Slavni pariški muzej suvremene umjetnosti Centre Pompidou već je zatvorio vrata za svoj stalni postav, jednu od najznačajnijih zbirki suvremene umjetnosti na svijetu budući da se sprema na petogodišnju obnovu. No šesti kat, onaj za privremene izložbe i dalje je otvoren. Pariški muzealci tamo su prije definitivnog zatvaranja odlučili postaviti izložbu Suzanne Valadon, slikarice koja je poznata i cijenjena u Francuskoj, ali nedovoljno poznata izvan nje pa je ova izložba nedvojbeno postavlja na mapu svijeta i to nakon što je već prikazana u Nantesu, Metzu i Barceloni.
Piše: Zoran Maljković, misao.hr
Ova je izložba namijenjena ujedno i revalorizaciji rada ove umjetnice koja je iz raznih, najčešće neumjetničkih, razloga ostala na marginama interesa povjesničara umjetnosti pa samim tim i javnosti. Njezin osebujan privatni život, ali često i radikalni umjetnički stavovi koštali su je umjetničkog ugleda, a i bila je samostalna, misleća i za ono vrijeme prilično slobodna žena koja je stala nasuprot muškom establišmentu.
Bila je model velikim slikarima i nije tražila honorar, nego poduku u slikarskim i crtačkim tehnikama
Ona je, naime, kao kćer samohrane majke započela kao trapezistica u cirkusu od kojeg je nakon ozljede morala odustati i postala model tada najpopularnijim slikarima poput Berthe Morissot, Renoira ili Toulouse-Lautreca kojima svoje usluge nije naplaćivala već je od od njih tražila poduku u crtačkim i slikarskim tehnikama. Upravo zbog toga izložba i započinje sa slikama tih autora kojima je bila model, pa se tu može vidjeti i pomalo šokantan akt iz 1888. (Velika Marija, Venera s Montmartrea) za koji je pozirala Toulouse-Lautrecu koji uključuje i, naravno i sjajan autoričin portret.
Postavljala je nova pravila koja nisu nailazila na odobravanje umjetničke javnosti
Kao devetnaestogodišnjakinja rodila je dječaka koji je kasnije, uz njezino intenzivno navođenje i poduku također postao slikarom i to slavnijim od nje i zbog kojeg je također ostala u sjeni jer su je kasnije nazivali, prije svega, ‘njegovom majkom’. To je bio Maurice Utrillo, pa tek ova izložba, prvi put nakon 50 godina ovu autoricu ponovno predstavlja svijetu kao jedinstvenu umjetničku ličnost. Naime, izložba u ovako važnoj ustanovi jamči da će cijeli svijet sada prepoznati autoričinu važnost. Ona u svom slikarskom radu nije pripadala nijednom poznatom pravcu već je razvila stil negdje u granicama impresionizma, postimpresionizma i modernizma, bila istodobno i dosta kontroverzna u svojim idejama i postavljala neka nova pravila koja nisu nailazila na odobravanje čak i umjetničke javnosti pa ju je u jednom trenutku Degas morao uzeti u zaštitu.
Sjajna portretistica koju je privatni život koštao slave i priznanja
Bila je odlična portretistica, ali likovi na njezinim portretima daju snažne poruke i prikazuju jasna emotivna stanja pa tako na slavnoj slici Portret obitelji iz 1912. slika svoju obitelj tako da se jasno vidi njihovo siromaštvo, narušeni odnosi i stanja u koje su došli svojom disfunkcionalnošću. Naime, autorica slika sebe koja jedina gleda u nas dok su iza nje njezina ostarjela i umora majka, odsutni sin te njegov prijatelj koji je u to vrijeme majčin 23 godine mlađi ljubavnik, a kasnije i suprug. I taj ‘skandal’ oko braka s mlađim muškarcem koštao ju je dodatno slave i priznanja. Osim toga drznula se napraviti i njihov zajednički akt, također važnu sliku Adam i Eva iz 1909. godine koja je odbijena za slavni pariški Salon pa ju je autorica, da bi ipak bila primljena, morala preraditi tako je što je suprugove genitalije prekrila listovima vinove loze. Autoričina golotinja nije smetala ni javnosti ni izbornicima.
Akt je također bio važan u karijeri ove autorice, s njim je razbijala neke ustaljene norme. Žensko tijelo nije kod nje, kao kod muških kolega, predstavljalo samo izvor ljepote i divljenja već na svojim slikama slika žene svoga statusa, siromašne i u isto takvom okruženju, često i nesavršenih tijela i druge rase, ali ponekad akt koristi i da bi prikazala nešto drugo. Njezina važna slika Odbačena lutka iz 1921. godine tako prikazuje više stvari: u centru pažnje je gola tinejdžerica koju majka briše nakon kupanja. I dok se tinejdžerica za to vrijeme gleda u ogledalu, u očima majke vidi se istovremeno žal za mladim godinama koje su za nju prošle.
Na podu je odbačena lutka koja simbolizira prestanak djetinjstva koje djevojčica očito ostavlja za sobom. Autorica je također skandalizirala javnost i s muškim aktovima koji su za to vrijeme bili neuobičajeni, pa je stoga i neki od recenzenata ove izložbe nazivaju i važnom feminističkom
slikaricom.
No sudeći po izložbi može se reći da ova tema i nije previše zaokupljala autoricu koja je ipak, možda i obeshrabrena, shvatila da nije vrijeme za tada tako radikalne teme pa nema previše slika iz te faze. No zato je rado radila autoaktove i to od mladih pa sve do starijih godina što, je tada također bilo kontroverzno.
Prva žena primljena u prestižno nacionalno udruženje likovnih umjetnika u Francuskoj
Slikala je mrtve prirode, cvijeće te pejsaže i to najčešće Montmartrea na kojem je živjela, a kao amblematska slika izložbe (za plakat i katalog, te reklame po gradu) koristi se njezina slika Plava soba iz 1921., dakle iz zrelog razdoblja, koja, po mnogima, sublimira cijelo njezino stvaralaštvo i intencije; slika predstavlja stariju krupniju, nesavršenu ženu, u pidžami, na kauču okruženu knjigama i cigaretom u ustima.
Valadon, tada subverzivno, slika ženu koja više ne želi biti u službi muškarca niti mu biti na raspolaganju na bilo koji način i koja je stvorila svoj svijet u kojem živi samostalno i zadovoljno. No unatoč svemu postala je prva žena primljena u prestižni Société Nationale des Beaux-Arts, nacionalno udruženje likovnih umjetnika.
Suzanne Valadon, sudeći po ovoj izložbi, bila je žena ispred svog vremena i nije se libila to pokazati svojom umjetnošću i za to platiti cijenu. No ono što je ostavila tek se sada prepoznaje i njezina će umjetnost, očito, u budućnosti stjecati nove poklonike što pokazuje i velika posjećenost i gužva na ovoj izložbi.
