Za Katoličku crkvu izbor Pape je važan i uzvišen čin, a crkveno Učiteljstvo u njemu vidi otajstvo Duha Svetoga. Vijećanje kardinala koje se sastaje radi izbora Pape bio je i ostao međunarodni politički događaj koji se počesto atribuira povijesnim, jer je njegov izbor često određivao smjer, ne samo Katoličke crkve i kršćanstva nego i svjetsku sutrašnjicu kao i budućnost pojedinih naroda. Papinstvo nema teritorijalne političke vlasti, ali ima povijesnu ulogu i moralni utjecaj, a Hrvati bi morali znati koliko je na tezulji svjetske geopolitike značio ponder pape Ivana Pavla II. i njegovo zalaganje za državnu suverenost Hrvatske.
Konklava je strogo protokolarno tajno glasovanje i traje sve dok se ne postigne dvotrećinska većina (ako broj izbornika nije djeljiv s brojem tri, dvotrećinska većina se zaokružuje na veću znamenku), a čiji se glasački listići nakon prebrojavanja bacaju u oganj istine i ništa se ne arhivira osim komornikova izvještaja o glasovanju kojeg se na kraju predaje izabranom Papi i čuva u zapečaćenoj omotnici, a otvara samo ako to Papa izričito dopusti. S plamenom, kao čuvarom neukaljane istine o glasovanju, čini se da doista nije važno tko kako glasa, nego je važno tko broji pa bio on zakleti kardinalski brojitelj, kardinalski skupljač i kardinalski revizor. Naravno, obveza izborne tajne traje doživotno za sve sudionike konklave i za sve koji su na bilo koji način bili u nju uključeni. Oni koji progovore bit će izopćeni latae sententiae, trenutačno i automatski.
Izbor Pape u konklavi prati skoro pa magijski folklor svjetskih medija, političkih elita i ogromna masa znatiželjnika ispred bazilike svetog Petra. To sve više postaje profana senzacija, a sede vacante razdoblje velikog medijskog terora. Kršćani, i svi koji misle da im je izbor Petrova nasljednika važan, u očekivanju bijelog dima i objave – Nuntio vobis gaudium magnum: habemu Papam, na središnjem balkonu bazilike sv. Petra u Rimu – nerijetko se bave kladioničarskim prognozama makar pri izboru počesto vrijedi već izlizana izreka da onaj tko u konklavu ulazi s prevelikom ambicijom iz nje izlazi nasmijanog voštanog lica gubitnika. Grgur XIV. još je 1591. zabranio klađenje o izboru Svetog oca i kardinalskim imenovanjima.
Sve su mogućnosti otvorene i konklave mogu biti i jesu izvor beskrajnih iznenađenja. Opažajna očiglednost može zavarati nevidljivu bit. Povijest papinstva dokazuje da toj izbornoj neizvjesnosti u svijetu gotovo da nema premca. Katkad je Kardinalski zbor težio izabrati duboko religioznog Papu i teologa, a dogodio se politički pontifikat. I obrnuto kad se pripremalo Papu budućeg političara i državnika Države Vatikanskog Grada, nakon izbora, svjestan težine naziva servus servorum Dei, Papa bi se preobratio u crkvenog i duhovnog obnovitelja. Dogodi se nenajavljeni poziv i čovjek se popne visoko i više, a znanje i sposobnost stekne poslije.
Izbor Petrovog nasljednika teško je predvidiv, jer se silnice izrečenih i neizrečenih ambicija dnevno umnožavaju i rezultat se ne može svesti samo na obećanja i dogovorene ustupke, na skupa popuštanja i još skuplju tvrdoglavost, prkos… jer uvijek su u pitanju ljudi visoke starosti opterećeni iskustvom, idealom besmrtnosti i neugodnom blizinom prekogrobnoga. Sebična starost je sklona činiti greške čak i kad su joj poznate posljedice. Kad se život suzi, a zemaljsko vrijeme privodi kraju, misao već hrli Posljednjem sudu i pokušava trgovati. Ponekad uzaludnom obazrivošću ili bespotrebnim inatom, neizrecivo svime što duboka starost nosi u svojoj prtljazi. Smrt je gradivo straha i tjeskobe i tek nekolicina mudrom krotkošću mudraca i s pomirenjem dočeka osloboditeljicu patnje i briga. Većina se opija slatkom omamljenošću autoriteta makar im je to posljednja prigoda da upoznaju sebe same. Naporno je to putovanje izbora po savjesti puno neugodnih otkrića i poučnih susreta. Kurijalna obazrivost tek je učtivost stečenih manira i nije riječ psalama, hesed, koja se odnosi na nemjerljivu moć, a očituje se blagošću.
Petrova stolica opterećena je teškim nasljeđem i prošlošću itekako „pritrujena“, ali traje i graditelj je svijeta kojeg znamo i živimo. Način biranja rimskog prvosvećenika konklavom ustanovljen je 1274. na Drugome lyonskom koncilu dokumentom Ubi periculum, a do tada izbor je bio neobično različit od načina da su Svetog Oca birale ugledne rimske obitelji poput Frangipana, Teofilakta, Krescenija i Tuscula smatrajući izbor svojim „naravnim“ nasljednim pravom. Više od svih strahovladna senatrix Marozia (890. – 937.) koja je žarila i palila „papinskom“ scenom. I carevi (Svetog Rimskog Carstva) često su Vatikan smatrali svojim „lenom“, a kad ih se nije pitalo carski Fiat (tako neka bude) smatrali su svojom dužnošću, makar je „poniženjem u Canossi“ (1077.) papinstvo dokazalo svoju nemilosrdnu suverenost i nedodirljivu uzvišenost nad carskom i kraljevskom časti. Papinstvo je u pojedinim razdobljima postalo plijen sukoba rimskog plemstva. Benedikt IX. (1032. – 1044.) iz obitelji Tuskola postao je papa s petnaest godina. Obitelj rimskih grofova Teofilakta odlučili su o izboru jedanaest papa; papu Inocenta II. (1130. – 1143.) ustoličila je u Laterenu obitelj Frangipani.
Da se ne spominje avinjonsko sužanjstvo vođeno francuskim državnim interesima, anglikanski raskid i beskompromisno rivalstvo papa i protupapa kojeg je pratila bezočna korupcija, pohlepa i suhim zlatom plaćane indulgencije, a najviše nimalo bezopasno spletkarenje i bahati nepotizam koji je u renesansi doživio svoju kulminaciju. Povrh svega ona neutaživa žeđ stvorena prije vode, grijeh prije grešnika i neugasiva žudnja za gmizanjem u mraku. Što je veće potonuće, žeđ je to snažnija. Papa Kalist III. (1455. – 1458.), tj. Alfonso Borgia, imenovao je dva svoja nećaka kardinalima. Suobličavajući papinstvo s onodobnim monarhijama papa Aleksandar VI. (1492. – 1503.) vlastitog sina imenuje članom Kardinalskog zbora. U renesansi se na rimskoj sceni pojavljuju pape novih moćnih obitelji: Borgia, Barbo, Farnese i Dalla Rovere i neizbježni Medici koji su pokazali da je u konklavama ipak najvažniji novac. Prije ili kasnije svaka se moć i upliv dovode u ovisnost i gube na snazi i suverenosti, zlato je suvereno. I, naravno, nije sva sablazan završila renesansnim igrama moći, „glava kugle zemaljske“ otrpjela je Napoleonova poniženja kao i znatno uplitanje europskih kraljevskih suverena tijekom 19. stoljeća, da i jednakom nemilosrdnošću (Pio X) uništila vlastitu intelektualnu elitu antimodernističkom prisegom (Sacrorum antistatum).
Bila su vremena kad je o izboru papa odlučivala rimska svjetina aklamacijom, izvikivanjem njihova imena na rimskim ulicama i trgovima ili nasilnim nezadovoljstvom tražila, i dobivala, svoje pravo na izbor Svetog oca. Mrtvo tijelo pape Formoza (891. – 896.) završilo je u Tiberu. Nažalost bilo je i razdoblja kad je načelo: vjerne eliminiraj, a izdajice bogato nagradi, ponderiralo upravljanje Vatikanom. U nekim povijesnim razdobljima Crkvom su upravljala dva, čak i tri pape (rimski, avinjonski i pisanski), Crkva je podupirala simoniju (kupnju crkvenih službi i položaja) i nametala svoju istinu bez obzira na posljedice – Roma locuta, causa finita, tj. bezuvjetno podvrgavanje rimskom nauku, a on je istovjetan – Istini. Bilo je još oženjenih papa i očeva Feliks III. (483. – 492.), Hormizda (514. – 523.) i neslavne podložnosti Konstantinopolu; vrijeme raskola od kojih se kršćanstvo nije nikada oporavilo. Car Justinijan je poimao Rim kao dio (njegove) carske Crkve i s Papom postupao kao sa svim drugim patrijarsima, a papa Leon III. (759. – 816.) priznavao je vrhovnu vlast Karla Velikog i to je bio način da se Rim oslobodi bizantskog stiska.
No, u nekim konklavama kao da je doista djelovao Duh Sveti i podario svijetu velike ljude, presudne događaje i velike crkvene učitelje. U drugim nekim konklavama odlučujuću su ulogu imale opake intrige i prikrivanje, korupcija i zavist, nečasni kompromisi i grozničavo častohleplje, a povrh svega i politika europskih kraljevskih kuća prelakirana licemjernom obazrivošću i prekuhanim panegiricima.
Možda su u trenutku posrtanja doista neophodni manji grijesi da se spriječi veće zlo, kao što se usijanim željezom tretira nekroza? Čak se izdajom i uloženim vetom usmjeravalo, sluzavom uljudnošću, otrovom i bodežom prijetilo, uljudno ali nečasno dogovaralo i pregovaralo kao da je u pitanju sklapanje unosnog posla, ili protuprirodnog političkog saveza. I rezultat je počesto bio sramotno loš, posljedice još i gore. Kobna uljudnost je posljednje utočište bestidnosti.
Ipak, Crkvi je važan kontinuitet, a Apostolski slijed jamči povezanost s Kristom. A izbor Pape pod visokim pokroviteljstvom Providnosti… zašto Duh Sveti ne bi ljudima velikodušno ostavio njihov izbor, ono što su svojom savješću izabrali i zaslužili izrekavši pri glasovanju formulu prisege: Pozivam Krista Gospodina koji će mi suditi za svjedoka da sam dao svoj glas onomu koga po Bogu smatram da treba biti izabran? No, što je danas prisega, sutra može biti teret. Providnost nije ni izgovor ni oslonac ljudskim promašajima, već način da osjete posljedice svojih postupaka i koliko su sitni pred sutrašnjim svitanjem. Nikakav izborni sustav, i pokušaj da se papinstvo ustoliči kao duhovna komponenta čovječanstva, ne može zamijeniti nedostatak evanđeoskog duha i zajedništvo koje ostaje smisao svake prave obnove. Istinsko zajedništvo ne ide za međusobnim stapanjem okupljenih, već za dovršenjem jednog čovjeka po drugome. Mnogi govore o obnovi Crkve, ali nisu sigurni odnosi li se obnova na ozbiljenje evanđeoskog kršćanstva, na reformu svog političkog djelovanja i duhovnog ugleda, biblijsku egzegezu i novu neku novu ortodoksiju ili na tiskanje novog Rimskog katekizma i časoslova? Svako toliko mora doći vrijeme kad osobni primjer postaje mjera morala, a samoprijegor mjera osobnog čina. Razvikana askeza je precijenjena i počesto loše izveden igrokaz kinjenja života. Malo se njih upitalo što nedostaje biti učenikom, naime proroštvo se više „ne nosi“.
Povijest Crkve i papinstva nabita je sukobima, zabludama i protupapama, opterećena krivotvorinama (Pseudo-Isidorski Decretali, Konstantinova darovnica), zatrovanim sukobima, izdajama, i opterećena nasiljem sa smrtnim posljedicama, no usprkos svemu tome povjerovati nam je da Duh Sveti, nama nepoznatom snagom providnosti, uspješno vodi Katoličku crkvu već dvije tisuće godina. Providnost pobjeđuje samovladu razuma i dodiruje još neispisanu budućnost.
Dosta je zahtjevno i nesmotreno podvući crtu i ocijeniti pontifikat Svetog Oca Franje u svijetu koji se neprestano mijenja da bi ostao u istom ritmu tehnološkog rasta i duhovnog propadanja. S istim ushitom i jaukom na ustima svijet je ostao nepromjenjiv za ljude okorjele u svojoj naravi i predrasudama, samo ponekad oplemenjene u dobrim djelima i prečesto lažljive u pokajanjima. I možemo do iznemoglosti odvagivati vrijednost i posljedice blagoslova istospolnih brakova i homoseksualaca, propitkivati kriterije Franjinih antikorupcijskih načela unutar Crkve (gotovina ima svoja demonska načela), jer sve to ostaje na razini civilizacijskog prava na vlastito mišljenje i pogrešku. Ali se ne smijemo zavaravati polemikom je li teologija oslobođenja vrst kršćanskog socijalizma bliska „istočnoj politici“ – i papa Franjo bliži „Trećem Rimu“ u sovjetskoj Rusiji – ili tek obična zabluda neupućenih slizana s revolucionarnim marksizmom. Revolucionarni marksizam put je u distopiju, pretvaranjem ljudi u insekte; nije li dovoljno vidjeti što se zbiva u Maovoj Kini, sovjetskoj Rusiji i Sjevernoj Koreji? Njihove državne klaonice ubile su više ljudi od svih ratova zajedno. Zavevši mase teologija oslobođenja se poigrala nadom, obmanula milijune milijuna i pritom počinila strašan zločin. Naime Evanđelja ne govore o nadi već o Radosnoj vijesti i oslobođenju čovjeka od zla, jer nije na kršćanstvu da olakša terete života nego da čovjek prihvati sudbinu koja vodi do spasenja. Nadom se bave ostavljeni i razočarani, onaj tko vjeruje u Gospodina nije nikada ostavljen. Gnothi ton Kyrion, spoznaj Gospodina, i to je početak. Evanđelja se ne prilagođuju ni zlom okaljanom svijetu ni ljudskim ideologijama, ničemu što promovira pravednost po mjeri ljudske umišljenosti, a kad ideja „kršćanskog socijalizma“ dođe u iskušenje da se samosekularizira ili da prigrli kominternovske ideje o internacionalizmu i drugarskom bratstvu, onda je na djelu već viđena apoteoza ljubavi prema moći.
Papa Franjo je migrantima u Europi posvetio dobar dio svog papinstva i svojim je stavom utišao glasove šovinističke netrpeljivosti, a braći kršćanima objasnio da je uvijek riječ o nama, djeci Božjoj, te apelirao na kršćansko razumijevanje potrebitih i nevoljnih. Ali kako to već biva s riječima i djelima: nisam primijetio da su migrantima podijeljene vatikanske putovnice niti su u vatikanskim vrtovima osvanule pučke kuhinje za migrante. Ritualno pranje nogu migrantima samo je igrokaz za medije. Crkva nas uči da budemo što bliži Gospodinu, Mandatum novum do vobis… Zapovijed vam novu dajem… ali se Njegovim službenicima obraćamo s velečasni, monsinjore, vaša uzoritosti… Samo je božansko potpuno, purpur je tek boja. Isus je smio reći tko je i u svima je blagošću oslovio Boga.
Nezahvalno je cjelokupni pontifikat sagledati jednim sjećanjem i iskreno zapisati dojmove na nekoliko kartica: iskrenost uvijek pomalo stoji na lomači. Naporno je svjedočiti vrijeme neprestanih promjena kad je previše toga zamračeno, kad svi robujemo svojoj naravi, svom sitnom znanju, nepokorenim predrasudama i ne možemo biti bolji od onoga što usud želi od nas. Vrijeme je zaborav vječnog i kao što ne postoje dva jednaka kamenčića ili pahulje snijega tako svaki čovjek ima zadaću koju nitko umjesto njega ne može obaviti. No ipak, ne izaziva li nelagodu Putinova sućut i pohvala Franjina pontifikata… ili zabluda Svetog Oca Franje da preko svetosavlja dosegne Moskvu, zašto i čemu? Ekumenizam nije ostvariv s vjerskom zajednicom koja blagoslivlje oružje i podupire agresiju na Ukrajinu – Ruskom pravoslavnom crkvom – niti se to postiže poklonstvom komunističkom diktatoru Fidelu Castru. Susret Svetog Oca i Putinovog izaslanika – zagovornika „Ruskog svijeta“ – patrijarha Kirila na Kubi 2016., više je govorio o otklonu na sve svoje prethodnike i pokazao neizravno pristajanje na rusku okupaciju Krima, nego je to bila gesta pružanja ruke pomiriteljice posrnulom ruskom pravoslavlju. Ruska pravoslavna crkva je paradržavna organizacija koja štiti boljševički režim.
Je li papa Franjo imenovanjem neeuropskih kardinala prejudicirao svog nasljednika i odrekao se katoličke Europe, kao što se nekad moćna Europa danas srozala moralnom pohabanošću i obiješću te olako odrekla svojih duhovnih korijena i od svoje volje otišla stranputicom nepovratno predaleko pretvorivši se u starački dom na rubu izumiranja?
Nema tko se nije oglasio o vrlinama skromnosti i jednostavnosti Svetog Oca Franje – kao da se moralo, a sve što nije bio hvalospjev, ili se ne bi objavilo, ili bi završilo medijskim kamenovanjem. I usprkos apokaliptičkom ozračju ratnih sukoba, i neprestanoj najavi kraja vremena, život je postao nepodnošljivo sladak i gojazan, kao da je ovo što živimo jedino i od drugih krugova postojanja odvojivo stanje. U Ukrajini se broje tisuće i tisuće mrtvih i ranjenih, a na Sredozemlju milijunski turistički rekordi. Gotovo nitko pohvalama Franjina pontifikata nije odolio: ni crkveni prelati Vječnog grada ni domaćice na zagrebačkom Dolcu, jednako tako ni intelektualisti općeg smjera, ni teolozi ni političari, a naročito ne „obični mali ljudi“ u prolazu… i kao da im je pokojni papa Franjo bio susjed, rođak s kojim su igrali karte ili s njim čavrljali u kvartovskom kafiću ili susretali ga na nedjeljnoj misi. Ljudi žude postati mjesečari.
Da skroman i jednostavan, iskren? Kako svi to oni znaju i „zar svaki truli orah misli da treba biti zdrobljen“ ili samo svojim izjavama hrle urasti u ogromnu masu neutješnih štovatelja velikih smrti. Ne žele znati da i ono dobro što ima izgleda trajati u vremenu postat će tek nabožnost i pasti u zaborav. Taj je pogreb u sjeni visoke politike i očekivane konklave dobio veću medijsku pozornost od dodjele Oskara i finala svjetskog nogometnog prvenstva zajedno. Stotine TV sati programa ispunjenim spektakularnim prizorima i uzdrhtalim glasovima tuge i zabrinutosti ispunili su javni prostor i milijune domova. I opet uzaludno: Evanđelja nisu nikad priznala političku vlast nad sobom.
Velebni ispraćaj, što se mjeri u stotinama tisuća nazočnih, u iščekivanju još većeg dočeka novoizabranog Svetog Oca otišao je prema prekomjernoj estradizaciji, ista je trivijalizacija namijenjena budućoj konklavi, i sve to postaje uzvišena ceremonija koliko i besmislena zabava. Ili možda samo nastavak igrokaza za mase pred tv zaslonima? Takvo histerično iščekivanje onečišćuje svijet i povijest kao da se vrti u mjestu. Zabava je učinkovit način lake vladavine nad ljudima pretvorenima u masu: sve se topi i ništa nije zbiljno. Ima previše sasvim običnih ljudi i teško je prepoznati onoga tko se prema vani rasporio, a iznutra potamnio, onaj na koga se točno odnose nagovještaji Otkrivenja …bit će to običan čovjek i znak zvjeri nosit će bez prisile i bez skrivanja.
Postavši rimskim prvosvećenikom – jedinim vladarem na Zemlji koji faraonskim ovlastima objedinjuje zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast – je li isusovački redovnik Jorge Mario Bergoglio razvezao četvrti uzao pokornosti Svetom ocu i na taj način poništio vjernost Rimskom Pontifeksu, samome sebi ili je uzao još nerazvezan? Čovjek sam sebi ne daje prisegu i tu nema ustupka.
