Piše: Zoran Maljković
Iako predstavljena kao retrospektiva, velika izložba Davida Hockneya ’25’ u pariškoj Fondaciji Louis Vuitton, zapravo to i nije i to po želji samoga autora. Ona jest najveća u autorovoj dosadašnjoj karijeri, jer može se vidjeti više od 400 slika, no teško se prema njoj može odgonetnuti autorov umjetnički put. Ali autorova je bila zadnja iako se kao kurator izložbe vodi bivši ravnatelj izložaba londonske Kraljevske umjetničke akademije Norman Rosenthal.
London, a i Pariz vidjeli su 2017. godine manju, ali doista retrospektivnu izložbu ovoga autora, no ovo danas nešto je posve drugo: autor je odlučio pokazati što je radio zadnjih 25 godina pa je izložba zato tako prigodno i nazvana. Za tu je priliku dao i veliki broj slika koje čuva u svojoj zakladi, a od kojih veliki broj nije nikada javno prikazan.
No organizator nas ipak nije ostavio uskraćenima za neke od najvažnijih autorovih slika iz prethodnih 45 godina karijere, a sama je izložba izazvala je veliki interes pa su već u prvom tjednu svi vodeći dnevni listovi širom svijeta objavili hvalospjevne prikaze jer ipak se radi o najvećem živom britanskom slikaru.
Moto izložbe je – Zapamtite, ne mogu nam otkazati proljeće!
No možda je najbolje da krenemo na šetnju ovom izložbom onim redom kojim je i postavljena.
Sama se izložba vodi optimističnom rečenicom: Zapamtite, ne mogu nam otkazati proljeće! što je ujedno i podnaslov niz autorovih slika kojima je hranio ljubitelje svoje umjetnosti za vrijeme pandemije. Upravo je ta rečenica ispisana neonskim slovima na ulazu u izložbeni prostor.
Dvije podrumske galerije donose sam najvažnije slike Davida Hockneya do 2000. godine koju on smatra ishodištem ove izložbe. Najstarija je slika iz 1955. godine i predstavlja (studentski) portret autorova oca i cijela ta prostorija nazvana je Od Bradforda do Londona (1955-1963). To je iz razdoblja njegova studija, ujedno vrlo kreativnog i intenzivnog umjetničkog traženja pod utjecajem francuskog slikara Jeana Dubuffeta, ulične umjetnosti, posebno grafita te gradova u koje tada odlazi.
Druga prostorija pod nazivom London-Pariz-Los Angeles (1964-1998) donosi nekoliko ikoničkih djela iz šezdesetih godina, djela po kojima je danas najpoznatiji širom svijeta. Tako se mogu vidjeti slike Bigger Splash (1967), Portret umjetnika (1972) i Soba, Tarzana (1967), te dva dvostruka portreta, onaj Christophera Isherwooda i Dona Bachardyja te njegovih kumova gospođe i gospodina Clark.
Iako su ovdje prikazane ultimativne autorove slike nastale do 2000. godine za ovo autorovo razdoblje zapravo ostajemo dobrano zakinuti no autor nas je i tako nazivom izložbe upozorio što ćemo gledati pa već treća prostorija skače na ono što je i osnovna tema: Povratak u Yorkshire, kamo se vraća i ostaje neko vrijeme nakon smrti majke i okreće se, na svoj način, pejsažu, gdje ga najviše zanima prikazivanje promjene godišnjih doba i gdje dosta slika nastaje pod utjecajem engleskih pejsažista poput Turnera ili Constablea. Ovdje se može vidjeti najveća autorova slika (12,20 metara x 4, 60) Velika strabla kraj Wartera. Na većini slika autor slika zelene predjele isprva Yorkshirea, a kasnije i Normandije, i to mahom u proljeće, kad se sve rasvcjetalo i prolistalo, kad pada kiša, pa zbog dominacije zelen mnogi vide i utjecaj Paula Cezannea na njegov rad.
Četvrta galerija nazvana Portreti i cvijeće (2000-2025) donosi niz portreta njegovih prijatelja i članova obitelji, a zanimljivo je spomenuti i da se tu može vidjeti i portret Franka Gehryja, autorova prijatelja i arhitekta koji je osmislio velebnu zgradu u kojoj se održava sama izložba i koja je postala jedno od pariških ‘svetih mjesta’ ljubitelja suvremene umjetnosti. Ovo je ujedno i razdoblje u kojem autor otkriva i digitalne tehnike pa počinje koristiti računalo, ipad pa čak i iphone na svoje radove. Ovdje je i većina autorovih autoportreta nastalih u tom razdoblju.
U drugom djelu iste galerije možemo vidjet njegov rad koji je prikazivan ranije samostalno po drugim izložbenim prostorima i koji donosi 20 slika cvijeća u vazi.
Galerija 5 (Četri godine u Normandiji, 2019-2023) donosi autorov znameniti ciklus 220 za 2020, ciklus koji je nastao spontano tako što je autor u vrijeme pandemije svakodnevno na ipadu slikao slike prirode, šuma, cvijeća, kiše i slao ih svojim prijateljima kao znak ohrabrenja. Na ovoj je izložbi prikazano 214 tih slika i budući da im tehnika nastanka to omogućuje one su osvijetljene ispod stakla na kojem se nalaze što daje poseban vizualni učinak. Zahvaljujući tom efektu možemo u potpuno zamračenom dijelu galerije (Moon room) vidjeti i slike s motivima mračnog neba i mjeseca.
Galerija 6 (U Normadiji, 2019) donosi autorove slike koje i dalje radi klasično, na platnu, a prizori su uglavnom oni koje vidi u svome okolišu. Neke se sliku hommage Van Goghu (npr, tri platna rascvjetalih stabala dunje, jabuke i kruške), a tu i je i prijelaz u galeriju 7 u kojoj možemo vidjeti jednu sliku sastavljenu od 24 manje slike, također prirode Normandije, koja je inspirirana slavnom Tapiserijom iz Bayeuxa koji je autor nedugo prije toga vidio.
Galerija 9 (Razgovori sa slikarima) donosi niz slika iz cijele autorove karijere koje su inspiracije našle i u slikama nekih drugih autora poput Fra Angelicova Navještenja ili Van Goghovih Suncokreta. Ovdje je i zanimljiva slika Pokolj i problem prikaza koja je parafraza Picassove slike Pokolj u Koreji (a sam se Picasso insprirao Goyinom slikom Treći svibnja) gdje Hockney dodaje (izvan formata i okvira) sliku fotografa koji u suvremenom svijetu preuzimaju ulogu slikara i bilježi ratove i zločine fotoaparatom.
Izložba završava trima slikama nastalim u posljednje dvije godine. Jedna je inspirirana Munchovom slikom Astronomija, povijest i zemljopis, a druga slikom Williama Blakea Dante i Vergilije prilaze anđelu koji čuva ulaz u čistilište, dok je treća autorov autoportret nastao početkom ove godine koji ga prikazuje kakav je sad: u kolicima, u odijelu od tvida , s ipadom i cigaretom u ruci i rascvjetalim vrtom u pozadini. Ova je slika trebala biti i na reklamama i plakatima za izložbu, no pariška podzemna željeznica odbila ju je objaviti na svojim stanicama i to zbog cigarete u autorovim rukama.
Na samom kraju, u prigodno uređenoj kino dvorani možemo vidjeti, pokretne slike, autorove ilustracije/skice za scenografije koje je radio za opere i balete.
Većina se kritičara pribojavala da posljednjih četvrt stoljeća autorova rada neće moći nadomjestiti još neke važne slike kojih nema iz ranijih razdoblja no na kraju su, odgledavši ovu izložbu, ipak ustvrdili da je autorov genij i dalje prisutan i da ljepotu i radost koju dočarava svojim bojama malo tko na taj način može doseći.
