Sprovod pape Franje pokazao je da je Katolička crkva, barem u kulturološkom i simboličkom smislu, još uvijek važna institucija (post)kršćanskog Zapada. Odavanje počasti popraćeno medijskim pohvalama ipak jedva prikriva činjenicu odbacivanja velikog djela duhovne baštine koju je Jose Maria Bergoglio kao Rimski prvosvećenik predstavljao. U širem kontekstu riječ je o pojavi prozvanoj „kulturalnim“ ili „kulturološkim“ kršćanstvom.
Prije otprilike godinu dana, nekako baš u vrijeme Uskrsa Richard Dawkins, evolucijski biolog, popularizator znanosti i planetarno popularni ateist, izazvao je pomiješane reakcije kada je izjavio da se smatra „kulturalnim kršćaninom“. Za nekoga tko je desetljećima ulagao zavidnu energiju u obezvrjeđivanje religiozne vjere kao iracionalne tlapnje i omalovažavanje utjecaja kršćanstva na razvoj zapadnih društava izjava se mogla učiniti neobičnom. Dawkins je, štoviše, dodao i da je Britanija „kulturalno kršćanska zemlja“. Priznao je da „voli himne i božićne pjesme“, ali i da se „osjeća kod kuće kršćanskom etosu i ne bi bio sretan kad bismo izgubili naše katedrale i naše lijepe župne crkve“. Izjavivši da je kršćanstvo „temeljno čestita religija“ pojasnio je da je ono kao brana protiv islama dobra stvar. No, da ne bi bilo zabune, intervju je završio konstatacijom da „ne vjeruje ni u jednu jedinu riječ kršćanske vjere“. Takovo „kršćanstvo“ i nije nešto novo. Osim što ga Dawkins više ili manje eksplicitno ispovijeda već petnaestak godina, ono predstavlja tek inačicu stare pojave rastavljanja kršćanstva na dijelove i izabiranja onih prihvatljivih. To pak pojavu ne čini manje zanimljivom. Naime, sva je zgoda da ćemo u vremenu koje dolazi sve češće slušati o njemu. Poput agnosticizma koji je neko vrijeme predstavljao zgodnu zamjenu za već otrcani ateizam – kulturalno kršćanstvo održava novi oblik „pripitomljavanja“ kršćanstva. Suprotstavljeno „vjerničkom kršćanstvu“ takovo se kršćanstvo pojavljuje u različitim oblicima. Uz uobičajeno odbacivanje doslovnog shvaćanja Božje opstojnosti, ono često podrazumijeva prihvaćanje brojnih elemenata kršćanstva poput simbola, kulture, etičkog sustava, pa u nekoj mjeri i moralnog učenja (zacijelo najsporniji dio). Potpisnici takvog pogleda svjetonazorski se nalaze na vrlo širokom spektru od marksista Slavoja Žižeka do konzervativca Douglasa Murraya. Iako će mnogi kršćani među zastupnicima takovih ideja zacijelo naći svjetonazorske saveznike u gorućim kulturnim ratovima, temelji tog svjetonazora – iz perspektive tradicionalnog kršćanskog nauka – iz više su razloga problematični.
Govoreći o svojem „kršćanstvu“ Dawkins se, kako je to uočio jedan kršćanski apologet, ponaša kao ljubitelj jabuka koji iz dna duše mrzi stabla jabuka. Nakon što je učinio sve da posiječe sva dostupna stabla jabuka našao se u prilici da neko vrijeme u miru uživa u prethodno uskladištenim jabukama. Ipak, jednom kad se skladište isprazni, a nove jabuke ne dolaze niotkuda, on se počinje čuditi i kukati nad time što više nema jabuka. Netko tko posveti svoj život uništavanju nasada, očito je – u mjeri svoje uspješnosti – osuđen prije ili kasnije ostati i bez jabuka. No, lako za to što takav osobno mora na kraju ostati bez svojeg omiljenoga voća. Osobe s ugledom poput Dawkinsa odgovorne su za sve one kojima predstavlja neku vrstu moralnog autoriteta. Tim više čudi površnost njegove ideje o tome što bi kulturalno kršćanstvo trebalo biti. Još više pak čudi njegova nesposobnost da uoči vezu između življenje kršćanske vjere i kulture koju je to iskustvo oblikovalo. Očito nesvjestan koliko je sam svojim javnim djelovanjem doprinio uništavanju kršćanstva u svojoj domovini, suočen s islamizacijom britanskog društva, Dawkins je očito kršćanstvu spreman priznati i poneku zaslugu.
S pozitivne strane, upravo su takvi plodovi često ono što neke privlači vjeri. Bilo bi teško popisati sve koji su bili privučeni kršćanstvu putem ljepote arhitekture, bogoslužja, umjetnosti, drugim riječima „kulture“. Zašto onda mnogi vole plodove, a ne vole stablo? Zacijelo najjezgrovitiji odgovor ponudio je novozavjetni pisac govoreći o mnoštvu koje je neko vrijeme slijedilo Isusa i tada ga napustilo uz opasku: „tvrd je to govor“.
Richarda Dawkinsa ipak je teško sažalijevati. Ako ništa drugo, njemu bi se zacijelo smučilo od sažaljenja ljudi koje per definitionem smatra slaboumnima. Problem ipak leži u tome što je Dawkinsovo shvaćanje religije koju toliko prezire izrazito površno. Ograničenost shvaćanja kršćanstva općenito je proširena među takozvanim „novim ateistima“. Ne želeći ulaziti u raščlambu njihovih pozicija, no na simboličkoj razini krah njihova „pokreta“ označilo je nedavno javno odbacivanje ateizma pridružene članice skupine. Ayan Hirsi Ali, na nastupu u Londonu 2023., po prvi je puta, koliko mi je poznato, javno ispovjedila svoju vjeru. Tom je prigodom upozorila i na činjenicu da je rasprava o tome ima li ili nema Boga, osim što je vrlo tipična zapadnjačka pojava, u svojoj apstraktnosti na neki način irelevantna. Umjesto toga, za Hirsi Ali ključno pitanje jest: kakvu sliku Boga određena kultura njeguje. Božja opstojnost je za neke očita, za druge teško dokaziva ili čak nemoguća. No, slika Boga koju njeguje i promiče određena kultura opipljivo određuje i oblikuje život pojedinaca i društva u cjelini. Dobra je vijest da upravo tjeskoba prouzročena tektonskim poremećajima u svijetu iznova potiče na uočavanje veze između religijskih korijena kulture i gorućih društvenih problema.
Očito je, naime, da se brojni Zapadnjaci zaneseni prosvjetiteljskim duhom i svim njegovim derivatima pred prijetnjom civilizacijskog sloma počinju trijezniti. Popularizator povijesti Tom Holland suočen s divljaštvom ISIL-ovih ubojica na mjestu mučeništva iračkih kršćana doživio je šok koji se pretvorio „gotovo u religijsko iskustvo“. Čuveni povjesničar Niall Ferguson upravo proučavajući povijest između 18. i 20. st. otkriva da su „svi pokušaji organiziranja društva na ateističkim temeljima završili u katastrofi“. To ga je potaklo na prihvaćanja kršćanstva pod vidikom društvene koristi, no, do osobne vjere dovelo ga je tek uvjerenje o „nemogućnosti potpune formacije i etičke sigurnosti pojedinca bez religiozne vjere“. Sličnom se putanjom kreće niz javno poznatih osoba. Može se, dakako, s pravom zapitati što je za njih točno vjera i u kakvom je odnosu spram tradicionalnog kršćanstva.
Što povezuje ljude poput Nicka Cavea, Jordana Petersona, Douglasa Murraya i Elona Muska i može li ih se smatrati kršćanima?
Dobrohotan opis dviju vrsta kršćana ponudio je prije dvadesetak godina filozof Marcello Pera držeći da i kršćanin po vjeri i kršćanin po kulturi premda međusobno različiti, „u tehničkom smislu imaju vjeru“. Drugim riječima „Vjernik u Krista jest onaj koji Ga je susreo, koji Ga je doživio … To je onaj koji vjeruje u jednu osobu. Štovatelj kršćanske poruke jest onaj koji zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet… Taj vjeruje da ta kultura ima vrijednost za sebe i za druge, da je civilizacijsko nasljeđe, da je jedno dobro u sebi.“ Sasvim konkretno, Pera, bez obzira na svoj deklarirani ateizam drži da je kršćanstvo „donijelo moralnu revoluciju ljubavi, jednakosti, dostojanstva kakvih nije bilo, […] da bi bez te revolucije svijet bio gori, život među ljudima okrutniji, prava manje zajamčena, nada slabije podržavana.“ Iako se mnogi danas, zacijelo neće složiti s njime čak ni po tom pitanju, znatno je dublje pitanje – može li i koliko dugo kršćanstvo kao (civilizacijsko nasljeđe, „jedno dobro u sebi“) preživjeti bez osobne vjere onih prvih?
Ideja o vezi religije i kulture okosnica je misli uvelike zaboravljenog povjesničara Christophera Dawsona (1889.–1970.) koji je držao da je „religija duša kulture, a društvo koje je izgubilo svoje duhovne korijene umiruće je društvo, koliko god se vanjski činilo uspješnim.“ Drugim riječima, svjetske religije su „kamen temeljac svjetskih kultura“, a njihovo uklanjanje, dovodi do „propasti luka i rušenja čitave građevine“. Nešto slično uočio je i Milan Kundera ocrtavši u svojem čuvenom eseju „Tragedija srednje Europe“ vezu između „povlačenja religije“ čiji je neizbježan rezultat bila smrt kulture, i dugoročnih posljedica za pojedinca u političkom sustavu. Nevolja jest u tome što taj proces traje znatno duže od života čitave generacije pa nepažljivom promatraču lako može promaknuti uzročna povezanost tog procesa. Jedna se generacija možda i može izvući – no generacija nasljednika morat će kušati gorke plodove. Ako sadašnja generacija trpi glavobolju zbog nerazborite useljeničke politike svojih prethodnika, iduću generaciju bi posljedice iste, mogle doslovno koštati glave. Slično vrijedi i za širenje niza drugih „civilizacijskih dostignuća“ poput kontracepcije ili društvenih mreža.
Naime, kako je politolog Patrick Deneen nedavno utvrdio moderni liberalizam doživljava neuspjeh upravo stoga što potkopava temeljna počela na kojima je izrastao – poput zajedničkog osjećaja moralnog reda i poštovanje tradicije – prenaglašavajući tek neke od njegovih sastavnica (poput individualne autonomije, ekonomske slobode i ideje napretka). Ideja da plodovi ne mogu sazrijevati bez stabla koje ih hrani, naravno, nije nova. Da ostanemo kod čuvenog američkog ustava, već je jedan od njegovih autora John Adams izjavio da je „Ustav sastavljen samo za moralne i religiozne ljude. On je potpuno neadekvatan za vladanje bilo kojom drugom vrstom naroda.“ Ustav (i sustav) osmislili su ljudi s određenim vrijednostima. Jednom kad tih ljudi i njihovih vrijednosti nestane, kidaju se veze i (s)ustav se počinje pretvarati u vlastitu karikaturu. Mutatis mutandis napuštanje izvorišta europske civilizacije u drugom trajanju mora dovesti i do njezine krize, ako već ne i do utrnuća.
Usprkos mračnoj slici stanja kršćanstva u zapadnim društvima, statistike pokazuju da se dramatičan pad broja kršćana u SAD-u po prvi puta nakon više desetljeća zaustavlja. Čak se i u Velikoj Britaniji i Francuskoj javljaju naznake preporoda. Upravo je u tom okruženju važno uočiti da mnogi obraćenici ne odbacuju prosvjetiteljsko nasljeđe i vrijednosti već postaju svjesni njegovih kršćanskih korijena. Mnogi će se među njima doduše zaustaviti tek na funkciji kršćanstva kao čuvara civilizacijskog nasljeđa, no neki će doći i do osobne vjere. Premda u sebi raznoliko „kulturalno kršćanstvo“ definitivno postaje, kao što je pokazao nedavni susret Saveza za odgovorno građanstvo u Londonu, vidljiv fenomen na post-kršćanskom Zapadu.
Kritičari religije poput Dawkinsa često su se fokusirali na odabrane teme zanemarujući cjelinu. Scijentistički fanatici pritom se malo razlikuju od biblicističkih fundamentalista ne shvaćajući činjenicu da je religija, kao što je podsjetila Hirsi Ali, puno više od dokazivanja Božje opstojnosti ili vjerodostojnosti svetopisamskog teksta. Tradicionalno tumačenje etimologije riječi religio kao „ponovnog povezivanja“ rasvijetlilo je činjenicu da je religija temeljno čin povezivanja čovjeka s božanskim ili svetim. No, ona neizostavno podrazumijeva – u svijetlu novozavjetnih naputaka to je vrlo jasno – i povezivanje među ljudima. Drugo tumačenje koje izvor vidi u glagolu relegere i „ponovnom čitanju“ naglašava pak obvezu „pažljivog proučavanja“. Oba uvida dobro bi došla svim (do)sadašnjim kritičarima kršćanstva, a čini se da su upravo uočavanja veze između religije i društva te potreba pažljivijeg razumijevanja tradicije među ključnim razlozima „ponovnog otkrivanja“ kršćanstva.
Sve u svemu, Dawkinsov „novi ateizam“, nakon što nije uspio pokopati Boga, sam je ili umro, ili umire. Usprkos medijskom vatrometu koji su prije dvadesetak godina priredili njegovi popularni zastupnici pokret zapravo nije uspio ponuditi ništa. Dawkinsovi slabašni pokušaj promocije „prosvjetljenog humanizma“ kao kohezivne snage društva ubrzano se topi pred plimnim valom primitivizma i sveopćeg barbarstva – bilo islamističkog, bilo konzumerističko-hedonističkog.Ono što ostaje kao posljedica njegova djelovanja, osim duhovne i moralne štete za znatan broj ljudi koji su se pokolebali u svojoj vjeri, jest intelektualni i moralni vakuum. Naime, kao što je sad već potpuno jasno, agresivni novi ateizam prethodnih desetljeća nije ponudio alternativu tradicionalnoj religioznoj vjeri, ali je otvorio prostor nastanku novih pseudo-religija poput kulta transrodnosti ili „probuđenosti“.
Upravo na tom tragu i dio novih simpatija prema tradicionalnom kršćanstvu proizlazi iz njegova otpora (često neuspješnog ili mlakog) tim modernim pseudoreligijama ili različitim oblicima totalitarnog barbarstva. Ipak, pokušati svesti kršćanstvo tek na branu protiv postmodernizma (ili koječega drugoga) predstavlja nepodnošljivu redukciju i zacijelo je besmisleno.„Upotrebljivost kršćanstva“ – bilo kao brane protiv islamizma, bilo kao supstituta za ikakav drugi društveni nedostatak – teško da može upaliti. Glavni je to razlog zašto pred našim očima propada i prosvjetiteljski projekt. Taj je projekt, naime, također jedan od proizvoda kršćanskog društva, kao uostalom i temelji iz njega izraslog liberalizma.
Plodove prekidanja „vertikalne dimenzije“ religije sasvim očito vodi kidanju i onih „horizontalnih“. Ako je teško vidjeti kuda to vodi razini civilizacije, gubitak vjere i relativizacija kojoj one vode na razini svakodnevice svoje plodove ipak pokazuje prilično brzo, a plodovi se očituju u upravo zaglupljujućoj ispraznosti. Nakon što su trgovci i oglašivači Božić ispraznili od duhovnog sadržaja, sad su se, dohvatili i Uskrsa (nešto tvrđi orah od božićne „tople ljudske priče“) pa se i središnji kršćanski blagdan pretvara u neodređene „blagdane“ (zašto u pluralu?), trijumf blagdanskog zeca i njegove šarene pratnje u liturgiji gastronomije. Ne nalazim bolji opis te pojave od stihova srednjovjekovnog pjesnika (u nadahnutom prijevodu Zlatka Šešelja): „Pun je trbuh razlog sreći! Trbuh meni bog će biti, nepce takvu bogu hiti, kojem je kuhinja crkva tamjan – zelje, luk i mrkva.“
Kao što je konačna žrtva propasti metafizičke podloge civilizacije, barem dugoročno, pojedinac, u zrcalnoj slici Kunderinih opažanja propast religije također počinje od pojedinca koji gubi vjeru. Pitanje osobne vjere, pri tom, izmiče bilo kakvom obliku sociološke „šire slike“ i teško se može mjeriti u „civilizacijskim kategorijama“. Mogu li, dakle, dobronamjerni „kulturalni kršćani“ svojom afirmacijom kulture i civilizacije zaustaviti taj proces? Njihove su simpatije svakako dobrodošle, a svakako su i ugodnije od Dawkinsova otrovnog pogleda. Ipak, bez onih koji, kako kaže sv. Augustin „pjevaju putujući i putuju pjevajući“, i „naše katedrale, župne crkve i lijepe božićne pjesme“ teško će preživjeti. Dawkinsova generacija navjestitelja „Božje smrti“ odradila je svoje. Usprkos crnim slutnjama i tmurnim naznakama, kršćanstvo je još uvijek tu. Uostalom, nije to ni prvi puta da mu se najavljivao konačan kraj. Kršćanstvo je „umiralo više puta“, no prema čuvenim Chestertonovim riječima, „svaki je put uskrsnulo, jer je imalo Boga koji zna izlaz iz groba“.
