Luka, Korzo, Stari grad i industrija, a naročito torpedo, to su bila obilježja i identitet one Rijeke, koja se voljela doživljavati kao Fiume. Bilo je to vrijeme kad je Rijeka provizorno, od 1868. do 1918. godine, bila izdvojeno tijelo ugarske krune, te, iako mnogostruko manja od Budimpešte, jedan od najvećih mađarskih gradova! Bez Mađara. Godine 1914. Rijeka, Zagreb, Sarajevo i Beograd bili su gradovi podjednake veličine, sa 67.000 do 75.000 stanovnika. Na svom monarhijskom vrhuncu Rijeka je bila neusporedivo bogatija od Zagreba, no sva multinacionalno-anacionalna, s mentalitetom kopileta iz dobre obitelji: dosta je novca u ruci i nije bitno tko je zaista otac! Riječku idilu od 1800-te godine do danas razarale su tek neurotične promjene boja na zastavama – uz poneku kapljicu krvi! – i nerazumijevanje značenja pojma materinskog jezika.
Rijeka je svjetskoj povijesti dala doprinos s dvije stvari: torpedom i fašizmom. Dva opaka izuma donijela su gradu slavu s tamnim tonovima, tako da ne zna bi li bila ponosna ili posramljena. I moćno oružje (iako donosi nemjerljiv novac!) i rani fašizam (iako donosi raskalašenu zabavu i sexy uniforme!) ionako nisu najprihvatljiviji za malog primorskog poliglotu, koji je najsretniji kad se, uz bevandu, nadmeće u boćanju, kuglanju ili kartanju. Torpedo i fašizam velika su politika, nekako preozbiljna za kampanilistički mikrokozmos. A, ionako, i Robert Whitehead (izumitelj torpeda) i Gabriele D’Annunzio (postvaritelj fašizma) bili su stranci.
Specifičan je odnos grada Rijeke i kazališta. Kazalište je jedina umjetnost koju su Riječani oduvijek priznavali! Rijeka je još 1805. dobila (kronološki) treće kameno kazalište, s nevjerojatnih 1.600 mjesta, koje je projektirao i sagradio svojim novcem Andrija Ljudevit Adamić! U tom kazalištu mladi Ivan Zajc priredio je festival Verdijevih opera 1857. godine. Na programu su bile opere Traviata, Trubadur i Rigoletto. Vlastitu operu Amelia postavio je Zajc 1860. godine. Ta zgrada srušena je, kao nedovoljno sigurna od požara, u prosincu 1883. Projekt za novo Komunalno kazalište (Teatro Civico) naručen je kod vrhunskih bečkih arhitekata Fellnera i Helmera – koji su sagradili ukupno 53 kazališta diljem Austro-Ugarske, uključujući varaždinsko i zagrebačko.
Gradonačelnik Giovanni de Ciota, vojni građevinski inženjer i unuk A. Lj. Adamića, upitao je Fellnera koliko će trajati zgrada ukoliko se sagradi između tržnice i Rječine? Fellner je rekao da zgrada na tom vrlo lošem terenu, izložena Rječini i moru, može izdržati stotinjak godina. I Ciotta je bio zadovoljan, jer je taj nasuti teren za grad bio besplatan! Naravno, kazalište sa više od tisuću mjesta (danas 620), sagrađeno 1885., raspalo se 1970. i idućih 11 godina temeljito se obnavljalo uz zastrašujuće troškove. Danas je situacija podjednako loša kao i 1970., no, građevinski problemi tek su jedna razina nesporazuma. Komemoracija Giuseppe Verdiju u riječkom kazalištu bila je 2. ožujka 1901. Dirigent je bio Roberto Cimadori. Pozornica je bila presvučena crnim suknom, a na njoj je stajalo kompozitorovo poprsje okićeno lovorom. Izvodili su se poznati fragmenti iz njegovog opusa. Godine 1913. kazalište je, u sklopu agresivne talijanizacije, postalo Teatro Verdi i to je ime zadržalo do 1945. godine. Potom je bilo Narodno kazalište, da bi 1953. postalo Narodno kazalište Ivan Zajc. No, nije bio problem samo u imenu kazališta.
Važniji problem je da je od 1885. do 1946. s pozornice bio prognan hrvatski jezik – glumilo se isključivo na talijanskom! – iako su posjetitelji velikom većinom bili (višejezični) Hrvati!? Sve svečane lože, uz lože gradonačelnika Ciotte i mađarskog guvernera, imali su u zakupu hrvatski posjednici i veletrgovci!?
Antun Gustav Matoš, središnja osoba hrvatske književnosti i duhovnosti na samom početku XX. stoljeća, u svom tekstu Oko Rijeke iz 1909. godine, upravo naglašava opći duh koji je zatekao, a koji ga je šokirao.
„I evo nas na Rijeci. Treba doći u taj nesrećni, oteti nam grad i osjetiti da je Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i sramota! Tri četvrtine kapitala je na Rijeci u hrvatskim rukama, sav puk je hrvatski, i to najvrijedniji, najradiniji, najinteligentniji puk hrvatski, i mi tu nemamo ni onoliko autonomije, koliko srpska crkvena općina, nemajući pravo podići ni hrvatsku osnovnu školu! U gradskom zastupstvu ima samo Hrvata odroda i renegata kao Osojnak, Modrić, Kopajtić i slični izdajice…
Inače Rijeka bogatstvom, golemim svojim industrijama, elegancijom na Korzu i trgovinom u luci, unatoč malom prostoru, pravi je velegrad prema pospanom, beamterskom, nepoduzetnom i neindustrijaliziranom Zagrebu. Bez obilježja nacionalnog, vrijeđa Rijeka isto toliko oskudicom intelektualnog momenta.“ (Matoš, A. G.: Oko Rijeke, 11. 11. 1909.).
Uz Teatro Verdi, podiže se još puno veće i modernije kazalište Feniks. Svečano otvorenje Teatro Fenice (nazvano po uzoru na slavno venecijansko kazalište!) Puccinijevom operom Tosca uslijedilo je 2. svibnja 1914. Kompozitor je zahvalio s dva telegrama upravi kazališta. Telegrami su bili pročitani 3. svibnja, uoči druge predstave. Inače, ta zgrada od armiranog betona, koju je projektirao Theodor Träxler, učenik slavnog Otta Wagnera, bila je u vrhu europske arhitekture svog vremena, u rangu s netom podignutim kazalištem u Parizu. Sa 1.350 mjesta u glavnoj dvorani, te s 500 mjesta u podzemnoj (varijete) dvorani, bilo je to i najveće kazalište na ovim prostorima!
Benito Mussolini, tada opozicijski talijanski političar, bio je u Rijeci 22. svibnja 1919. i održao je žestok govor u kazalištu Verdi. Dana 12. rujna 1919. godine Rijeku je zauzeo Gabriele D’Annunzio, talijanski pjesnik i avanturist i tu je formirao Talijansku upravu Kvarnera, prvu fašističku državu u povijesti. Dana 7. listopada 1919. u Rijeku je doletio Benito Mussolini malim avionom. Došao je na 90 minutni razgovor s D’Annunzijem u Guvernerovoj palači. Dva dana kasnije, 9. listopada, na Prvom kongresu fašista u Firenzi, Mussolini je iskazao punu podršku D’Annunziju.
Dana 20. studenog 1920. D’Annunzio je održao sjajan govor u kazalištu Verdi, a potom je uslijedio koncert glazbenika milanske Scale, kojim je dirigirao veliki Arturo Toscanini, tada uvjereni fašist. Pod fašizmom, iz Rijeke je protjeran velik broj Hrvata, a ostalima su zakonima mijenjana prezimena, paljeni su brodovi, hrvatske knjige, uništavani hrvatski natpisi i prodavaonice, daleko prije no što se to događalo u Mussolinijevoj Italiji (od 1922.), odnosno Hitlerovoj Njemačkoj (od 1933.)!
Jedan od najapsurdnijih trenutaka u povijesti riječkog kazališta bio je postavljanje Olivera Frljića za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca (ex Teatro Verdi) 1. svibnja 2015.! Smiješno je kako se Frljić intenzivno obračunavao s hrvatskim fašizmom na pozornici kazališta na kojem je hrvatski jezik bio zabranjen u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske!? Dok je Rijeka bila pod Italijom (1924.-1943.), stajala je na fasadi kazališta spomen ploča na nezaboravan Mussolinijev govor od 22. svibnja 1919. godine! I Frljić nema potrebu da se na svjetskom izvoru fašizma obračuna s tim talijanskim izumom, već se, zasljepljen jugoslavenstvom, obračunava s u Rijeci nepostojećim hrvatskim fašizmom?!
Koji je suštinski problem Olivera Frljića, koji je maltretirao Riječane svojim nakaradnim komunističkim igrokazima od 2014. do 2018.? Svakoj stvari može se prići s raznih strana i svaku stvar može se prikazati i posve bijelo i posve crno, no život nas uči da su stvari obično nijansirano sive. Umijeće velikih umjetnika upravo je u vještom nijansiranju složenih događaja i emocija. Kod Frljića sve je jednostavno: Hrvati su bili klero-fašisti 1941., a to su i danas! Samo treba ubaciti još malo Ustaša, pa fokusirati pažnju na Aleksandru Zec koju su Ustaše ubili 7. prosinca 1991., pa staviti na gaće slike omrznutih Hrvata iz kazališta i eto hrvatskog glumišta! Od crnog do crvenog fašizma u treptaju oka.
Stvari su, naravno, puno složenije… Ivo Žic-Klačić, (1903.-1973.), moj djed, književnik, intendant kazališta u Rijeci 1948./49., bio je, kao komunist, maltretiran i zatvaran u Kraljevini Jugoslaviji, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (gdje su ga poslije 18 mjeseci zatvora u Banja Luci željeli i streljati!), te u Titovoj Jugoslaviji, gdje je trebao završiti na Golom otoku, pa ga je spasio moćni Đuro Pucar Stari, tako da je samo ostao bez posla, opet 18 mjeseci. Njegov dramski tekst Plamen pod bedemima (1947.) bio je prvi kazališni komad suvremenog hrvatskoga autora na hrvatskom izveden u ovom riječkom kazalištu! Poslije šezdesetak godina postojanja te kazališne zgrade. Sve države na ovim prostorima, između 1918. i 1991. bile su totalitarističke, pri čemu je razlika između Crnog i Crvenog fašizma tek u tome što je Crveni pobio 100 milijuna ljudi, a kod Crnog je brojač smrti stao na 50 milijuna! I, naravno, fašisti su bili – i ostali! – puno elegantniji od komunista! Poučnu Crnu knjigu komunizma, napisali su nekadašnji francuski komunisti! Što se tiče Frljićevog riječkog kazališnog razdoblja, ono je bilo grubi spoj crveno-fašističkog, propagandnog kazališta s krvavim stranicama Komunističkog manifesta i od tog i takvog kazališta ništa nije ostalo – jer je jednostavno besmisleno! U 2025. Frljić je u Beogradu uvjeravao Srbe da su četnici (kao da oni to neznaju!), pa je glumica u njegovoj pseudo-predstavi Zoran Đinđić povrćala po srpskoj zastavi. Frljićevo pseudo-kazalište ne postoji bez zastava – a zastave ne podnosi! Osim jugoslavenske. Frljić je samo još jedan travnički anacionalni jugoslavenski nacionalist. Kao i onaj fra Ivo. Kako su Andrića pogrdno zvali u Beogradu.
Fašizam je, od svog nastanka, bio elitizam malenih! Ne pomažu mu ni presvlačanje u crvene, zelene ili dugine boje! Barem se Rijeka nagledala najrazličitijih zastava u svojoj napornoj povijesti. Problem ostaju one kapljice krvi na zastavama… I materinski jezik.
Rijeka se riješila šarlatana Frljića, ali nažalost i HNK Ivana pl. Zajca (Teatro Verdi) i Teatro Fenice (zatvoren 25 godina!) u vrlo su lošem stanju i iziskuju hitne građevinske sanacije. Sjajnu knjigu Nane Palinić Riječka kazališta, na 500 stranica velikog formata, predstavljao sam u vijećnici Grada Rijeke 2016. godine. Problem je te knjige što se bavi samo kazališnim zgradama i prostorima, a uopće ne progovara o kazališnoj iluziji. Fabrijevo Vježbanje života (1990.) bio je Trijumf volje riječkog kazališnog života! Besmislice poput Vježbanje života – drugi put (2020., inspirirano tekstovima Daše Drndić?!?), neću ni komentirati. Rijeka je bila grad fašizma i kazališta, a danas je grad Ničega.
