Liberalna demokracija – barem u klasičnom smislu riječi – postala je izumirućom vrstom. U 21. stoljeću odvajanje liberalnog od demokratskog ušlo je u novu fazu. I dok danas svjedočimo sve većem trijumfu takozvane neliberalne demokracije, to jest onoga tipa vladavine koji simboliziraju, primjerice, Orbán ili Trump, uglavnom se zaboravlja kako je dotični oblik demokracije u povijesnom smislu tek odgovor na fenomen koji je obilježio glavninu dosadašnjeg tijeka stoljeća, a mogli bismo ga nazvati, suprotno, liberalnom nedemokracijom (prihvatimo te pojmove barem uvjetno, za potrebe ovog misaonog eksperimenta). Pojednostavljeno, liberalna nedemokracija suvremena je ljevica a neliberalna demokracija suvremena desnica, no poima li ih se samo kao ljevicu ili desnicu, tada se propušta primijetiti mnoge im, za ovo stoljeće karakteristične, značajke.
Ako, dakle, svi otprilike znamo što bi „iliberalna“ ili neliberalna demokracija bila, to jest da je riječ o kombinaciji nacionalizma i populizma te institucionalne zaštite starijeg oblika seksualne etike, liberalna nedemokracija je suprotno: umjesto zaštite nacionalnog, to je galopirajuća globalizacija; umjesto verbalno eksplozivnog (Trump) ili retorički vizionarskog populizma (Orbán), to su depersonalizirani birokratizam i tehnokracija; umjesto tradicionalnijeg poimanja seksualnosti, to je posvemašnja dekonstrukcija spolnoga morala. Ako je simbol neliberalne demokracije Orbán, onda liberalnu nedemokraciju simbolizira Orbánova arhineprijateljica Europska unija. To je ujedno i američki fenomen: liberalna nedemokracija zamah dobiva predsjednikovanjem Baracka Obame (u Europi mu je svojevrsni parnjak, recimo, Angela Merkel), protuudar doživljava prvom Trumpovom pobjedom, nastavlja se u Bidenovoj četveroljetci, da bi sada novim Trumpovim mandatom klatno prevagnulo na stranu neliberalne demokracije.
Za razliku od prvoga Trumpovog mandata koji je uslijedio nakon Brexita kao prve prave europske manifestacije otpora liberalnoj nedemokraciji, kada je tadašnji i sadašnji američki predsjednik nastupao kao uglavnom usamljeni nacionalpopulist među globalistima, odnosi moći danas su drukčiji – neliberalna demokracija bilježi rekordno uspješne rezultate u nizu europskih zemalja kao što su Italija, Francuska, Njemačka, Austrija ili Nizozemska, bilo da je na vlasti ili u oporbi, dok se nositelji moći – a to su predstavnici liberalne nedemokracije – ponekad, u skladu s imenom koje im nadjenuh, na sve pa i antidemokratske načine trse izigrati sustav kako bi spriječili nacionalpopuliste u dolasku na vlast. Samo proteklih nekoliko mjeseci donosi niz takvih primjera: poništavanje pobjede nacionalpopulista Georgescua na predsjedničkim izborima u Rumunjskoj, zabrana političkog djelovanja Marine le Pen zbog financijskih malverzacija, a pokušaj jednakog tretmana Donalda Trumpa u SAD-u kroz sudske procese, premda neuspješan, zasjenio je još jedan antidemokratski čin: zamjenu Joea Bidena Kamalom Harris bez demokratskih izbora u stranci koja naziv Demokratska, ali je prerasla u glavnu nositeljicu liberalne nedemokracije na svjetskoj razini.
U tom smislu, iz ovih slučajeva možemo izvesti kratku razlikovnu definiciju ovih dviju pojava: neliberalna demokracija izigrava liberalne uzuse u ime većine, dok liberalna nedemokracija izigrava demokratske uzuse u ime manjine.
Navedeno, dakako, ne znači da liberalna nedemokracija u određenim trenucima nema podršku u narodu, to jest da izbore ne dobiva demokratski – takvo što ipak uglavnom nije slučaj – no znači da joj je volja većine od sporednog značaja u odnosu na volju i zaštitu (ili „zaštitu“) manjina svake vrste: seksualnih, nacionalnih, etničkih i rasnih, čije interese će postaviti iznad interesa većine. Neliberalna demokracija čini suprotno; potkopavajući liberalni idejni perpetuum mobile koji neprestano proizvodi nova „ljudska prava“, ona želi očuvati stariji sustav vrijednosti. No budući da u posljednje vrijeme stari Režim liberalne nedemokracije doživljava poraz za porazom od neliberalne demokracije, moglo bi se ustvrditi i kako, dok neliberalna demokracija ima tendenciju narušavati liberalnu višediobu vlasti kako bi ostvarila svoje interese (ponovno: Mađarska i SAD), dotle liberalna nedemokracija prožima sustav u toj mjeri da se višedioba pretvara u meku monoideološku diktaturu i bez izravnoga diktata, idejno-vrijednosnim kadrovskim jednoumljem koje je spontano dovelo do prožimanja interesa različitih razina vlasti pa sudstvo čini što politika misli čak i ako mu politika ništa ne nalaže o tome kako treba tretirati le Pen ili Georgescua.
Želimo li pobliže ocrtati ideologijski sadržaj liberalne nedemokracije, uočit ćemo tri fiksne točke i dva vremenita ideologema koji su u njoj manje prisutni zbog onoga što jesu sami po sebi, a više kao produžeci logike koju liberalna nedemokracija ostvaruje u trima fiksnim točkama. Navedene tri dogme liberalne nedemokracije su migranti, LGBT i zelena politika. Prvo se ostvaruje u sveopćoj obrani migracija – legalnih beziznimno, a vrlo često, premda zbog ocvalosti liberalno-nedemokratskih režima u posljednje vrijeme ipak nešto rjeđe i ilegalnih – drugo se ostvaruje neprestanim širenjem područja borbe u seksualnosti, to jest permanentnom seksualnom revolucijom koja se, ako nikako drukčije, najbolje može sažeti dodavanjem novog znakovlja ključnoj kratici našega doba pa tako nakon slova T imamo i I i Q i plus i 2S, a treće ekološkom politikom u rasponu od gašenja nuklearnih elektrana u Njemačkoj do pričvršćivanja čepa na plastične boce diljem Europske unije.
Vremeniti aksiomi liberalne nedemokracije su Covid i Ukrajina, ali manje zbog naravi virusa kao takvog i samog rata u Ukrajini, a više jer su i jedno i drugo poslužili kao sredstva širenja liberalno-nedemokratske hegemonije. U slučaju Covida, gotovo svi režimi današnjice prihvatili su krajnje restriktivni pristup, deklarativno kako bi zaštitili građane a stvarno uvelike i radi konsolidacije moći. Iako bi se očekivalo da će to učiniti samo tobože ili stvarno autoritarni vođe, kako se u medijskoj glavnoj struji običava opisivati predstavnike neliberalne demokracije, jednako restriktivni poput Orbána, pa i restriktivniji, bili su predstavnici liberalne nedemokracije poput Bidena ili Trudeaua. Što se pak tiče Ukrajine, liberalna nedemokracija simbolički je preotela ovaj rat nacionalistima i svrstala ga u sferu borbe „liberalne demokracije“ protiv autoritarnog Putinova režima, a sa svrhom implementiranja triju dogmi liberalne nedemokracije u Ukrajini, to jest – ponovno – širenja vlastite hegemonije, čime su kod predstavnika neliberalne demokracije, pa i Trumpa, stvorili otpor prema produžetku podrške Ukrajini, čega posljedice snosi agresiji izložen ukrajinski narod.
Iz navedenih primjera još jednom se može vidjeti kako je neliberalna demokracija zrcalni odraz liberalne nedemokracije: razlog zašto su Orbán, Trump i drugi došli na vlast ili ostali na njoj uglavnom je u protivljenju migracijama – mađarska žičana ograda iz 2015., američki „zid“ prema Meksiku – a sekundarno i u protivljenju političko-seksualnom eksperimentalizmu suvremenog liberalizma, pa tek onda i u protivljenju zelenoj politici. Iako prvotno slična liberalnoj nedemokraciji glede tretmana Covida, neliberalna demokracija (pogotovo ona oporbena) postupno se, dijelom zacijelo i pragmatično, prilagodila demosu i postala protivnicom lockdowna, Covid-potvrda i obaveznog cijepljenja, dok je Ukrajina postala kolateralnom žrtvom otpora liberalnoj nedemokraciji kao takvoj, zbog čega su nacionalpopulisti diljem svijeta – od Trumpa i Georgescua, preko le Pen pa do Orbána i Weidel, uz rijetke iznimke poput Meloni – skloni davati različite ustupke Putinovoj Rusiji.
Rezimiramo li sve dosad izneseno, lakše ćemo ocrtati položaj u kojemu se danas nalaze kako neliberalna demokracija, tako i liberalna nedemokracija. Tri ključne točke liberalne nedemokracije – migranti, LGBT, ekologija – ujedno su i političke sfere u kojima je u našemu stoljeću došlo do ekstremnih pomaka i gledamo li u kojim su dijelovima politike u naše doba nastupile najveće promjene, to su upravo te tri točke. Ta činjenica neliberalnu demokraciju postavlja u ulogu otpora hegemoniji nametnutoj glavnini zapadnih zemalja. (Sama po sebi, neliberalna demokracija unutar sebe je raznolika – raznolikija od monolitne, dosadne, hiperbirokratizirane neliberalne demokracije – i može se podijeliti na različite omjere konzervativizma i progresivizma, kršćanskog i bezvjerskog nadahnuća itd.)
Zatim, liberalna nedemokracija, kao što joj ime kaže, nije demokratska na više načina i u različitim omjerima: prožimanjem politike, medija, krupnog kapitala i pop-kulture, cilj joj je suptilnom propagandom u kratkom roku korjenito izmijeniti mišljenje demosa o određenoj temi, kako bi ga onda, čim indoktrinacija počne djelovati, „demokratski“ verificirala (primjerice: legalizacija istospolnih brakova u SAD-u 2015. godine). Dok upravlja društvom, liberalna nedemokracija pokazuje svoje tolerantno lice; kada joj moć počinje izmicati iz ruku, pojavljuje se netolerantno – i, ponovno, nedemokratsko – naličje, što se očituje u represiji nad neistomišljenicima, isprva akademskim, medijskim, kulturnim, a sada sve više i političkima.
Ostaje još odgovor na potencijalni prigovor ovakvoj klasifikaciji, to jest suprotstavljanju liberalne nedemokracije neliberalnoj demokraciji. Taj prigovor mogao bi glasiti: nije li to što je ovdje opisano kao liberalna nedemokracija jednostavno – liberalna demokracija? Uostalom, ocvali Režim koji ovdje opisujem sȃm se proglašava liberalnom demokracijom, dok one „druge“ proglašava neliberalnom demokracijom.
Odgovor na ovaj prigovor jest: da, neliberalna demokracija doista se samoproglašava običnom, dosadnom liberalnom demokracijom, no kada je zovemo samo liberalnom demokracijom, postoji opasnost razvodnjavanja onoga što je u njoj novo, a karakteristično je za 21. stoljeće, zbog jednostavne činjenice da je politički Zapad u glavnini 20. stoljeća, a napose nakon Drugog svjetskog rata, liberalnom demokracijom presudno obilježen. No kada to što u 21. stoljeću postoji u globaliziranoj politici s ishodištem u političkom Zapadu nazovemo liberalnom nedemokracijom, time uspostavljamo distinkciju između onoga što je u 20. stoljeću funkcioniralo bolje i manje revolucionarno – premda ne savršeno, a i s dozom institucionalne revolucionarnosti – i ovoga, što u 21. stoljeću funkcionira lošije i revolucionarnije. Prijelaz iz liberalne demokracije 20. stoljeća u liberalnu nedemokraciju 21. stoljeća bio je nježan i prirodan, uvjetovan mnogočime (od 1968. i seksualne revolucije do pada komunizma), ali čak i ako je liberalna nedemokracija prirodna posljedica liberalne demokracije, jednom kada joj se politički sadržaj i djelatni obrasci počnu mijenjati – ili barem intenzivirati – tada taj fenomen zaslužuje dobiti i novo ime, novi konceptualni okvir.
Drugi razlog zašto ne pišem o liberalnoj demokraciji nego o liberalnoj nedemokraciji jest što liberalnoj nedemokraciji valja oduzeti monopol na tumačenje stvarnosti, a koji se ponajprije očituje u tome da ona samu sebe proglašava normom – „dobrom, starom“ liberalnom demokracijom – a one koji ugrožavaju njezinu hegemoniju otklonom od norme, strašnim baukom neliberalne demokracije. Liberalna nedemokracija tu moć ima zahvaljujući tome što prožima ili je donedavno prožimala sve glavne društvene dimenzije – tu je već spomenuti niz: politika, mediji, krupni kapital, pop-kultura – a mala intervencija u njezin naziv odjednom otvara nove perspektive i nova tumačenja u kojima se sadašnji Režim u većoj mjeri počinje razotkrivati u svojoj istini, djelujući manje dopadljivo.
U povijesnom smislu, neliberalna demokracija u najvećoj se mjeri može objasniti kao reakcija na liberalnu nedemokraciju, što znači da bi joj nasljeđe moglo izgledati otprilike ovako: ona je vrhunaravna posljedica „klasične“ liberalne demokracije i ujedno vrhunaravni uzrok onoga što je potkopava, to jest neliberalne demokracije.
