Piše: Zoran Maljković
Bilježenje hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturi svakako je važno pogotovo ako se pojedini domaći umjetnici uspiju probiti do mjesta na kojima se postavljaju vrlo visoki umjetnički standardi koje mogu postići samo najbolji. Takve knjige, nažalost, rijetko izlaze i uvijek su rezultat inicijative pojedinca koji mora, najčešće sam, pokrenuti veliki mehanizam organizacije kako bismo dobili dokument koji će nam služiti stoljećima.
Za to je najbolji primjer knjiga Marije Barbieri Hrvatske zvijezde svjetskih opernih pozornica u kojoj nam autorica predstavlja točno četrdeset imena hrvatskih opernih pjevača koji su nastupali na najrelevantnijim opernim pozornicama diljem svijeta (od milanske Scale, Verone, Metropolitana, bečke Dvorske i Državne opere, londonskog Covent Gardena, Opere u Münchenu i drugih). Nakladnici su Umjetnička organizacija Metropolis i Kulturni klub.
Da ova knjiga i njezini pokretači imaju veliki značaj govori i činjenica da većina, čak i obrazovanije operne publike, nije čula za neka imena o kojima Marija Barbieri piše i da će odsada njihova sudbina ipak ostati zapisana. Mnogi od njih zavređuju i samostalnu monografiju. Za ne vjerovati je tako da čak npr. Zinka Kunc, Sena Jurinac, Tino Pattiera, Vera Schwatz ni Dragica Martinis nemaju vlastitu monografiju na hrvatskom jeziku.
Autorica knjigu dijeli na dva dijela i to pjevače koji su obilježili devetnaesto i dvadeseto stoljeće.
Devetnaesto stoljeće karakterizira nepostojanje pjevačkih škola u Zagrebu i Hrvatskoj općenito već su talentirani mladi pjevači obuku morali pohađati kod privatnih učitelja, a kasnije, ako bi bili uspješni aplicirati na strane pjevačke akademije, najčešće one u Beču.
U prvom poglavlju tako saznajemo dosta toga o sljedećim pjevačima: Franjo Stazić, Matilda Marlov, Ilma de Murska, Matilda Malinger, Ema Vizjak, Irma Trputec-Terėe, Josip Kašman, Milka Trnina, Blaženka Krnic, Giovanni Scarneo, Josie von Petru.
Većinu ovih pjevača studij u inozemstvu i rasprostranjenost tamošnjih opernih kuća odvele su u svijet pa tako možemo saznati mnogo o velikim karijerama koje su postigli npr. Franjo Stazić, Josip Kašman ili Milka Trnina, ali i onih koje su uspješno počele, bile zapažene ali i brzo, ponekad i iz tragičnih razloga bivale prekinute (Irma Trputec-Terėe i Josie von Petru).
Dvadeseto stoljeće broji više pjevača i ono je zanimljivo po tome da su to pjevači koji su svoje školovanje i karijere započeli u Zagrebu, isprva na školi Hrvatskog glazbenog zavoda, a kasnije na Muzičkoj akademiji. Među njima su: Gabrijela Horvat, Nikola Zec, Marko Vušković, Mira Korošec, Milena Šugh-Štefanac, Anka Horvat-Gottlieb, Vika Engel-Mošinsky, Vera Schwarz, Tino Pattiera, Ljubica Oblak-Strozzi, Josip Rijavec, Ančica Mitrović, Pavao Marion Vlahović, Zinka Kunc Milanov, Piero Pierotić, Josip Gostič, Marko Aaron Rothmüller, Đurđa Milinković, Gjurgja Halper-Leppée, Marijana Radev, Tomislav Neralić, Sena Jurinac, Dragica Martinic, Sonja Šagovac, Vladimir Ruždjak, Nada Puttar-Gold, Biserka Cvejić, Božena Ruk-Fočić, Tugomir Franc, Ljiljana Molnar-Talajić, Ruža Pospiš-Baldani i Dunja Vejzović.
Marija Barbieri glazbena je povjesničarka. Tekstovi o pjevačima ozbiljno su strukturirani pa ponešto saznajemo o porijeklu svakoga od njih, njihovu školovanju, a nakon toga dobivamo vrlo precizan pregled njegove karijere potkrijepljen svim važnim podacima. Naime, Marija Barbieri vrlo pedantno podastire najvažnije, a ponekad i sve, nastupe pojedinih pjevača navodeći pritom i godine izvedbe, kazališta, dirigente i redatelja, pa čak druge pjevače s kojima su našijenci imali prilike nastupati i koji također daju na težini našim pjevačima.
Posebno su zanimljivi citati iz kritika (koje nije bilo lako sakupiti, jer dolaze iz cijeloga svijeta i daleke prošlosti, a zatim i ih prevesti) i koji su možda najvažniji dijelovi ove impozantne knjige jer oni ponajbolje opisuju što se u svijetu ponajviše cijenilo kod naših pjevača – kod nekih glas, kod nekih tehnika, kod nekih glumstvenost i upečatljiv izgled, a kod nekih sve zajedno).
Marija Barbieri dala si je truda te ova knjiga postaje i svojevrsni katalog prema kojemu zainteresirani mogu lako pronaći i kupiti cd ili ploču s kojih mogu i čuti pjevača koji ih zanima.
Knjiga završava pričom od Dunji Vejzović (1943). Opremljena je i posebnim dodacima: vrijednim popisom izvornih naziva opera u kojima je pojedini pjevač nastupio te likom koji je tumačio. Tu je i popis literature o svakom pjevaču te detaljno kazalo imena.
Treba svakako pohvaliti i uzoran urednički i dizajnerski rad. Koncept je prilično jasan, podaci točni i provjereni. Samo oblikovanje je pregledno i pomalo retro što je sasvim legitimno jer radi se o povijesti glazbe pa je sam grafički materijal urednički vrlo nezahvalan (stare fotografije, često i oštećene, te kazališne programske knjižice) pa se ovomu segmentu trebalo posebno posvetiti, obraditi fotografije, ponekad i povećati da bi bile jasnije i podobne za objavljivanje.
Oblikovateljica Branka Moskaljov napravila je vizualno atraktivnu knjigu (crno-bijelom materijalu doskočila je dvobojnim tiskom koristeći brončanu kao drugu boju) pa knjiga lijepo izgleda i kao predmet, ali i zadržava svoj sadržajni povijesni i znanstveni dignitet.
U vrijeme kad se dizajneri najčešće iživljavaju na ovakvoj vrsti knjiga (često do toga dolazi zbog nekompetentnosti urednika) pa čitatelj mora okrenuti 7-8 stranica da bih kompletirao poneku informaciju, ova knjiga je odličan primjer kako knjige ovog tipa moraju izgledati.
Ovakvom uredničkom ozbiljnošću i dizajnerskim promišljanjem, vrijedan i kompetentan tekst Marije Barbieri dobio je i sebi odgovarajući dom.
