Piše: Smiljana Škugor Hrnčević
“Vijenčev književni bestijarij” i „Požutjele stranice kralja Tomislava“ teme su s kojima se Matica hrvatska pridružila obilježavanju četrnaeste manifestacije „Noć knjige“ koja se u srijedu održavala diljem Hrvatske.
Poticaj za prvu temu su tekstovi objavljivani od prvog broja obnovljenoga “Vijenca” 1993. i tijekom 1994. Uz urednice „Vijenca“ Vesnu Muhoberac, Dariju Žilić i Idu Hitrec u programu je sudjelovala i Jelena Butković, odnosno Dora Remebot. Kao autorica tekstova iz devedesetih, prisjetila se kako je došlo do ideje za objavljivanje tekstova o životinjama u književnosti i umjetnosti u “Vijencu” i kako je skupljala obilni književno-umjetnički bestijarij.
„Zvijeri i ptice susreću se u Gundulićevoj Dubravki, Ujevićeve ptice cvrkuću u pokrajini sanja, pauci, muhe, buhe, leptiri, Vidrićeve ‘zlaćane pčele’ i ine bube zuje, lete, ubadaju na sve strane u književnim tekstovima, koji su se mogli čitati i na stranicama ‘Vijenca”“, napisala je Butković u novom broju „Vijenca“ u povodu ovogodišnje manifestacije „Noć knjige“ koja se održava pod motom „O životinjama i ljudima“.
Vesna Muhoberac govorila je o životinjama u prozi, a Darija Žilić, cijenjena i nagrađivana pjesnikinja, o najpoznatijoj poemi u svjetskoj književnosti – “Gavranu” Edgara Allana Poea.
Na druženju u knjižari Matice hrvatske uz jednoga pravoga psa, bile su i „mačke“, učenici Gimnazije Marul koji su izveli performans “Mačci i čovjeci” prema kolumnama velike mačkoljupke Gige Gračan koje je objavljivala u “Vijencu”.
„Razlozi zašto smo mačke pozvali na naš susret slični su onima kada je jedan mačak, posredstvom kolumne Gige Gračan, pušten u ‘Vijenac’“, objasnila je Ida Hitrec. Pročitala je što je o tome napisao tadašnji glavni urednik Luka Šeput: ‘misaoni napori koje poduzimamo vrijedni su i mogu donijeti važne rezultate u shvaćanju proizvoda ljudskoga duha, ali u najmanju je ruku zanimljivo čuti kako naš svijet (i teatar) izgleda iz druge perspektive. Zbog toga je Giga Gračan zapisala zapažanja svojega mačka Janike, koji svojim očima možda lakše može prodrijeti u ono što se skriva ispod naših svakodnevnih uloga, a što nama samima katkad ostaje nevidljivo’.
Ida Hitrec pročitala je i dio teksta iz „Vijenca“ iz zapažanja mačka Janike.
„Mi mačke prikupljamo priče o čovjecima: čovjeci, smušeni kakvi jesu, sudjeluju u najljepšim mačjim pričama“.
Pa mi čovjeci, odavno smo fascinirani mačkama koje su inspirirale mnoge pjesnike i književnike, rekla je Hitrec nabrojivši književnike Charlesa Baudelairea, Harukija Murakamija, Wyszlavu Szymborsku, Jamesa Joycea, T. S. Eliota, Williama Butlera Yeatsa, Margaret Atwood, Rilkea, Vesnu Parun, Ivana Slamniga, Luka Paljetka. Mnogi su pisali o crnim mačkama kao Ezra Pound i August Cesarec. “No, možda je najpoznatiji književni Crni Mačak onaj Edgara Allana Poea što nas dovodi i do najpoznatije ptice u svjetskoj književnosti – Poeova Gavrana koji upravo ove godine slavi 180. obljetnicu prve objave (1845) i 150. godina prvog prijevoda na hrvatski, koji je objavljen u ‘Viencu’ 1875.”, rekla je Hitrec.
Književnici i životinje od prvog broja obnovljenog Vijenca u devedesetima redovito su se susretali na njegovim stranicama svaka dva tjedna.
Druga tema „Požutjele stranice kralja Tomislava“
„ Požutjele stranice kralja Tomislava“predstavili su povjesničari prof. dr. sc. Tomislav Galović, član Glavnog odbora Matice hrvatske i dr. sc. Mario Jareb, potpredsjednik Matice hrvatske.
Razgovaralo se o hrvatskom kralju Tomislavu i ranosrednjovjekovnom Hrvatskom Kraljevstvu u književnosti i u historiografiji u povodu obilježavanja 1100. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, a izložena su i prigodna Matičina izdanja iz prvih desetljeća 20. stoljeća povezanih s likom kralja Tomislava i tisućitom obljetnicom Hrvatskoga Kraljevstva.
Prof. Galović govorio je o povijesnim dokumentima u kojima se spominje kralj Tomislav, a oni su prijepisi iz 16. stoljeća, odnosno dopunjeni zapisi Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća koji se čuvaju u Vatikanskim arhivima. U njime papa Ivan X. Tomislava naziva kraljem.
Osvrčući se na teze da su ti spisi, poznati pod nazivom „Historia salonitana maior“ moguće i falsifikati, Galović je rekao kako u to ne vjeruje, jer kako je rekao „nema razloga da netko u 16. stoljeću radi falsifikate o nečemu što se zbilo u 10. stoljeću“. Ustvrdivši da je dostupna građa dobro obrađena, naveo je kako postoji tek 5 posto šanse da se nađe nešto novo o kralju Tomislavu. No, nada su buduća arheološka istraživanja, rekao je.
Prof. Jareb je rekao da je u vrijeme prije 100 godina za obilježavanja 1000 Hrvatskoga Kraljevstva vrlo živa bila ideja o hrvatskoj samostalnosti, samosvijesti i slobodi, a ideja za proslavu došla je i zbog proslave krunidbe mađarskoga kralja Arpada koja se zbila 30 godina ranije.
Jareb je podsjetio da je prvu knjigu o krunidbi kralja Tomislava, vrlo romansirano napisao Ivan Kukuljević Sakcinski, a da je priču o Tomislavu u hrvatske domove svojom malom knjižicom „donio“ Velimir Deželić. Sva ta djela treba staviti u ondašnji kontekst, bila su vrijedna i imala su prosvjetiteljsku ulogu, rekao je Jareb dodajući da je prvu ozbiljnu knjigu „Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara“, 1925. napisao Ferdo Šišić.
Od te proslave prije sto godina ostali su mnogi spomenici i obilježja koja su vrijedna baština iako se ponekad radi o nekoj maloj betonskoj spomen ploči u nekom zabačenom mjestu, rekao je Jareb.
Među najznačajnijim djelima koja su tiskana svakako su „Zbornik Matice hrvatske“ kojega je 1925. uredio Matičin predsjednik Filip Lukas. I tadašnja akademija JAZU iste je godine tiskala „Zbornik kralja Tomislava“, a Josip Nađ je napisao „Monumenta diplomatica I: Isprave iz doba hrvatske narodne dinastije“. Gavro Manojlović pet godina poslije piše „Sveslavenski zbornik o tisućugodišnjici hrvatskoga kraljevstva“, a 1998. akademik Josip Bratulić djelo pod nazivom „Prvi hrvatski kralj Tomislav – Zbornik radova“ koje je prevedeno i na engleski jezik.
