Miljenko Borščak osnivač je i suvlasnik tvrtke Bomark Pak, trećeg najvećeg europskog te jedinog hrvatskoga proizvođača stretch folija. Proglašen je poduzetnikom godine za 2021. godinu. S gospodinom Borščakom razgovarali smo o njegovu poduzetničkom iskustvu i općenito o poduzetništvu u Hrvatskoj.
Razgovarao: Davor Dijanović, Misao.hr
Kad ste prvi puta odlučili krenuti poduzetničkim vodama i koji je bio Vaš prvi poduzetnički projekt? Jeste li kao mladić imali viziju da ćete jednoga dana postati uspješan poduzetnik?
U poduzetničke vode odlučio sam krenuti preko noći. Naime, imao sam 27 radnih godina u tvrtki „Astra d.d.“ iz Ljubljane, u predstavništvu Varaždin. Na jednoj poslovnoj večeri u Ljubljani gdje su bili i predstavnici poslodavca moj dobri direktor Ivan, pred svima je izjavio da ne zarađujem svoju plaću, koja je bila oko 250 DM, dvostruko više nego što su bile plaće mojih prijatelja. Rasplakao sam se ko mali dečec. Na putu doma za Varaždin nismo razgovarali, putujući u tišini. Došao sam doma kasno u i rekao voljenoj supruzi da dajem otkaz. Podržala me i rekla „budemo nekako, imamo moju plaću“. Sin je imao šest mjeseci. Bila je 1992. i mogao sam biti mobiliziran. Drugo jutro predao sam pismeni otkaz. Direktor mi je predložio značajno povećanje plaće, ali mladost, povrijeđenost i principijelnost su bili jači. Nisam znao što ću raditi, a sam sebi sam se zarekao da baznu i prehrambenu kemiju i gumu koju sam prodavao u bivšoj tvrtki prodavati više neću, jer sam nemoralnim smatrao konkurirati ljudima koji su mi do jučer plaću davali. Tada se pojavio prijatelj Vladimir i preko tvrtke u kojoj je radio ponudio mi samoljepljivu traku. Nakon dvije godine, prodavajući samo samoljepljivu traku shvatio sam da sam u području ambalaže. Danas smo najveći distributer ambalaže u ovom dijelu Europe. Na pitanje jesam li kao mladić imao viziju da ću jednog dana biti poduzetnik moram odgovoriti da nisam. Planirao sam studirati pravo, a diplomirao ekonomiju. Čudni su putevi Božji.
Osnivač ste i suvlasnik tvrtke Bomark Pak, trećeg najvećeg europskog te jedinog hrvatskog proizvođača stretch folija. Kako je došlo do osnivanja ove firme i njezina proboja na tržište?
Do ideje da proizvodimo stretch foliju smo došli jer je taj proizvod imao najveće učešće u našoj prodaji ambalaže. S današnjim znanjem to je bila loša odluka, ali kad smo se bacili u more morali smo plivati. Godinama smo se valjali, a onda nam se pridružio jedan mladi čovjek Stiven Toš kojega smo bacili u vatru i postavili za direktora Bomark Paka. Nakon 10 godina, najvećim dijelom zahvaljujući njegovom znanju, energiji i trudu postali smo najveći i najmoderniji europski proizvođač stretch folije. Stiven Toš je danas i suvlasnik tvrtke Bomark Pak.
U koliko zemalja trenutno poslujete i koliko ljudi zapošljavate?
U tvrtki Bomark Pak je zaposleno oko 300 ljudi, a u našim tvrtkama za distribuciju ambalaže koje se nalaze u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji još oko 100. Izvozimo, praktično u sve zemlje Europe, a pokoji kontejner ode i do Izraela, Senegala i SAD-a.
Nedostaje li Hrvatskoj veći broj firmi koje su konkurentne na inozemnom tržištu? Vaša firma pokazuje da se može…
Naravno da nedostaje, ali kao nepopravljivi optimist siguran sam u budućnost hrvatskoga izvoza. Hrvatska ima izvanredan geografski položaj i s povećanjem kapaciteta hrvatskih luka i ulaganjima u željezničku infrastrukturu možemo očekivati značajno povećanje izvoza. Međutim, moramo biti svjesni da dolazimo iz male zemlje, a svi konkurenti hrvatskim proizvođačima imaju velika domaća tržišta. Zato je i nama i drugim hrvatskim izvoznicima jako bitno da na hrvatskom tržištu imamo što veći tržišni udjel, da domaće kompanije kupuju naše proizvode. Mi smo jedini hrvatski proizvođač, s najboljom kvalitetom, najboljim cijenama, robom na skladištu i brzim isporukama, a na domaćem tržištu teško prodajemo. Ostali biste iznenađeni kolike velike hrvatske kompanije i u domaćem i u stranom vlasništvu ne žele s nama surađivati ili nam otežavaju suradnju. Zato, cijenjeni čitatelji, pitajte svoje poslovne prijatelje mogu li pomoći Bomarku.
Osnovali ste i humanitarnu zakladu za pomoć najranjivijima i najpotrebitijima u Hrvatskoj i šire čime pokazujete širu društvenu odgovornost. Nedostaje li takve odgovornosti u poduzetničkim krugovima?
Ponosni smo na našu zakladu „Civilizacija ljubavi“. Osnovana je prije više od dvadeset godina kad smo bili još mala tvrtka i iznjedrila je puno dobra i puno prekrasnih priča. U sklopu zaklade je postavljen i portal, koji je trenutno u redizajnu, na kojem spajamo potrebite i one koji žele pomoći. Zaklada se svih ovih godina financira isključivo vlastitim sredstvima. Hrvatski poduzetnici su ljudi kao i svi drugi. Rado pomažu onima koji su u potrebi. Naš narod je to puno puta dokazao. Na žalost potrebe su uvijek veće od mogućnosti.
Koji su po Vama ključni problemi s kojima se poduzetnici u Hrvatskoj susreću? Jesu li to visoki porezi, pretjerana birokracija ili nešto treće?
Hrvatska je mlada država. Normalno da imamo razne probleme, objektivne i subjektivne. Imat ćemo ih i u budućnosti kao i sve druge zemlje. Nismo mi specifični, ali ako me pitate koji je najveći problem, možda ću Vas iznenaditi s odgovorom – to je neodgojenost. Pod neodgojenošću smatram sve ono što nije dobro: lijenost, zavist, škrtost, oholost (da navedem nekoliko grijeha), pohlepa, korupcija, krađa i mnogo drugoga. Kao veliku neodgojenost smatram i neznanje. Danas se nema pravo reći nisam znao.
Koliko je poslovna klima u Hrvatskoj naklonjena mladim ljudima koji imaju poduzetničke ambicije? Jesu li klijentizam, nepravda i negativna selekcija ključni razlozi zašto velik postotak mladih ljudi odlazi iz Hrvatske ili je primarni razlog bolja plaća?
Poduzetništvo nije zanat. Ambicija nije dovoljna. Svega nekoliko posto ljudi ima dara za poduzetništvo. U Hrvatskoj se mogu izraditi i izgrađuju se prekrasne priče. Duboko vjerujem u mlade ljude. Zašto mladi ljudi odlaze vjerojatno najbolje znaju naši demografi. Po meni, Bog mi je svjedok da ne želim nikoga povrijediti, jedan od razloga je također neodgojenost. Nespremnost na žrtvu, ostaviti zemlju, mrtve, domovinu, roditelje koji ne mogu gledati kako unuci rastu. Inače podržavam da mladi ljudi odu u inozemstvo, zarade, uče, ali ih molim da se vrate. Svaki odlazak, da parafraziram Tolstojevu rečenicu o obiteljima, je nesretan na svoj način. Nema sretnih odlazaka. Postoje samo sretni povratci. Čovjek je najsretniji ako se može ostvariti na rodnoj grudi. Moje iskustvo je da mladi ljudi najčešće odlaze radi veće plaće, najčešće jer su ih pritisnuli krediti. Dobra je vijest da se iseljavanje značajno smanjuje kada GDP neke države dosegne osamdesetak posto prosjeka Europske unije, a Hrvatska je blizu tom cilju. Zato, mi poduzetnici imamo još jedan motiv da zapnemo još jače.
Čini se da posljednjih godina svjedočimo porastu školovanja u području obrtničkih zanimanja. Koliko se u svom poslu susrećete s ovim fenomenom?
Nemam te informacije pa mi je teško komentirati, ali pitam i sebe i druge, zašto bi netko tko ima fakultet trebao bolje zarađivati od nekoga tko svojim rukama može napraviti puno dobroga? Negdje sam pročitao, ne znam je li točno, da u Europi najmanje visokoobrazovanih ljudi ima Švicarska jer mladi rado upisuju obrtničke škole.
Prije četiri godine proglašeni ste poduzetnikom godine za 2021. Koliko Vam znači to priznanje?
Da, Stiven Toš i ja smo ispred tvrtke Bomark Pak, u izboru EY poduzetnik godine, proglašeni poduzetnikom godine. EY izbor poduzetnika godine organizira se u više od šezdesetak zemalja svijeta i pobjednici po pojedinim zemljama odlaze na izbor najboljeg poduzetnika svijeta koji se organizira u Monte Carlu. Izuzetno sam ponosan da smo predstavljali Hrvatsku na tom prestižnom natjecanju. Nagradu sam s ponosom primio jer su u žiriju bili ponajbolji hrvatski poduzetnici i to je jedina nagrada gdje poduzetnici biraju poduzetnike. Vjerujem da ne bi bilo preuzetno tu nagradu usporediti s Oscarom.
Koliko je poduzetnicima teško balansirati poslovni i privatni život?
Uobičajeno je mišljenje da je teško uskladiti poslovni i privatni život. Osobno nemam to iskustvo jer to nisam nikad dijelio. Čovjek je samo jedan, život je samo jedan, a mi smo polako rasli tako da su se i tvrtka i obitelj paralelno razvijali. Nikad nisam posao stavljao ispred obitelji. Na kraju krajeva ako vas obitelj ne podržava teško je biti uspješan.
Koje bi karakteristike po Vama trebao imati svaki ozbiljan poduzetnik? Radoholičarstvo se pretpostavlja…
Napisana su brda knjiga o poduzetništvu. Po njima poduzetnik bi trebao imati karakteristike veće od Supermana. Poduzetnici su obični ljudi kojima je Bog dao neke talente da mogu puno detalja posložiti u neku kompoziciju. Nema pravila. Svi možemo uzeti kist u ruke, ali samo neki izrađuju slikarska remek-djela. Zato poduzetnik, na neki način, mora razmišljati kao što razmišljaju umjetnici. Jednu karakteristiku bi trebali imati svi poduzetnici. Ne smiju se bojati. To ne znači da moraju biti hrabri, nego da moraju imati vjere u sebe i u ono što rade. Suprotno od straha nije hrabrost nego vjera.
Svojedobno ste bili i vlasnik knjižare. No kako ste mi privatno rekli, tu se nije toliko radilo o poduzetničkom pothvatu, nego o ljubavi prema knjigama?
To je bilo devedesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme u Varaždinu nije bilo ni jedne knjižare, Zagreb je bio daleko i kao knjigoljubac odlučio sam otvoriti knjižaru. Nisam želio da to bude bilo kakva knjižara pa sam se zaputio u Zagreb i zamolio direktora Nakladnog zavoda Matice hrvatske Hrvoja Božičevića da nam ustupi pravo da knjižara nosi ime tog zavoda. Gospodin Božičević se složio i za simboličnu naknadu, mislim da je bilo 100DM, potpisao sam ugovor. Na otvorenju knjižare je bio i tadašnji predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić sa suradnicima. Međutim, knjižara mi je oduzimala sve više vremena i nakon nekoliko godina smo je zatvorili. Bila su to vremena kojih se uvijek rado sjetim.
Što biste poručili mladim ljudima koji žele zakoračiti u poduzetničke vode?
Da vjeruju u sebe. Da promisle mogu li naći dovoljno potencijalnih kupaca. Mogu li zatvoriti početnu financijsku konstrukciju? Jesu li se spremni žrtvovati? Jesu li svjesni da brzih uspjeha neće biti? Da će proći puno godina prije nego tvrtka počne davati rezultate itd. Ali, ako postoji i mala šansa za uspjeh treba krenuti jer budućnost države Hrvatske je prvenstveno na poduzetnicima. Zbog toga, kao što vele naši mornari „ploviti se mora“, slično kažemo i mi poduzetnici „poduzetnikom se biti mora“.
