Rusiji započeli. Nastavili su staru tradiciju. Nije ipak to ono najvažnije. Petar i Katarina bili su vladari koji su vodili agresivnu politiku prema susjedima. U vrijeme Katarine, svake godine teritorij Rusije bio bi povećan za osvojeni teritorij veličine današnje Belgije. Događalo se to, naravno, uz zločine nad stanovništvom osvojenoga teritorija. Spomenimo pokolj civila u Pragi, današnjoj četvrti Varšave ili pokolj u tada turskom gradu Izmajilu. U oba slučaja odgovoran za genocid bio je general Suvorov, kojega Rusi slave kao heroja. Cijenom osvajanja bili su i životi Rusa, prije svega seljaštva. Oni su u vojsku regrutirani često doživotno dok su sela često bila opterećena ogromnim davanjima. Takvo iskorištavanje učinilo je da je efektom vladavine Petra I. bio ogroman pad broja stanovništva. Muškarci su ginuli u neprekidnim ratovima, a njihove obitelji doma umirale bi od gladi i siromaštva. Dodajmo još nešto: kada vidimo danas prekrasne palače u Petersburgu, imajmo na umu da su izgrađene na ropskom radu ruskih seljaka. U vrijeme „prosvijećene“ vladavine tih careva, zaoštreni su zakoni o podaništvu seljaštva – autohtonih Rusa. Govorimo o 90 posto stanovništva. Situacija seljaka u Rusiji bila je tada pretvorena u pravo ropstvo. Takvo ropstvo kakvo poznajemo iz knjige „Čiča Tomina koliba“: prodavanje seljaka kao robova, razdjeljivanje obitelji, uzimanje djece roditeljima itd.
A što s mitom o „velikoj ruskoj duši“? Često se ističe kako je to kraj koji je dao velike pisce poput Dostojevskog ili Solženjicina, kao i niz velikih znanstvenika. Kako pomiriti tu činjenicu s idejom o ruskoj mentalnosti koja je u velikom dijelu okrutna i neljudska? Kad smo već kod Solženjicina, pišete u jednom trenutku da je Zapad naivno povjerovao u njegovu tezu iz Arhipelaga Gulag po kojoj su većina Rusa bili protiv staljinovskog režima.
Rusi imaju istu dušu kao i pripadnici drugih naroda. Neki Rusi vole govoriti kako je njihova povijest toliko originalna da ju niti jedan stranac ne može razumjeti. „Rusiju ne možeš pojmiti razumom, u nju možeš samo vjerovati“, pisao je Fjodor Tiutev, pjesnik iz XIX. stoljeća. Ja takav stav vidim kao znak bespomoćnosti ruske inteligencije u sudaru s dramom njihove povijesti. Jer, kako protumačiti sebi i svijetu činjenicu kako su najviše Rusa ubili, ne nekakvi strani osvajači, nego njihovi vladari kojima su dizali spomenike? Rusija veći dio svoje povijesti nije trpjela okupacije i nisu je eksploatirali neprijatelji. Zemlje poput Poljske, Hrvatske, Finske ili Estonije veći su dio svoje prošlosti bile pod okupacijom stranaca. A gdje se danas živi slobodnije i bolje? Ne u Rusiji. I ne govorim o suvremenosti nego o razdoblju koje se proteže kroz stoljeća. Rusi su sami sebi krivi za svoju sudbinu, a ne netko drugi.
Ipak, teško je ignorirati rusku umjetnost…
Da, ruska kultura zna biti fascinantna. Stvorila je puno velikih djela. Bilo bi uostalom čudno da tako veliki narod ne bi imao takva postignuća i dao puno nadarenih ljudi. Ipak, takvi su uvijek djelovali protiv postojećeg društveno-političkog sustava, a ne zahvaljujući njemu. Naravno, poznat je primjer Solženjicina, ali podsjetimo ipak da je poslan u zatvor jer je u jednom privatnom pismu napisao par kritičkih rečenica o sovjetskoj vlasti. Slična je bila i sudbina Dostojevskog. On je već stajao pred plotunom koji ga je trebao streljati, ali je u zadnji tren pomilovan. Možete li zamisliti kako nešto takvo može djelovati na ljudsku psihu? Osuđen je na kaznu smrti jer je sudjelovao u protuzakonitim susretima. Ne neke političke organizacije, nego debatnog kruga gdje su raspravljali o filozofiji i literaturi. Članovi kruga bili su kritički nastrojeni prema vlasti, ali nisu planirali nikakvo političko djelovanje. U obrazloženju smrtne presude, napisano je kako je Dostojevski sudjelovao u protuzakonitom okupljanu, te da nije obavijestio vlast o tome.
Puno mjesta u knjizi posvećujete aktivnoj ulozi Ruske pravoslavne Crkve u imperijalističkim djelovanjima države. Istodobno, Rusiju neki i danas doživljavaju kao „braniteljicu“ konzervativnih vrijednosti od dekadentnog Zapada.
Te dvije stvari su povezane. Kao prvo, moskovska Crkva je od kraja XV. stoljeća bivala sve podređenija svjetovnoj vlasti. Postala je dijelom državne administracije i to prilično nebitnim. Vojska je bila puno cjenjenija i važnija. Imalo je to utjecaj na pad autoriteta Crkve i svećenstva među narodom. Stvorilo je također moralno nazadovanje u Crkvi. Svećenici su de facto bili obični birokrati sa svim manama kao i svjetovni ljudi. Primjerice, korupcija među njima je bila jednako raširena kao u državnoj birokraciji. Tome treba dodati iznimno nisku intelektualnu razinu većine svećenika. Naravno, bilo je iznimki, ali statistika je nemilosrdna. Bila je to posljedica jakog antiintelektualnog naboja Crkve i ksenofobičnog straha od usvajanja znanja iz drugih kršćanskih država. Ne samo katoličkih, čak i pravoslavnih. U XVI. i XVII. stoljeću latinski je bio zabranjen kao heretički jezik, ali čak i na grčki se gledalo s podozrenjem jer je to bio, je li, jezik kojim su govorili i pogani. Posljedica svega toga bila je izostanak nastajanja socijalnog nauka Crkve, a svećenstvo je bilo izolirana i malo cijenjena kasta. To objašnjava uspjeh boljševika. Oni se nisu morali boriti s pravoslavljem jer je ono već bilo slabo. Samo mala manjina stanovništva poistovjećivala se s njim. Tako je bilo čak i na selu. O ruskom seljaku govorilo se kako uopće nije pobožan, nego samo praznovjeran. I to je kontekst u kojemu treba ocijeniti propagandu o Putinu kao „katehonu“ našeg vremena. Rusija je laicizirana u većem stupnju nego većina zapadnih država. U Crkvu nedjeljom redovito odlazi tek od 1 do 3 posto stanovništva. Rusi su „rekorderi“ kada je u pitanju broj abortusa, razvodi, alkoholizam i ostale boleštine suvremenog svijeta, uključujući i narkomaniju. Rusija je također država disfukcionalnih obitelji. Nije riječ samo o posvemašnjem pijanstvu i nasilju, već i o činjenici da se prosječna ruska obitelj – kako to bilježi jedna zlobna izreka – sastoji od majke, djeteta i bake. U njoj nema oca, ili zato što je pobjegao ne osjećajući nikakvu odgovornost za dijete ili zato što se zapio nasmrt.
Naravno, u Rusiji postoje i jako dobre obitelji, ali negativne pojave su puno raširenije. Posebice u provinciji, tzv. „glubinki“, gdje su društvene veze potpuno uništene. One su generalno u Rusiji uvijek bile slabe. Rusi su atomizirano društvo i taj problem datira još iz pred sovjetskih vremena. Jedan od njegovih uzroka bio je i okrutan način na koji su tretirani seljaci. U tom kontekstu, još prije stotinjak godina pjesnikinja Zinaida Gippius usporedila je Rusiji s voćem koje je postalo trulo i prije nego je moglo sazrjeti.
Fenomen Vladimira Putina nemoguće je razumjeti bez razumijevanja tradicije ruskih careva. U jednom trenutku pišete kako Rusi svojim vladarima mogu oprostiti apsolutno sve osim vojnog poraza. Ako je tome tako, teško je zamisliti da će Vladimir Putin zaustaviti agresiju u Ukrajini ili stati nakon nje?
Ruske elite i društvo imaju iznimno jaku, pomalo specifičnu, povijesnu svijest. Neprestano uspoređuju aktualna zbivanja s uspjesima davnih vladara. Glavni kriterij, naravno, jest širenje granica imperija ili njihova obrana, pri čemu humanitarna pitanja nemaju nikakvu važnost. Odatle i renesansa povijesnog sjećanja o Staljinu kao nekom tko je najviše proširio granice imperija. S druge strane, svi pamte i tragičan svršetak Nikole II. koji ne samo da je izgubio rat s Japanom, nego je i jako slabo vodio državu tijekom Prvog svjetskog rata. Rusi često poistovjećuju okrutnost i brutalnost vlasti s njezinom učinkovitošću, čak i s vjerodostojnošću. Ako car nije bio dovoljno okrutan, to znači da nije bio punopravni vladar jer samo takav može biti brutalan. Ako je car bio okrutan, to znači da je bio autentičan vladar jer samo on može tako tretirati svoje podanike. Rusi društvenu stvarnost poimaju prema ovoj dihotomiji: ili brutalan red ili kaos u kojem će biti još gore. U njihovoj političkoj imaginaciji nema trećeg rješenja. Primjerice, takvoga u kojem je društvo sposobno organizirati svoju egzistenciju bez bijega u nasilje.
Zašto?
To je povezano s tim da Rusi, ne računajući rijetke iznimke, imaju jako malu sposobnost samoorganizacije. Tradicija političke samouprave je tamo nepostojeća. Narod je priviknut na centraliziranu vlast s jakom hijerarhijom.
Vratimo se na pitanje o Ukrajini. Što tamo predviđate?
Što se Ukrajine tiče, Putin je u očima prosječnog Rusa već sada pobjednički car. Pa već je popravio „štetu“ nastalu nakon raspada SSSR-a. Nije obnovio imperij, ali je vratio Osetiju, Abhaziju i Krim, te osvojio dobar dio Ukrajine. Rusi ga ne doživljavaju kao nekoga tko je izgubio. U tom smislu, za njega nije problem već sada prekinuti agresiju. Problem je u nečemu drugome. Primjerice u tome da je cijelo gospodarstvo Rusije prebačeno u ratni model, a njezin povratak u mirnodopsko stanje jest tako težak da je nemoguć. Treba znati kako se u Rusiji tijekom povijesti ipak događao bunt nezadovoljnika. Te pobune bile su toliko destruktivne i anarhične da je teško vjerovati kako bi završili nekom mirnom revolucijom i demokratizacijom. To može završiti samo smjenom jedne kremljovske oligarhije s drugom.
Pa kako onda vidite budućnost suživota ujedinjene Europe i Rusije? Je li uopće moguć i na čemu bi se on trebao temeljiti? Na biznisu?
Pesimist sam i mislim da će idućih desetak godina biti jako teško. Rusija funkcionira po načelu konflikta, tako da bi eventualno razdoblje smanjivanja napetosti za nju bio tek prigoda za odmor i obnovu vojnog potencijala. Stabilizacija za Rusiju nije cilj, nego tek etapa u gradnji vojne nadmoći. Njemački kancelar Helmut Schmidt svojedobno je opisao SSSR kao „Burkinu Faso s raketama“. Rusko gospodarstvo, uz neke iznimke, jest u stagnaciji i bez inventivnosti. Ali, ruske vođe na Zapad gledaju s najdubljim prijezirom. Kao na države čiji se stanovnici toliko boje rata da će odmah kapitulirati pred Rusijom. U ruskoj eliti postoji jako uvjerenje kako će, ako napadnu Baltičke države, NATO biti toliko paraliziran da neće udijeliti pomoći Litvi, Latviji i Estoniji. Ili Poljskoj i Rumunjskoj. Tu Rusi vide prigodu za vojnu premoć. Ne u statistici, jer tu će Zapad uvijek biti u prednosti, nego u odlučnosti i spremnosti za rat.
Dodatni problem jest pohlepa određenih krugova na Zapadu koji se žele što prije vratiti biznisu s Rusijom. Većina zapadnih država i dalje kupuje ruski plin. Mislim da je riječ o njihovom uvjerenju da Njemačka, Francuska ili Nizozemska nikada neće biti žrtvama ruske agresije. Naravno, sudbina Baltičkih država i Poljske ih ne zanima. U njihovim očima smo „Europa druge kategorije“.
