Unatoč duge tradicije iskusne vatikanske diplomacije, svaki Papa može provoditi „personaliziranu“ diplomaciju, koja djelomično ovisi o samoj osobnosti pape. Prisjetimo se Pape Ivana Pavla II, koji je odigrao ključnu ulogu u emancipaciji zemalja srednje i Istočne Europe od Sovjetskog saveza i u padu komunizma. S obzirom na njegovu karizmu, Papa Franjo je od samog početka pontifikata inicirao „višestruku diplomaciju“ koja uključuje vjerske, političke i nevladine aktere.
Uključivanjem u izraelsko-palestinski sukob, primanjem dvojice političkih vođa u Vatikanu, dopuštanjem neslužbenih susreta između Kube i Sjedinjenih Država, susreta u Venezueli ili Burmi, Papa ponovno uvodi Svetu Stolicu u geopolitičku igru velesila. Papa Franjo pokušao je uravnotežiti geopolitički odnos između bogatog Sjevera i siromašnog Juga, centra i periferije, uspostavljanjem sve bližih veza s „alternativnim“ središtima globalizacije ( tzv. globalni Jug ), koji su također izvan zapadnoga i Katoličkoga svijeta.
To je temeljni paradoks Franjinog pontifikata: saveznik s „progresivcima“ na Zapadu, također je nastojao približiti se zemljama islama, Euroaziji te se udružiti s Rusijom Vladimira Putina i Kinom Xi Jinpinga, unatoč njihovih nedemokratskih režima i ne poštivanju ljudskih prava i manjina.
Od ruske invazije u veljači 2022., Papa je nastavljao pozivati na mir, ali je trebalo šest mjeseci da nedvosmisleno osudi ofenzivu kao rat ruske agresije, iako je nespretno pozvao Ukrajince da „podignu bijelu zastavu mira“ što je percipirano kao oblik poziva na predaju, koji je iznimno loše primljen.
U sklopu njegove ekumenske orijentacije, Papa je zagovarao pomirenje s pravoslavnim svijetom, a što se tiče kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, nisu ispunjenja hrvatska očekivanja.
Papa Franjo je zagovarao snažnu geopolitiku usmjerenu prema Jugu i siromašnoj južnoj periferiji. Smatrao je da obnova Crkve prolazi kroz dinamiku siromašnog Juga. To je nova orijentacija koja je na jedan način prepustila Europu samoj sebi, krizna sekularizirana zona „koja živi od svojih renti iz prošlosti“. Osuđivanje klerikalizma, kapitalizma i saveza sa zapadnim liberalnim snagama svrstavalo ga je u redove progresista. Zapravo, papa Franjo je došao na prijestolje svetog Petra kao kompromisni kandidat. Konzervativci su u više navrata isticali podršku skupine kardinala St. Gallen, koju predvodi kardinal Carlo Maria Martini, koji je umro 2012., skupine koja je već 2005. pokrenula Bergogliovu kandidaturu protiv budućeg Benedikta XVI. Konzervativci su brzo postali neprijateljski raspoloženi prema ovom papi koji se pokazao više usklađenim sa zapadnim „liberalnim“ vladama nego s konzervativnim ili „populističkim“. Istina je da je papa Franjo umnožio svoje provokacije od stupanja na papinsko prijestolje, bilo da se radi o njegovim kritičkim izjavama prema kapitalizmu, govoru u korist siromašnih ili njegovoj fotografiji pored Evo Moralesa kako pomalo posramljenom Franji predaje raspelo u obliku srpa i čekića. Zbog tih postupaka odmah je naišao na protivljenje dijela američkih konzervativnih krugova, koji nisu prihvatili njegove antikapitalističke stavove koji proizlaze iz južno-američkih krugova teologije oslobođenja, koji zapravo nisu sasvim novi, budući da su ti isti američki krugovi već imali poteškoća s ekonomskim razmatranjima koje je papa Benedikt XVI. razvio u enciklici Caritas in veritate iz 2009. Papa Franjo otvorio je put transformaciji doktrine Katoličke Crkve u nekoliko središnjih točaka, kao što su pripuštanje pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih osoba, toleranciji prema homoseksualcima, prihvaćanju oženjenih svećenika, pa čak i pripuštanju žena u redovničke redove.
Poneki analitičari ističu kako je Papa Franjo, posljednji od antiglobalističkih aktivista jer je zagovarao promigrantsko stajalište iznad „ nacionalnih egoizama“, uživajući potporu radikalne ljevice. S druge strane, iako su se Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI. brzo distancirali od globaliziranog poretka rođenog padom SSSR-a (1991.), prema kojem su bili vrlo kritični, ostali su vrlo europski orijentirani i imali su poteškoća u utjelovljenju nove Crkve okrenute prema Jugu.
Najvidljivija Franjina tematika, bila je ona podrška migrantima, što je već bila jedna od omiljenih tema prethodnih papa, ali kojoj je papa Franjo dao posebnu vidljivost, s prvim posjetom 2013. otoku Lampedusi, kako bi skrenuo pozornost na potrebu spašavanja i dočekivanja migranata koji pokušavaju prijeći Sredozemno more.
Tada je Papa pružio priliku da se osudi „globalizaciju ravnodušnosti“ postavši po mišljenju njegovih kritičara „pomoćnik nevladinih organizacija“ koje se zalažu za ukidanje granica, čija vrlo izražena progresivna ideologija nije baš prijateljski nastrojena prema katoličanstvu. Stoga je vrlo logično da je papa Franjo dao snažnu podršku Marakeškom paktu o migracijama koji je UN promovirao 2018.
Izbor novog Pape biti će presudan za budućnost Zapada, kao kolijevke kršćanske civilizacije
Izbor novog Pape biti će presudan za budućnost Zapada, kao kolijevke kršćanske civilizacije, koji se nalazi u dubokoj identitetskoj, moralnoj, demografskoj, političkoj i duhovnoj krizi. Sam papa Benedikt XVI. rekao je, neposredno prije svog izbora na Petrovu stolicu, da Zapad prolazi kroz krizu kakvu nikada u cijeloj povijesti nije doživio i dovodi u pitanje sam opstanak zapadne civilizacije. Ključno je pitanje hoće li novi izabrani Papa nastaviti tragom Franjinog smjera prema Jugu ili se pak okrenuti obvezi njegovanja prema „bolesnom Zapadu“? Baveći se isključivo periferijom, izlaže se zanemarivanju središta.
Ne tako davno, češki filozof Jan Patočka u svojoj knjizi „Europa nakon Europe“ razvio je tezu da živimo u svijetu „poslije Europe“, jer je ona duhovno zavedena „globalizacijom tržišta“ i „planetarnom erom“. Dovodeći u pitanje opstanak europske civilizacijske baštine, Patočka s pravom primjećuje da je Europa zanijekala svoj izvorni identitet i svoj primarni poziv –„brige za dušu“ – preuzimajući Sokratsku temu. Papino poslanje uz očuvanje autentičnost vjere i jedinstvo crkve, obuhvaća i pružanje pastoralne skrbi ne samo pojedincima već i narodima u očuvanju i njegovanja njihovih tradicija i identiteta.
Simptomatično je da, upravo kardinal iz Afrike, kontinent koji je proživio zapadni kolonijalizam, kardinal Robert Sarah ( iz Gvineje) dakle iz južne hemisfere, kao potencijalni nasljednik pape Franje, ukazuje na negativne učinke krajnje relativizacije postmodernoga društva, ističući da je „Zapad zanijekao svoje kršćanske korijene. Ali drvo bez korijena umire“.
