Svjetskim medijima ovih dana odjekuju pitanja – a zašto ne prvi papa Filipinac? Zašto ne Afrikanac ili možda Amerikanac? Svaki od prijedloga nosi svoju vrijednost, svoje prednosti, ali i nedostatke, a nesporno je samo to da je na 135-orici kardinala, među kojima su trojica Hrvata (Josip Bozanić, Vinko Puljić i Blase Joseph Cupich) i teška zadaća iznalaženja najboljeg rješenja za jednu, svetu Katoličku Crkvu, organizaciju s najrazgranatijom globalnom mrežom.
Piše: Jakov Blagojević, Misao.hr
Europski kardinali u manjini
Glasovi o papi Afrikancu, Amerikancu ili Azijatu nipošto nisu neopravdani jer konklava koja počinje u srijedu poslijepodne bit će prva u kojoj europski kardinali nemaju većinu. Također, papa Franjo imenovao je golemu većinu kardinala iz svih dijelova svijeta, pa je izgledno da se većina kardinala ovih dana tek upoznaje.
Usmjerenost svjetskih medija na izbor pape i brojne špekulacije o mogućim kandidatima pokazuju da papinski autoritet u suvremenom svijetu i dalje nipošto nije obezvrijeđen. Kao katolik se nadam da će cijela ova pompa barem nekome poslužiti za otkivanje ili ponovno otkrivanje vjere.
Duh Sveti već je izabrao
Sjajan protuotrov špekulacijama i govorkanjima o novom papi ponudio je odlazeći na konklavu zagrebački nadbiskup u miru Josip kardinal Bozanić, rekavši: „Novi papa je već izabran“. Priznajem, i samog me ovaj medijski naslov ponukao da pomislim da je kardinal otkrio kakvu ekskluzivnu informaciju o kakvom lobiju unutar kardinalskog zbora koji je unaprijed odlučio o odluci konklave. Naravno, kardinal Bozanić dodao je: „Novi papa je izabran od Duha Svetoga, a kardinali su oni koji trebaju u molitvi i razmatranju potražiti toga koga je izabrao Duh Sveti.“
I ma kako nam se zanimljivima i uzbudljivima doimaju konklavna naklapanja, ma koliko da je ovih dana porastao broj gledatelja prošlogodišnjeg filmskog hita Conclave, ma koliko se s izborom nasljednika Onoga komu je Krist rekao „Pasi jaganjce moje“ ismijavali mnogi – od Žarka Puhovskog do Donalda Trumpa, vrhovni suveren konklava doista je Duh Sveti, poznat i kao Treće Božanska Osoba, Tješitelj.
Iako su još živo sjećamo sveca naših dana svetog Ivana Pavla i premda su brojni pape proglašeni svetima, pape nipošto nisu sveti po defaultu, čak štoviše većina ih nikada nije uzdignuta na čast oltara. I unatoč stereotipu o papinoj nepogrešivosti, papa je nepogrešiv samo u dogmama koje se, u suvremenom kontekstu izdaju izuzetno rijetko. Crkva danas, kao i nikada u povijesti nije imala problem s priznanjem činjenice da joj je na čelu grešnik, što pokazuje već i dobro poznati svetopisamski odgovor svetog Petra na izričito pitanje „Zar nisi i ti od učenika njegovih?“. U tom smjeru govorilo je i geslo blagopokojnog pape „miserando ac eliquando“. Geslo koje je na hrvatski jezik potrebno kontekstualizirati da bi bilo pravilno prevedeno, preuzeto je iz homilije svetog Bede Časnog koja govori o pozivu svetoga Mateja:
„Vidit ergo lesus publicanum et quia miserando atque eligendo vidit, ait illi Sequere me“. (hrv. „Isus ugleda carinika, pogleda ga, smilova mu se i sebi izabra, te mu reče: slijedi me“).
Ako je Duh Sveti suveren konklave, kako je moguće da postavlja nesavršene pojedince
No, ako je Duh Sveti suveren konklave, kako je moguće da postavlja nesavršene pojedince na čelo Crkve? Ako Bogu ništa nije nemoguće, zašto na čelu Crkve nije u svakom pontifikatu bio izabran najveći svetac svoga vremena? Ili da budemo još skeptičniji. Kako je moguće da je Duh Sveti na čelo Crkve u prošlosti postavio brojne pape koji su na Petrovo prijestolje dolazili koruptivnim radnjama, koji su vodili osvajačke ratove, osobe nedostojne svoje funkcije po svim osnovama? A takvih je, ruku na srce, bilo.
Jedno od vjerojatno najtamnijih razdoblja papinstva svakako je bila renesansa u kojoj su, kako piše Hrvatska enciklopedija, pape uglavnom više nalikovali svjetovnim vladarima svoga vremena, a manje su se brinuli za duhovna dobra. Posljednjim renesansnim papom smatra se papa Pavao III. U kardinalski zbor je dospio kao Alessandro Farnese, jer je vjerovali ili ne, njegova sestra Giulia bila ljubavnica pape Aleksandra VI. Ipak, Pavao III. bio je papa koji je započeo katoličku obnovu, organizirao i otvorio Tridentski koncil čija je korjenita reforma bila zaglavni kamen Crkve tijekom cijeloga novog vijeka.
Ma koliko to nekome zvučalo smiješno, i Aleksandra VI. i Pavla III. izabrao je Duh Sveti. Prvog možda baš zato da bi se na papinsku poziciju uspeo drugi ili možda zato da molitvi Zdravo Marijo doda drugi dio „Sveta Marijo, Majko Božja…“. I premda je teško othrvati se ljudskom promatranju procesa u kojem ljudi upisuju imena drugih ljudi na papiriće, naprosto bi bilo nepravedno izostaviti spomenuti da niti jedna ljudska institucija, monarhija, niti država nije preživjela i opstala od prvog stoljeća do današnjih dana, a ponajmanje je neka od njih birala svog 267 poglavara.
Dok čekamo izbor pape koji će zasigurno po nekoj karakteristici biti prvi, i gorljivo zastupamo novu revoluciju, reformu ili kakvu drugu promjenu u Crkvi valja se sjetiti da je tijekom gotovo cijele svoje povijesti Crkva bila pred reformama i u reformama, a također su se tijekom cijele povijesti javljali glasovi koji su pozivali na obraćenje i spočitavali društvu moralnu izopačenost.
Tko god sjeo na Petrovu stolicu bit će grešnik kojem će se sigurno moći naći bezbroj prednosti i isto toliko nedostataka. Tko god u nadolazećim danima postao papom, ma kako bio karizmatičan i svet, neće promijeniti srce pojedinca ako on na to sam ne pristane. Za takvu promjenu Duh Sveti je tek naročito esencijalan.
