Piše: sšh
Pod nazivom „Ima li prostor skrbnika“, u Šibeniku je Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti organizirala veliki međunarodni skup o tom, jednom od najbolnijih pitanja hrvatske današnjice.
„Ima li prostor skrbnika koji se o njemu brine na najbolji način, a što posredno znači da se skrbi i o zajednici koja negdje stalno obitava? Ima li, onako nemoćan nekog zaštitnika, po mogućnosti što jačeg, koji neće dopustiti da ga ljudi nesmiljeno i nekažnjeno devastiraju, premda postoji isključivo radi njihova dobra“, upitao je naš ugledni arhitekt Jerko Rošin koji je jedan od inicijatora Deklaracije o hrvatskom prostoru’ koja je donijeta 2023.
U njoj su nabrojani složeni problemi vezani za gospodarenje hrvatskim priobalnim i kopnenim prostorom, navedeno je što je nužno i hitno učiniti kako bi se dobro upravljalo hrvatskim prostorom, a jedan od preduvjeta je odrediti mu i skrbnika.
No, vlast nikako da odredi ‘pravobranitelja prostora’ koji bi bio glasnogovornik njegovih nevolja i obespravljenosti, ni u obliku konkretne osobe ili nekog institucionalnog tijela. Dakako, ovo vjerojatno nije samo hrvatski problem, ali, govoreći o prostoru u kontekstu RH, tema potrebne skrbi o prostoru promovira se i na međunarodnoj sceni“, istaknuo je arhitekt Rošin ocijenivši da se zrelost neke demokracije najbolje može ocijeniti odnosom većine prema slabijima, onima koji su prirodno u nepovoljnijem položaju, posebno zato što u pravilu ta većina ima pravo o njima odlučivati.
Hrvatskim Ustavom nije predviđen nikakav mehanizam zaštite za prostor, već je ona prepuštena slobodnoj volji trenutne vlasti, poručili su zagovornici zaštite prostora s okruglog stola u Šibeniku koji održan 25 i 26. travnja u Kući umjetnosti Arsen.
Na tom iznimnom događaju predstavljena je umjetnička video-izložba “Hrvatski prostorni identitet” fotografa Ive Pervana i promovirana najnovija knjiga uglednog britanskog stručnjaka Joea Ravetza.
Autori Deklaracije o hrvatskom prostoru su članovi Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ), arhitekti Andrija Mutnjaković, Nikola Bašić i Jerko Rošin u kojoj naglašavaju da je hrvatski geografski, prirodni i kulturni prostor, nakon ljudi, najvrjednije nacionalno blago. Dodaju kako se unatoč toj općoj spoznaji hrvatski prostor dramatično pustoši i obezvrjeđuje uz neshvatljivu nebrigu svih struktura trodiobne vlasti, nehaj i nemoć struke kao i odsutnost osviještene javnosti.
„Zadivljujuće urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, mjerilo visokih socijalnih, humanih i kulturnih dometa naše prošlosti, prinijeli smo Europi kao kulturni miraz, a sada, u osamostaljenoj državi, u tom istom prostoru stvaramo kaos“, stoji u Deklaraciji i dodaje da hrvatski prostor trenutačnom potrošačkom ovisnošću ne smijemo učiniti neobnovljivim, trajno izgubljenim bogatstvom, otužnim ambijentom demografske i socijalne pustoši.
