Piše: Misao.hr
U izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izišla je nova knjiga Zlatka Kramarića „I POSLIJE TITA – TITO: Historija. Sjećanje. Trauma“ u kojoj na 290 stranica donosi pet opsežnih interdisciplinarnih studija – I poslije Tita – Tito, Historija vs. sjećanje, Mogu li nacije nestati, Marginalije na temu „Granica“, Što je Andrić nama i što smo mi njemu.
Knjiga se bavi tematikom koja je vezana uz kraj komunizma i raspad komunističkih sustava u jugo(istočnoj) Europi. Umjesto „kraja povijesti“, kako ga je tumačio Fukuyama, dogodilo se ponavljanje povijesti. Umjesto preuzimanja zapadnih vrijednosti, obnovili su se retrogradni procesi te se pokazalo da zapadne vrijednosti nije moguće tek tako preuzeti.
Kramarićeva opsesivna tema jest da u Hrvatskoj još uvijek traje Drugi svjetski rat, u kojem su obje strane nezadovoljne njegovim rezultatom. To je rat između „lijevih“ i „desnih“, partizana i ustaša. Po njegovu mišljenju vrijednosti za koje se trebamo zalagati jesu liberalne i demokratske vrijednosti te tolerancija i međusobna solidarnost. Nažalost, narodi i kulture na ovim prostorima kao da su osuđeni na ponavljanje povijesti: potrebno se suočiti s vlastitom prošlošću i reći da se režim NDH ničim ne može opravdati, kao što je također potrebno istaknuti užase komunističkog režima, „crvenog terora“, kolektivizacije, Golog otoka, pomankanje demokracije.
Zlatko Kramarić poznat je široj čitateljskoj publici kao bivši ratni osječki gradonačelnik, saborski zastupnik, on je i profesor makedonske književnosti i kulture, teorije književnosti i kulturalne antropologije i diplomat (trenučno je veleposlanik RH u Albaniji). Autor nije samo znanstvenik s velikom erudicijom, već i osoba koja politiku razumije i iznutra, koja je u najtežim vremenima obavljala iznimno odgovorne funkcije.
Knjiga “I POSLIJE TITA – TITO: Historija. Sjećanje. Trauma.“ donosi aktualne dileme i pitanja vezana uz (re)konstrukciju povijesti i ideologije identiteta, kako na pojedinačnom tako i na usporednom planu. U fokusu je preispitivanje ideoloških temelja i rekonstrukcija nacionalno- povijesnog identiteta; kritičkog redefiniranja povijesnih i razvojnih promjena koje su utjecale na vrijednosnu recepciju multipolarne (mnoštvene) identitarne tradicije. Kramarić se bavi aktualnim i akutno nataloženim temama, procesima i dilemama hrvatskoga idejno-političkog i kulturnog konteksta, pri čemu su (neminovno) uključeni značajni aspekti i prijeporna iskustva iz zajedničke ex i postjugoslavenske povijesti, te brojni primjeri uzajamnih kulturalnih dodira i plodonosnih ukrštanja (prije svega, s makedonskom situacijom i tzv. makedonskim „pitanjem“, što i nije čudno, s obzirom na to da je autor knjige po svojoj subspecijalističkoj vokaciji istaknuti makedonist).
Unazad tridesetak godina ideja o konstrukciji nacionalnog identiteta jedna je od važnijih i teorijskih priča na Zapadu. Svjestan uloge kulturalnih praksi u gradnji nacionalnog identiteta, Kramarić nas upoznaje s različitim teorijama, ali s njima također uspostavlja i kritički dijalog. Analizirajući hrvatsku i druge književnosti te nacionalne kulturne politike koristi različite disciplinarne i metodološke pristupe od politike jezika, metahistoriografije, prava, sociologije, poststrukturalizma, postkolonijalne kritike, kulturne antropologije te modernističke i postmodernističke teorije nacije. Pritom ga zanima cijeli niz pojava i problema poput nacionalnog imena, identiteta, kulture, tradicije ili društveno-povijesne traume. Razumijevajući ih prije svega kao diskurzivno simboličke konstrukcije, autor ima u vidu da to nisu tek puki izmišljaji koje treba egzorcirati, nego djelatne i često “problematične” sile života zajednice koje je nužno stalno iznova propitivati. Ovakvo interkulturalno mišljenje utemeljeno na raznorodnim metodološkim pristupima i ukorijenjeno je mislima najistaknutijih filozofa i teoretičara današnjice kao što su Foucault, Derrida, Wittgenstein i dr.
Bilješka o autoru
Zlatko Kramarić (Osijek, 1956.) profesor je makedonske književnosti i kulture, teorije književnosti i kulturalne antropologije. Radi na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku kao redoviti profesor u trajnom zvanju te je gost profesor na FON Univerzitetu u Skopju. Trenutačno je veleposlanik Republike Hrvatske u Albaniji. Prije toga je bio veleposlanik Republike Hrvatske u Sjevernoj Makedoniji i Kosovu te generalni konzul Republike Hrvatske u Banja Luci u Bosni i Hercegovini. Na prvim demokratskim i višestranačkim izborima 1990. godine izabran je za gradonačelnika grada Osijeka. Tu je dužnost obnašao u četiri mandata, do 2005. godine. Od 1992. do 2008. godine bio je zastupnik (liberal) u Hrvatskom saboru. The National Institute (NDI) u Washingtonu dodijelio mu je 1997. godine prestižnu nagradu „W.A. Harriman“ (koju su, među ostalima, dobili V. Havel, A. Saharov, M. Albright i dr.) jer je tijekom ratnih devedesetih godina, vremenu usprkos, sustavno promicao liberalno–demokratske vrijednosti, zagovarajući politiku mira, dijaloga i pomirenja. Ministarstvo turizma Države Izrael proglasilo ga je 2004. godine ambasadorom dobre volje. Napisao je više knjiga od kojih izdvajamo: Novi experimentum macedonicum (1987). Uvod u naratologiju (1989.), Makedonske teme i dileme (1991.), Diskurs razlike (1995.), Nostalgija – kratka povijest zaborava (2016.), Sat hrvatskog (2018.), Kultura i trauma (2022.). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga filozofskog društva, Matice hrvatske, a 2015. godine izabran je za člana Makedonske akademije znanosti i umjetnosti (MANU).
