Osvrnuvši se nedavno na podrijetla kravate povjesničar umjetnosti u miru i bivši akademik Zvonko Maković odbacio je opravdanost obilježavanja kravate kao hrvatskog iznašašća jer su izumitelji bili „plaćenička vojska ubojica koji su po Europi silovali i pljačkali“. U njegovu obranu, valja reći da je izjava tek sporedan djelić opsežna intervjua pa zasluga za izazivanje reakcija[1] pripada uredniku koji ju je stavio u podnaslov.[2] Osim što, dakako, nije opovrgnula pretpostavku o „hrvatskom podrijetlu kravate“, izjava je zgodna ilustracija odnosa spram nacionalne povijesti koju sjajno opredmećuje novinski naslov od prije nekoliko godina: „Hrvati su bili prljavi koljači, a Tomislav nije ni okrunjen.“[3] Naslov predstavlja novinarsku inačicu, a ujedno i sažetak, nečega što se ponekad opisuje kao „borba s nacionalnim mitovima“. Osim povjesničara, tomu su se boju bili skloni pridružiti i umjetnici, a svim razlikama u kakvoći i uspješnosti usprkos, uglavnom ih povezuje „crvena nit“.
Na tome tragu mogao bih, već iz osobnog iskustva, nanizati lijep niz primjera: od profesora koji nam je tijekom maturalca na rimskom trgu Sv. Petra tumačio da se „tu nalaze papa i njegov cirkus“, preko Stipe Šuvara koji me, kao studenta povijesti prilikom polaganja Sociologije odgoja i obrazovanja upozorio da je kralj Tomislav zapravo bio običan čobanin, pa sve do izjave predsjednika Republike prilikom otvaranja Muzeja kravate. Sjetivši se, naime, početaka svoje diplomatske karijere u Belgiji, podsjetio je na to da su u tim krajevima majke Hrvatima plašile djecu. Izvor prijetnje bilo je, dakako, sjećanje na djelovanje hrvatskih postrojbi u Tridesetogodišnjem ratu čemu je predsjednik prigodno dodao da su kravate, osim kao modni detalj, služile i za brisanje ruku nakon obavljanja prljava posla po tamošnjim selima.
Svim tim izjavama zajednička je radikalna redukcija složenih pojava s negativnim predznakom. Svođenje službe Hrvata na europskim bojištima na „pljačkanje i silovanje“, podcjenjivanje prvog hrvatskog kralja kao čobanina i slični „povijesni sažetci“ imaju i dodatnu epistemološku dimenziju. Naime, osim što je riječ, ovisno o kontekstu, o više ili manje uspješnim dosjetkama svi ti primjeri odražavaju preokupaciju „demitologizacijom nacionalne povijesti“. Ta je pak, kao važan dio profesionalnog habitusa, tijekom druge polovice 20. st. stekla znatan broj sljedbenika među učenicima triju Zeusovih kćeri: Klio, Kaliope i Talije. Pojam demitologizacije popularizirao je liberalni teolog Rudolf Bultmann početkom 20. stoljeća u sklopu svojeg „pročišćavanja“ novozavjetnih tekstova od mitskog sadržaja. U široj pak uporabi demitologizacija se drži „kritičkim razotkrivanjem mitova, ideologija ili kolektivnih zabluda koje oblikuju percepciju stvarnosti“. Što potiče ljude da svoj intelekt usmjere takovom zadatku? U idealističnoj varijanti, poriv očito proizlazi iz ljubavi prema istini i odbojnosti prema laži. Kao takvo, nagnuće se može držati ne samo prirodnim već i potrebnim, pače društveno korisnim. Pažljiva raščlamba niza primjera iz prakse ipak sugerira da motivacija može imati znatno složenije korijene. Spektar mogućih motiva uključuje pojave od autentičnog osjećaja za društvenu higijenu, estetske iritacije neukusom, preko temeljne društvene neuklopljenosti pa sve do osobne nadmenosti, poriva za omalovažavanjem neistomišljenika ili, ne ponajmanje, koristoljubivosti. Različite kombinacije tih čimbenika, dakako, nisu isključene.
Kako god bilo, demitologizacija – osobito u formi omalovažavanja vjerskih ili nacionalnih simbola i mitova – spada u vrlo popularne teme javnog djelovanja. U jezgri pojedinačnog postupka nalazi se efikasan antitetički štos koji podrazumijeva ponižavanje nečeg uzvišenog ili svetog. Blaćenje ili obezvrjeđivanje osobe ili pojave koja funkcionira kao simbol izaziva očekivanu (pače priželjkivanu) reakciju onih kojima simbol nešto znači (ili u njega vjeruju) čime se, konačno, inicijalna teza provokatora drži dokazanom. Mitoborci su pritom, to treba uočiti, najčešće selektivni u izboru simbola i vrijednosti koje ciljaju.
Među poznatijim, relativno nedavnim slučajevima, bila je promidžbena kampanja za predstavu „Fine mrtve djevojke“ pri čemu je, tada još ne toliko poznat, redatelj burnu reakciju javnosti iskoristio za svoj performans „napuštanja“ GK Gavelle koje navodno nije zaštitilo njegov osobni i umjetnički integritet pred e-napadima svjetine. Taj debut lansirao ga je u umjetničku orbitu u kojoj je nastavio graditi karijeru gaženjem po nacionalnim zastavama i sličnim izrazima kreativnosti. Slučaj „Finih mrtvih djevojaka“ u tom je smislu školski primjer i obrazac za većinu sličnih „afera“. Kao i drugi razvikani primjeri „hrabrog mitolomstva“ slučaj je razotkrio i pozadinsku auto-mitopoetiku nedodirljive moralne superiornosti karakteristične za „snažne osobnosti“ s kritičkim odnosom spram provincijalne ili malograđanske okoline.
Na tom tragu izjava Zorana Milanovića o uporabi kravate mogla bi nekoga potaknuti da se zapita nije li predsjednik promašio životni poziv? Naime njegov komentar upravo sjajno (bez ironije) sažima esenciju „nove europske drame“, a duh izjave pogađa samu bit historiografske demitologizacije. Da se nije odlučio za diplomatsko-političku karijeru, mogao je slijediti brazdu unutar koje se Nadi Klaić pripisivalo „ničim obuzdano htijenje da razbije mitološke taloge u našoj povijesti“ ili pak doprinijeti procvatu „teatra izlučevina“.
U usporedbi s „Finim mrtvim djevojkama“, skandal koji je 1970. izazvala izvedba Generala i njegova lakrdijaša Marijana Matkovićeva, danas izgleda bezazleno. No, tada je Matkovićev prikaz Nikole Šubića Zrinskog u dugim gaćama i s noćnom kapicom na glavi razbjesnio dio domoljubne mladeži koji ga je doživio kao svetogrđe. Netko bi mogao reći da nema ništa neobično u tome da hrvatski ban i zapovjednik Sigeta spava u gaćama – ta neće valjda u oklopu i s kacigom na glavi! Štoviše, zacijelo je svakom jasno da su svi naši znameniti knezovi, kraljevi, i kraljice, Zrinski i Frankopani, junaci i velikani bili ljudi od krvi i mesa. Propitivati njihove motive, nakane i unutarnje borbe legitiman je dio umjetničkog uživljavanja u njihovo vrijeme i pokušaja oživljavanja njihovih osoba. Književnici i povjesničari na različite načine, rade to od kad je svijeta i vijeka s prevladavajuće pozitivnim ili pak negativnim ishodom.
Na pozitivnoj strani spektra, srednjovjekovni žanr hagiografije i danas živi, osim u svojem tradicionalnom i eksplicitno vjerskom smislu, i u sekulariziranoj verziji o čemu svjedoči niz nedavno objavljenih biografija nekadašnjih socijalističkih moćnika. U takovoj književnosti siromašni OZNA-in operativac egzekutor dospijeva na vrh svijeta i postaje „hrvatski Kissinger“, a postolar i kasnije popularni lik iz viceva promeće se u „Revolucionara i državnika“. Na drugom kraju spektra pak stoji tradicija povijesnih drama i romana koji rastvaraju temeljne značajke prokušanih junaka. U tom se smislu Matković nije puno razlikovao od svojih suvremenika. Čitavu je njegovu generaciju upravo „kritičko propitivanje“ potaklo na rastakanje svojih junaka, od svihizmučenih Selimovićevih i Andrićevih likova, kapetana Vuka IsakovičaMiloša Crnjanskog sve do Matkovićevog Zrinskog.
Može se raspravljati koliko je tko od njih u tome bio uspješan, ali sve ih povezuje jedinstveni duh. Opisan kao modernizam taj je duh isklijao iz tjeskobe propadanja starog svijeta krajem 19. st., proširio se u rovovima Prvog svjetskog rata da bi se razgranao nad ruševinama onog Drugog. Među prvima ga je nagovijestio Nietzsche koji je – srknuvši preobilno iz vrela novootkrivene spoznaje – za to platio visoku cijenu. Duh pak, pušten iz boce, proširio se na sve strane povezujući brojne umjetnike i teoretičare. Kritička teorija frankfurtskih mudroslovaca odigrala je tu ključnu ulogu dajući epistemološki temelj za sveopću borbu protiv svega što je zaudaralo na nadišle forme i sadržaje tradicije. Velik broj snažnih imena pridonio je tomu da se takav pogled na stvarnost počeo shvaćati kao čovjekovo prirodno stanje, a iz takvog pogleda proizišla umjetnost počela držati umjetnošću samom. No, kako je „stoljeće ekstrema“ odmicalo modernistički mislioci i stvaratelji sve su manje sličili Nietzscheu, a sve više Kafkinim isljednicima. Osobito to vrijedi za one čije su progresivne ideje i revolucionarni žar nagrađeni institucionalnim položajem u totalitarnim državnim strukturama kasnog 20. st.
Široki spektar javnog djelovanja takvih „društveno političkih radnika“ ujedno odražava i širok spektar inačica frankfurtskog mitoborstva. Pri tom je središnja os tog prometejskog pothvata, naime „kritička teorija“ (promovirana kao „nepoštedna kritika svega postojećega“ ili pak „kritička misao“ sama) poprimala različite oblike. Spektar tih odvažnih stremljenja imao je, dakako, određena ograničenja koja bi se dala opisati i Hašekovom sintagmom o „umjerenom napretku u granicama zakona“. Na jugoslavenskoj pozornici sjena, jednu su ulogu igrali mitski Praksisovci kao samoproglašeni nositelji slobodarskih tendencija (s čijim su se pozicijama zacijelo identificirali i mnogi književnici), a na drugom kraju pozornice bili su ljudi poput Stipe Šuvara. U svjetlu spomenutih hagiografija zgodno je uočiti da je, poput svojih „protivnika“ praksisovaca ili pak popularnog junaka političkih viceva i taj komunistički dogmatik i visokopozicionirani funkcioner nedavno dočekao svoju biografiju.[4].
Šuvar nije bio ni povjesničar ni književnik, no čini se da je ponešto i institucionalno zaslužan za ostvarenje niza važnih projekata u kulturi, od kojih se neki – poput Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika– itekako tiču hrvatske povijesti. Svojim javnim djelovanjem priskrbio je pak sigurno mjesto među demitologizatorima poglavito svojim napadima na „upotrebu kulture za ideološku homogenizaciju naroda“. Osobit pečat oblikovanju kulture ipak je dao autoriziravši dokument čijeg se izvornog naziva ni Hašek ne bi posramio: “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. No, uza svu štetu koju je svojim djelovanjem prouzročio, Šuvaru se mora priznati, da je, za razliku od niza prilagodljivijih drugova (nezaboravan trenutak mimoilaženju s Vladimirom Šeksom u prvom sazivu Hrvatskog sabora), do kraja života ostao dosljedan u svojoj vjeri ili kako to opisuju njegovi sljedbenici: „borbi za samoupravni socijalizam i zajedništvo južnoslavenskih naroda“. Naime, bez obzira na sumoran intelektualizam njegova pogleda na svijet, tek vjerski zanos može objasniti neobičnu kombinaciju vedrine i postojanosti s kojima je do kraja života zastupao svoje uvrnute stavove.
Mitološka pozicija „jugoslavenskog socijalističkog patriotizma“ s koje je Šuvar napadao „nacionalističke mitove“ pokazala se ipak toliko neutemeljenom u stvarnosti da je propašću sustava koji joj je omogućavao život bila osuđena raspasti se kao kula izgrađena na pijesku (ista je stvar i s njegovim „oponentima“ čija je filozofska reputacija bila sagrađena na spoju gošćenja europskih marksista i državne potpore). S druge strane, njegovo tvrdokorno ustrajanje u dogmatskom marksizmu, na trenutke čak i zabavno (zacijelo zahvaljujući ponešto i specifičnom genius loci) očito nije ponudilo materijal za dobar mitopoetski brand.
Općenito, problem s demitologizacijom jest u tome što je čovjek po naravi mitotvoran. Kvaliteta i forma mitova u koje vjeruje i koje stvara, uvelike odražavaju koliko njegov položaj u društvu, toliko i njegovu osobnost. Stoga je u praktičnom smislu demitologizacija najčešće pokušaj zamjene jednog mitskog sustava drugim. Kao potvrdu tome, dovoljno je baciti pogled na medijski i institucionalni tretman nekih od desetljećima sustavno promicanih mitova poput onoga o NOB-u, metafizičkoj vrijednosti antifašizma i sličnih iracionalnosti. Pri tome se brojni samozvani mitoborci pokazuju čak i kao loši učenici svojih frankfurtskih zaštitnika. Naime, razrješenje bilo kojeg mitološkog čvora, barem u akademskom diskursu, ne bi trebalo funkcionirati prema onoj „mit se mitom izbija“ već u raspetljavanju okolnosti njegova nastanka i razumijevanja njegove svrhe. Sve to pak traži znatno veći angažman i trud od onoga koji je većina samozvanih mitoboraca spremna uložiti u svoju misiju. Svođenje demitologizacije na reducirane doskočice jednostavno nije dovoljno.
Kao što pozicija boraca protiv ikona u ranosrednjovjekovnom Bizantu nije podrazumijevala manjak vjere nego drugačiju vjeru od one štovatelja ikona i napad suvremenih mitoboraca na mitove ne znači cijepljenost protiv bilo kakve mitopoetike već podrazumijeva drugačiju konfiguraciju mitske svijesti. Ako su im mrski hrvatski kraljevi i sva starija povijesna koreografija ili im se pak općenito gadi hrvatski provincijalizam, prilično je vjerojatno da su spremni poduprijeti kult najvećeg sina naših naroda i narodnosti, vjerovati u izvedivost jugoslavenske ideje, a mit o NOB-u smatraju racionalnim opisom građanskog rata sredinom 20. st. U tom uzore i učitelje nalaze u širokom spektru od agramera s Gvozda do krajišnika zaogrnutih u korčulanske filozofske kabanice.
Površna demitologizacija koja se zadržava isključivo na političkoj razini i ostaje unutar manihejskog pogleda na svijet zanemaruje uistinu duboku i kompleksnu narav mitskog mišljenja. Mit je, naime, u najužem značenju priča koja nudi smisao i kao takva mora počivati na nekoj vrhovnoj vrijednosti. Idealno, u temelju mita nalazi se Bog ili božanstvo, a izvan toga zapravo i ne ostaje previše mogućnosti. Ako u temelju nije Bog ili neka njegova izvedenica, bit će to ili pojava iz prirode ili čovjek. Nakon što je – uvelike zahvaljujući višedesetljetnom trudu modernističkih neimara prva opcija delegitimirana, otvoren je put za drugu i treću opciju – a to je štovanje svakojakih zvijeri (danas i Prirode kao takve) ili pak štovanje čovjeka. Oboje, iz perspektive klasične židovske proročke tradicije, odgovara definiciji idolatrije.
Posljednja kategorija nudi ipak alternativu: Čovjek u pitanju, naime, može biti ili netko drugi ili – on sam. Prvi izbor, susretne li se s nekom vrstom konsenzusa vodi u totalitarni kult vođe. Drugi pak ostaje posljednja opcija za one koji u svojem cinizmu zaključe da na svijetu ne postoji ništa dovoljno vrijedno štovanja. Jednom kad se „područje borbe“ sustavnim razočaranjima, povlačenjima pred stvarnošću ili kompromisima smanji – uvijek ostane taj skriveni unutarnji hram. Profesionalni mitoborci te posljednje vrste svojim životom potvrđuju riječi sv. Pavla o onima koji „ne iskazavši Bogu ni slavu ni zahvalnost, ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.“ Ili, da ostanem na njihovom terenu, može se reći da ispunjavaju čuveno Marxovo proročanstvo o tome da se „veliki povijesni događaji i osobe pojavljuju dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“.
Proročanstvo se, naime, može preoblikovati i u sinkronoj perspektivi pri čemu se „velike osobe“ pojavljuju dvojako: predstavljajući se tragičnim junacima istovremeno postaju lakrdijaši. Asocijacija na Matkovićeva Generala dopušta još jedno opažanje. Naime, dublji problem od gaća i kapice zapovjednika Sigeta u Matkovićevu prikazu leži u činjenici da njegov Zrinski, „iako se pojavljuje sa svim atributima junaka romanse“, riječima Sanje Nikčević „prema svojem životu inscenira isto tako i svoju smrt iako je može izbjeći“. Očito usvojivši pouku, mnogi moderni mitoborci otišli su i korak dalje. Trajno navješćujući svoj tragičan kraj i naglašavajući svoj pharmakon, svoju svetu žrtvu oni ipak uspješno preživljavaju. Krležin auto-mitopoetski patos možda i jest odražavao dubinske lomove njegove savjesti, no ne može, ponajprije prema strogim kriterijima suvremenih mitoboraca, ukloniti činjenicu njegove trajne šutnje o manjkavostima sustava koji ga postavio na književni pijedestal.
Jedan od poznatijih boraca protiv religije (i rodozačetnik discipline u kojoj se kao znanstvenik ostvario Stipe Šuvar), Auguste Comte život je završio kao vođa smiješnog kulta kojem je sam bio vrhovni svećenik. Kao i mnogi drugi mitoborci više ili manje skriveno (i u skladu s time više ili manje ukusno) završio je u radikalnoj auto-mitopoetici. Na tom tragu i jedan od otaca demitologizacije u Hrvata, Titan s Gvozda, „jedini hrvatski modernist“, izrugivao je i nacionalne mitove i religiju da bi, prometnuvši se u cilj hodočašća i izvorište proroštva, u središte kulta konačno postavio sama sebe. Mnogi su današnji mitoborci, ako već ne talentom ili sposobnošću, u tome njegovi dobri učenici.
[1] https://narod.hr/kolumne-i-komentari/1537320
[2] https://www.telegram.hr/kultura/zvonko-makovic-krleza-je-bio-covjek-bez-ukusa-tudman-nikakav-povjesnicar-hazu-skupljaju-vile-a-sute-na-ustaski-revizionizam/
[3] https://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak361437.html-1199150
[4] https://srednja-europa.hr/proizvod/suvar-politicka-biografija/
