Prosječnom promatraču ovogodišnjih parada diljem zapadnoeuropskih metropola u povodu 1. svibnja, međunarodnog praznika rada, nije promaklo da su tradicionalni radnički sindikati sve manje zastupljeni i generacijski i organizacijski. Umjesto klasičnih parola glede obrane radničkih prava, kupovne moći, svjedočimo novoj generaciji sve mlađih prosvjednika tzv. alterglobalističke, kulturalne, neo-feminističke i eko-ljevice, koja je daleko manje homogena i ideološki centralizirana od stare klasične ljevice iz 70-tih i 80-tih godina.
U prilogu toj „plinovitoj fragmentaciji“ govori i prisustvo svakakvih šarolikih zastava koje predstavljaju sve i svašta osim radničkih prava: zastave Kube, Kurda, Palestine, eko-anarhističkih pokreta, zastave LGBT-a, prava autohtonih naroda itd….Međutim, takva generacijska i ideološka smjena u europskoj ljevici nije slučajnost. I zbog toga su današnje prvosvibanjske povorke dobar prikaz prakse koja je rezultat teorije odavno zacrtane u lijevom laboratoriju think tanka „Terra Nova“.
Naime, godine 2011., Terra Nova, think tank blizak francuskoj Socijalističkoj stranci, objavila je bilješku u kojoj se zalaže za „oproštaj“ od radnika i zaposlenika kako bi se okrenuli novoj urbanoj izbornoj većini s ciljem osvajanja vlasti. Desetljeće kasnije, mnogi vide u tom dokumentu izvornu matricu nove etno-kulturalne i socijetalne ljevice, koja je umjesto klasičnog marksističkog klasnog i antikapitalističkog diskursa prisvojila identitetski narativ anti-rasizma i wokizma, obrane „ugroženih etničko-rasnih“ skupina i manjina, i radikalni diskurs dekolonizacije.
U istom dokumentu je doista izražen razvod između Socijalističke stranke i “opadajuće” radničke klase. Da bi ljevica pobijedila, njezini teoretičari preporučuju okretanje novom urbanom biračkom tijelu koje se sastoji od diplomiranih “mladih ljudi”, “manjina iz radničkih područja” i “žena”, a sve sve ujedinjene “progresivnim kulturnim vrijednostima”. Zapravo je rezultat takvog socijetalnog skretanja ljevice potvrdilo napuštanje radničke klase i socijalnih realnih tematika.
Okretanje leđa radnicima i zaposlenicima kako bi se usredotočilo na novu izbornu većinu (u Francuskoj stranka radikalne ljevice LFI J.L. Melenchona otvoreno koketira s islamistima), postaje nova strategija ljevice za osvajanje vlasti. Konkretno, to se provodi kroz relativno napuštanje radničke klase, koja se nastoji pomicati udesno, u korist privlačenja urbanog biračkog tijela, mladih studenata i mlađih slojeva iz prve i druge generacija migranata iz predgrađa. O takvoj strategiji, poneki analitičari govore o „islamo-ljevičarstvu“ koji nastoji pridobiti i instrumentalizirati rastući broj muslimanskog biračkog tijela iz periferije, kao „zamjenski proletarijat“. Naime, stavljen je naglasak na društvena pitanja inkluzivnosti i napretka, u skladu s idealima iz 1968.: seksualna sloboda, rodna teorija te propitivanje patrijarhata i tradicionalnoga modela obitelji.
Zapravo je pojava nove „Terra Nova“ ljevice u Europi ubrzalo već postojeću podjelu i razvod između klasične republikanske ljevice “realne zemlje“ i „utopijske“ kulturalne ljevice „fiktivne zemlje“.
