Fenomen dominacije ljevice u velikim gradovima jest sveeuropski. Čak i u državama s većinski konzervativnim stanovništvom, poput Poljske ili Hrvatske, u najvećim gradovima najčešće dominiraju lijevo-liberalni političari. U Poljskoj, zadnji slučajevi u kojima su konzervativni političari imali utjecaj u velikim gradovima jesu oni još od prije 20 godina.
Tako je pokojni poljski predsjednik Lech Kaczyński iz Prava i pravde (PiS) bio gradonačelnik Varšave od 2002. do 2005., a Jerzy Kopriwnicki iz Kršćanskog pokreta lokalne samouprave gradonačelnik grada Łodża od 2002. do 2010. Ostali veći gradovi poput Krakova, Poznańa ili Gdanjska već odavno su u rukama lijevo-liberalnih stranaka, prije svega Građanske platforme (PO), stranke koja je započela kao liberalna sa stidljivim konzervativnim naglascima, a danas je klasični lijevo-liberalni centar po ukusu Bruxellesa koji je u svoje strukture “prigrlio” dobar dio postkomunističkih elita.
Zadnji ambiciozniji pokušaj poljske desnice da preuzme neki od velikih gradova bila je kandidatura mladog i perspektivnog konzervativnog političara Patryka Jakija na lokalnim izborima za gradonačelnika u Varšavi. Na nacionalnoj razini vladala je njegova stranka PiS, Jaki je u kampanji bio briljantan i argumentiran i izgledalo je kako bi dominacija PO u Varšavi koja je trajala od 2006. mogla biti okončana. Posebice zato što je za mandata gradonačelnice iz te stranke Hanne Gronkiewitcz Waltz Varšavu potresla “reprivatizacijska afera” u kojoj su tisuće ljudi nelegalno izbacivani iz gradskih stanova kako bi ih preuzele građevinske tvrtke, remontirale i skupo prodavale (sve to uz potporu gradskih i sudskih vlasti).
Ništa od toga. U prvom krugu pobijedio je kandidat PO-a Rafał Trzaskowski, nakon čega je Jaki (koji je osvojio 28,5 posto glasova) rekao da su on i njegov tim učinili sve što su mogli, ali, kako je objasnio, nemoguće je ići glavom kroz zid.
Te 2018. Trzaskowski je pobijedio u prvom krugu, a četiri godine kasnije to je ponovio unatoč tome što je njegov mandat obilježen vidljivim lošim upravljanjem gradom, a što je rezultiralo ozbiljnim situacijama poput kvara sustava za pročišćavanje kanalizacije i izazvalo ekološku katastrofu rijeke Wisłe.
Podsjeća li vas ta situacija na jedan drugi glavni grad?
Stranka Možemo koja je protekle četiri godine vladala Zagrebom također je u onim najtemeljnijim, komunalnim pitanjima pokazala potpuni diletantizam i napravila nesretan civilizacijski regres u hrvatskom glavnom gradu. Recimo istinu, Zagreb izgleda katastrofalno, kao da u njemu vlada nedorasla dječurlija, što je vjerojatno blizu istini. Unatoč tome, ankete pred nedjeljne izbore pokazuju kako se Tomislav Tomašević i njegovi nemaju čega plašiti i kako je pobjeda (doduše nešto manje uvjerljiva nego prošli put i ovaj put uz pomoć SDP-a) prilično sigurna u drugom krugu.
Čemu je to tako? Zašto stranka koja je tako katastrofalno upravljala gradomi imala nekoliko ozbiljnih posrnuća i dalje, kako ankete pokazuju, dobiva većinu glasova elektorata?
Pa, vjerojatno zbog toga što su vremena kada je se lokalnim izborima odlučivalo je li netko asfaltirao pokrajne ulice ili ne, te je li smeće uspješno odvezeno ili ne – daleko iza nas. Živimo u postpolitičkim vremenima rasta politike identiteta i dobar dio ljudi više ne glasa prema kriteriju konkretne i izravne koristi od opcije koju biraju, nego će na njihovu odluku veći utjecaj imati osjećaj pripadnosti određenoj društvenoj grupaciji.
Ovu tendenciju dobro je iskoristila upravo progresivna ljevica diljem Europe, stvarajući uz pomoć masovnih medija i metoda društvenog inženjeringa svoj odani elektorat, koji glasuje više zbog osjećaja prestiža nego zbog konkretnog političkog interesa ili ideje. Onaj koji glasa za takvu ljevicu ostvaruje svoj “urbani”, “cool” identitet i kroz osjećaj moralne nadmoći distancira se od svega onoga što mediji, ti ključni distributeri društvenog prestiža, označavaju kao “nazadno” i “totalitarno” (što je svaka konzervativna politika).
Konačni “touch” daje nevladina scena
Svemu tome konačni “touch” daje nevladina scena koja, obilno financirana od svojih političkih mentora i raširena po svim aspektima gradske društvene i političke scene, odrađuje posao za njih i priprema glasački teren.
Sličnost između Rafała Trzaskowskog i Tomislava Tomaševića ne ograničava se samo na loše upravljanje. Obojica su pripadnici progresivne ljevice i sljedbenici njezine ideologije (Trzaskowski je vođa takve frakcije u stranci Građanska platforma), obojica su povezana s onim dijelom nevladine scene koju financira George Soros i intelektualno i politički su formirani na njoj, kao i njihovi najbliži suradnici. Obojica svoju vlast grade, među ostalim, i na izdašnoj potpori ljevičarskoj nevladinoj sceni koja potom, kako sam već napisao, odrađuje terenski posao za njih. Oba rade na tome da svoje gradove uključe u besmisleno ambiciozne klimatske projekte što će donijeti samo komplikacije i dodatne troškove njihovim stanovnicima. I oba su tretirani od strane lijevo-liberalnih medija kao zlatna telad kojoj ne smijete ništa prigovoriti.
U velikim gradovima pobjeđuje ideologija, a ne komunalna pitanja i desnica bi konačno morala shvatiti taj socio-psihološki mehanizam i pronaći adekvatni odgovor na njega.
Političke platforme koje svoj status grade na komunalnim pitanjima i izbjegavaju okršaje u svjetonazorskim i ideološkim pitanjima same sebe osuđuju na neuspjeh. Tako je i s platformom Marije Selak Raspudić, političarke koja se tijekom ove kampanje pokazala kao ozbiljan protivnik Tomaševiću. Njezino ograničenje u ovom konkretnom slučaju jest upravo u tome što njezin politički pristup u kojim ona izbjegava jasna politička i svjetonazorska stajališta u Zagrebu ne može proći.
Onaj tko dobiva Zagreb imat će političku moć u rukama koja će biti važnim čimbenikom na nacionalnoj razini. Možemo je hrvatski glavni grad pretvorio u jedan veliki squat za ljevičarske i progresivističke interesne skupine. Ako desnica ne dođe k sebi, Zagreb će ostati idućih 20 godina u rukama antropoloških revolucionara. Duboko sam uvjeren da i u samome glavnome gradu još uvijek postoji kritična masa koja to ne želi. Ali, ta kritična masa neće biti pokrenuta nikakvim „centrističkim“ prenemaganjima, nego jasnom svjetonazorskom politikom.
