U vremenu u kojem se globalni poredak dramatično mijenja, a ratovi i nestabilnosti ponovno postaju svakodnevica, razgovarali smo s dr. sc. Jankom Bekićem, znanstvenikom koji se bavi pitanjima međunarodnih odnosa i geopolitike, a predaje na Sveučilištu obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman”.
Piše: Davor Dijanović
Nakon desetljeća u kojem se činilo da globalizacija briše granice i stvara „kraj povijesti“, danas svjedočimo povratku klasične geopolitike, novih blokovskih podjela, ali i sve otvorenijem imperijalnom nadmetanju velikih sila. U razgovoru smo se dotaknuli stanja u Hrvatskoj, migrantske krize u Europskoj uniji, sigurnosnih izazova na Balkanu, situacije na Bliskom istoku te značenja nedavnog susreta Donalda Trumpa i Vladimira Putina.
Kako biste opisali trenutačno političko i društveno stanje u Hrvatskoj? Koje probleme smatrate najtežima i najopasnijima za budućnost hrvatskog društva i države?
Nalazimo se u fazi ekstremne polarizacije društva koja se može usporediti sa stanjem u Trećoj Francuskoj Republici u vrijeme afere Dreyfus. Koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu izazvao je – ne sam po sebi, već zbog demoniziranja glazbenika i publike od strane ideoloških protivnika – najdublju društvenu podjelu u Hrvatskoj od završetka Domovinskog rata. Određeni političari, mediji i nevladine skupine posljednja dva mjeseca koordinirano dižu klasičnu moralnu paniku, uporno tvrdeći da se Hrvatska fašizira te pozivaju na (konačni) obračun s „ustaškom zmijom“ – da iskoristim živopisni izraz bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.
To, dakako, izaziva protureakciju koja doista rezultira učestalim korištenjem spornog pozdrava „Za dom – spremni!“, naglašavanjem uloge HOS-a u ratu i sl. Na koncu, i sami branitelji su pozvali na suzdržanost i spuštanje tenzija te realno sagledavanje uloge i značaja različitih vojnih formacija u Domovinskom ratu.
Ono što posebno žalosti jest pucanje međuljudskih odnosa do kojeg je došlo zbog navedenog koncerta i onoga što je uslijedilo – između partnera, prijatelja, članova obitelji; a prisutnost na tom događaju često se doživljava kao neka vrste stigme i može izazvati napetosti čak i na radnome mjestu. Zato i navodim aferu Dreyfus kao povijesni pandan, s obzirom na to da je i ona na vrlo sličan način rascijepila francusko društvo i držala ga u tom stanju punih dvanaest godina. Možemo se samo nadati da naša „afera Thompson“ neće biti tako dugotrajna.
Kritičari znaju govoriti da Hrvatska, iako formalno u Europskoj uniji i NATO-u, zapravo nema jasno definiranu dugoročnu geopolitičku strategiju. Slažete li se s tom ocjenom i gdje vidite glavne slabosti hrvatske vanjske politike?
Ne slažem se s tom ocjenom. Hrvatska se vrlo decidirano odlučila za integraciju sa Zapadom i te se politike gotovo bez iznimke čvrsto drži. Činjenica je da na političkoj sceni postoje pojedinci, neki od njih na vrlo visokim (najvišim) položajima, koji to nastoje relativizirati i približiti nas Rusiji i njezinim jatacima unutar EU i NATO-a (pritom navodno štiteći hrvatski suverenitet i raison d’etat), ali sam duboko uvjeren da oni ne mogu i neće dovesti u pitanje strateško i dugoročno vanjskopolitičko usmjerenje Republike Hrvatske koje je neupitno prozapadno. Isto tako smatram i da je strateška dvosmislenost Zagreba prema prostoru Zapadnog Balkana (posebice u pogledu njegova eventualnog pristupanja Europskoj uniji) svjesna i promišljena vanjska politika koja Hrvatskoj omogućava da odgodi taj proces ili ga barem provede „po svojim uvjetima“, bez da to otvoreno kaže i tako se izloži kritikama.
Osobno, držim da bi integracija prostora bivše države u EU predstavljala katastrofu za Hrvatsku, jer bi se time izbrisale granice između Hrvatske i njezinih istočnih susjeda, a domaće i strane političke sile to bi iskoristile da stvore ne treću Jugoslaviju, nego čvrsto povezanu regiju poput Beneluxa, samo na Balkanu. Uostalom, na tome se otvoreno radi još od 2000. godine, posebno u domeni kulture, medija i estrade koji post-Jugoslaviju održavaju na životu kao neku vrstu duhovne domovine.
Koliko je, po vašem mišljenju, hrvatska politička elita svjesna sigurnosnih izazova u vlastitom okruženju – od nestabilnosti u Bosni i Hercegovini do jačanja srpsko-ruskog utjecaja na Balkanu?
Mislim da je svijest o izrazitoj krhkosti BiH itekako prisutna, i da upravo zato službeni Zagreb i ne inzistira na rješenjima poput uspostave trećeg entiteta u toj državi, ne želeći dolijevati ulje na vatru. Većini političkih aktera u Republici Hrvatskoj sasvim je jasno da je položaj Hrvata u BiH očajan i da ih se pokušava politički prvo marginalizirati, a zatim i isključiti, u ime neke bošnjačko-srpske nagodbe, poput one austro-ugarske iz 1867. godine, kada su Hrvati također izvisili. Navedenu opciju bošnjačko-srpske nagodbe na štetu Hrvata kao najmanjeg konstitutivnog naroda vidim kao vjerojatniju, a samim time i veću opasnost od krajnosti bosanskog unitarizma i srpskog separatizma.
Kada govorimo o Balkanu općenito, odvija se prešutna podjela sfera utjecaja između Rusije i Turske. Za Moskvu je to uhodani modus operandi, s obzirom na to da se ona tako ponašala i u vrijeme Ruskog Imperija (tri podjele Poljske) i SSSR-a kada je s nacističkom Njemačkom podijelila interesne zone i zatim u dosluhu s njom raskomadala Istočnu i Srednju Europu. Nakon vjerolomnog napada Hitlera na SSSR (kako je Staljin doživio operaciju „Barbarossa“) i sovjetske pobjede u „Velikom domovinskom ratu“ – ovaj put na strani antifašističke koalicije – Rusija je podijelila Europu, ovaj put s novim igračem – SAD-om. Upravo zato mnogi smatraju kako Zapadni Balkan treba što prije integrirati u EU kako bi se tih šest zemalja oslobodilo rusko-turskog utjecaja. Ali to je čista maštarija. Rusko-turski utjecaj u njima bi i dalje bio prisutan, samo što bi se sada prelio unutar EU.
Koliko je Hrvatska spremna na moguće nove sigurnosne izazove u regiji – bilo da je riječ o migrantskim valovima, nestabilnosti u BiH ili hibridnim prijetnjama koje dolaze od vanjskih aktera?
Republika Hrvatska konzistentno jača i modernizira svoje oružane snage; i ne radi se tu ni o kakvoj militarizaciji društva – teza koju zastupaju isti krugovi koji dižu moralnu paniku oko navodne fašizacije – nego o racionalnom odgovoru na kretanja i trendove u bližem i daljem susjedstvu. U tom pogledu smatram da Hrvatska radi odličan posao. Međutim, trebalo bi posvetiti više pažnje nekinetičkim prijetnjama poput sustavnog širenja dezinformacija od strane hrvatskih suparnika (među ostalim i u tzv. „uglednim“ svjetskim medijima), zatim otvorenim provokacijama poput upada trojice „civila“ u vojarnu u Udbini, te koordiniranom ubacivanju ilegalnih migranata na teritorij RH i EU. Također smatram da
Hrvatska masovnim uvozom radnika iz kulturalno nekompatibilnih zemalja Trećeg svijeta nepotrebno srlja u multi-kulti scenarij koji je brojne države Zapadne Europe doveo u pred građansko ratno stanje.
Održan je susret Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci. Što taj susret znači za budućnost međunarodnih odnosa i za odnose SAD-a i Rusije, a posredno i za male države poput Hrvatske?
Za razliku od onih koji su oduševljeno pozdravili veliki Trumpov uspjeh dovođenja ruskog predsjednika na bilateralni susret na Aljasci, ostajem skeptičan prema spremnosti Rusije da okonča agresiju na Ukrajinu. Smatram da se radilo o diplomatskom i protokolarnom ustupku Trumpu, kako bi on ostao prijateljski nastrojen prema Putinu osobno te kako ne bi ostvario svoju prijetnju uvođenja „masivnih sankcija i carina“ Rusiji i njezinim međunarodnim partnerima. U tom kontekstu, susret dvojice moćnika na Aljasci ne vidim kao nekakvu prekretnicu u međunarodnoj politici ili kao početak neke nove raspodjele svijeta.
Svjedočimo li povratku „velike politike“ i klasične geopolitike nakon razdoblja u kojem se činilo da globalizacija briše granice i nacionalne interese?
Današnji međunarodni odnosi snažno podsjećaju na razdoblje s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada je progresivno rasla konkurencija između nekolicine velesila. Velika razlika u odnosu na to doba jest da europske države izvan svog matičnog kontinenta više ne igraju gotovo nikakvu ulogu te su ih na globalnoj sceni zamijenile njihove bivše kolonije – Amerika, Kina i Indija, te Rusija kao euroazijska relikvija nekadašnje pentarhije (poznate i kao „Europski koncert“). Navedeni neeuropski akteri djeluju u vlastitom interesu, vođeni svojim specifičnim političkim tradicijama i filozofijama, indiferentni prema postulatima liberalnog međunarodnog poretka. U tom smislu definitivno možemo govoriti o kraju globalizacije kako je ona bila zamišljena nakon raspada SSSR-a i završetka Hladnoga rata.
Neki analitičari tvrde da smo na pragu novog oblika imperijalizma – bilo američkog, ruskog ili kineskog. Mislite li da je svijet ponovno ušao u eru „klasičnog imperijalizma“ s teritorijalnim i sfernim podjelama?
Najveće svjetske velesile – Trumpova Amerika, Xijeva Kina i pogotovo Putinova Rusija pokazuju apetit za teritorijalnim širenjem, što je u skladu s tezom o povratku klasičnog imperijalizma. Pritom nastoje ne ulaziti u „velike prostore“ drugih/susjednih sila, što je pojam kojeg je u geopolitiku uveo njemački pravnik i politički teoretičar Carl Schmitt. Trumpovo posezanje za Panamskim kanalom, Grenlandom, pa čak i Kanadom izravno ne ugrožava „velike prostore“ Rusije i Kine, iako bi ostvarenje njegovih planova sasvim sigurno naštetilo interesima Moskve i Pekinga s obzirom na to da se radi o susjedima. Rusija i Kina moraju itekako paziti da dobitak jedne strane ne bude percipiran kao gubitak druge, pogotovo ako uzmemo u obzir da se njihov politički i ekonomski utjecaj preklapa u području Srednje Azije, kao i to da
se Kina nikada nije do kraja pomirila s gubitkom velikih dijelova Mandžurije ugovorima sa
carskom Rusijom iz 1858. i 1860.
Često se spominje da živimo u vremenu „nove hladnoratovske podjele“ na s jedne strane Zapad, s druge Rusiju i Kinu, a s treće zemlje tzv. Globalnog juga. Dijelite li to mišljenje ili je ono odviše pojednostavljeno?
Teza o novoj hladnoratovskoj podjeli svijeta imala bi smisla kada bi se s jedne strane doista nalazile liberalne demokracije, a s druge autoritarni režimi. Međutim, s drugim Trumpovim mandatom više nije do kraja jasno u koji bi tabor valjalo svrstati Sjedinjene Države. Isto tako, Globalni jug više nije – kao u drugoj polovici 20. stoljeća – prostor nesvrstanosti koji nastoji zadržati neutralnost i ekvidistancu između Washingtona i Moskve, već prostor koji je iznjedrio nove velike i srednje sile poput Kine, Indije, Indonezije, Irana, Južne Afrike, Brazila itd. S obzirom na broj utjecajnih aktera u svijetu, danas više ne govorimo o bipolarnosti (kao u vrijeme Hladnoga rata), nego o multipolarnosti, a ona daleko više podsjeća na već
spomenuto razdoblje s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Bliski istok i dalje je prostor nestabilnosti – od sukoba u Gazi do trajnih napetosti Irana i Izraela. Kako te krize utječu na svjetski poredak i što mogu značiti za Europu?
Uzroci permanentne krize na Bliskom istoku najvećim su dijelom etno-religiozni i strukturalni. Za početak, radi se o sjecištu dvaju (nekoć triju) abrahamskih religija koje su unatoč brojnim dodirnim točkama međusobno nepomirljive. Judaizam je zatvorena, etnička religija s dogmom Obećane Zemlje, dok je islam univerzalna, ali i osvajačka religija/ideologija/pravni sustav koji dijeli svijet na dar al-islam (kuća islama) i dar al-harb (kuća rata). Sve ono što se nekoć nalazilo pod vlašću muslimana, mora biti vraćeno; pa tako i
Sveta zemlja, tj. Palestina. Dodajmo tome i duboku netrpeljivost unutar same kuće islama – između većinskih sunita i manjinskih šijita (koji su pak većina u arapskom Iraku i nearapskom Iranu) – i dobit ćemo prilično dobru sliku zamršenih i opterećenih etno-religioznih odnosa na Bliskom istoku.
Iz perspektive teorije međunarodnih odnosa, glavni problem regije strukturalne je naravi i odnosi se na nedostatak jasnog hegemona. Radi se o području s nizom srednjih sila – Turska, Iran, Saudijska Arabija, Egipat i Izrael – od kojih niti jedna nije dovoljno moćna da uspostavi hegemoniju (prevlast) i zavede mir po vlastitim pravilima (npr. „Pax Turcica“ ili „Pax Persica“). Umjesto toga, na djelu je klasična ravnoteža moći u kojoj rat služi kao korektiv realnog ili percipiranog disbalansa među akterima. Izrael je – sasvim opravdano – smatrao da je Iran preko svojih posrednika u regiji (Hezbollah u Libanonu, Hamas u Pojasu Gaze, Hutisti u Jemenu itd.) postao premoćan i da ove prijetnje valja eliminirati kako bi se moć Irana vratila u prihvatljive gabarite. Međutim, iznenadnim padom Assadovog režima u Siriji (još jednog iranskog proxya, ali i saveznika Rusije) u prosincu 2024., Izrael se dodatno okuražio, okupirao ostatak Golanske visoravni i planinu Hermon u Siriji te potaknuo Druze na otpor novoj islamističkoj vlasti u Damasku.
Konačno, u lipnju ove godine izravno je napao vojna i nuklearna postrojenja u Iranu, izazvavši nevoljnu američku intervenciju na strani Izraela. Time se Izrael pretvara u potencijalnog regionalnog hegemona, što bi – po pravilima i uzusima ravnoteže snaga – trebalo izazvati koordiniranu akciju ostalih država regije da vrate Izrael (barem) na status quo ante bellum. Međutim, takva zajednička akcija otežana je zbog ranije navedenih etno- religioznih razlika i nepovjerenja među ostalim državama Bliskog istoka.
Bliskoistočna kriza na Europu može djelovati dvojako. Širi regionalni rat, koji bi uključivao više od dva međusobno sukobljena aktera, mogao bi izazvati naftnu krizu, od čega bi izravno profitirala Rusija. Isto tako, proizraelska stajališta u Europi već se neko vrijeme nalaze u defenzivi, dok s druge strane jača propalestinski narativ (nerijetko na rubu ili preko ruba antisemitizma). Zemlje koje su dugo gajile posebne odnose s Izraelom – prije svega Njemačka – nalaze se pod sve snažnijim pritiskom da osude izraelsko djelovanje u Pojasu Gaze i ubrzaju proces međunarodnog priznanja palestinske države.
Konačno, ako biste morali ukratko reći: što bi bila vaša preporuka hrvatskoj politici – kako se pozicionirati u današnjem turbulentnom geopolitičkom okruženju da bi se osigurala stabilnost i nacionalni interesi?
Ključno je zadržati neupitno prozapadno i transatlantsko vanjskopolitičko usmjerenje, te istovremeno jačati osjećaj pripadnosti Hrvatske i hrvatskog naroda Europi i zapadnoj civilizaciji (iako je taj pojam danas pod velikim znakom upitnika). Htjeli ne htjeli, naša se zemlja i dalje nalazi na braniku zapadno-kršćanske Europe i taj nam položaj – unatoč malom teritoriju i još manjem stanovništvu – daje određenu geopolitičku i geostratešku težinu. Eventualna integracija Zapadnog Balkana u Europsku uniju poništila bi ovaj specifični položaj i ulogu Hrvatske i pokrenula procese ponovnog stapanja s prostorom iz kojeg smo se 1990-ih po drugi put (i s velikom mukom) izvukli.
Rješenje demografske krize ne može biti u zamjeni stanovništva, nego se mora oslanjati na pronatalitetne mjere i povratak novog i starog iseljeništva u Hrvatsku. To nipošto ne znači da Hrvatska treba biti zatvorena i ksenofobna, ali prednost u legalnoj imigraciji moraju imati useljenici iz kulturalno kompatibilnih zemalja, što će olakšati njihovu integraciju i smanjiti jaz između doseljenog i domicilnog stanovništva.
