Kad je bio pozvan odabrati prioritete, Konfucije se najprije odrekao politike, potom hrane (od pamtivijeka znamo da moramo umrijeti) i na zadnje se odrekao vjerske svetkovine. Jer ako u narodu nestane odanost nevidljivom, svako je upravljanje državom nemoguće. Vjera i država nikad se ne dovode u pitanje. Znao je „Učitelj Kung“ da svetkovina nije veličanje banalnosti i ruganje uglađenosti, već je ona začetak prepoznavanja i obnova zajedništva; svjetlo budućnosti i nesvakidašnji inicijacijski ritual en masse. Svetkovina pod vedrim nebom postaje ushićena sakralnost ukorijenjena u pamćenje i ona traje kad svjedoci pomru i smije nadjačati svaki zaborav. Kad veselje utihne, a opijenosti utone u slatki san, to sjećanje nadjačat će prolaznost.
Ozračje zanosa urezano u nacionalno pamćenje drži na okupu nadu za boljom budućnošću i sve one što nužno ne gledaju na svijet i ljude istim očima, niti su jednako upućeni, ali njeguju plamen zajedništva. I kad postoje razlike nitko ih ne krijumčari niti se s njima razmeće, jer daleko je važnije ono neizrecivo prepoznavanje u zajedničkom i neprijepornom, u onom nedodirljivom i van svake sumnje, ono po čemu se okupljeni prepoznaju svojima.
Čovjek ima pravo izgraditi subjektivnu skalu vrijednosti, prioriteta, predrasuda… ali isto tako u radosti zajedništva smije bez straha i predrasuda potražiti braću s kojima ne dijeli preklapanje mišljenja. U ljubavi prema Domovini treba prigrliti i raskoš različitosti, jer kad svi oblače svoju misao u iste krpe, nitko ne misli; kad svi istim načinom i jednako vole, nitko ne dosiže svoj cilj.
Nakon Domovinskog rata svetkovina zajedništva iz hrvatskog društva gotovo je nestala; obljetnička patetika i uzvišenost ispranih riječi popraćena prigodnim mirisom tamjana i napjevima progutali su prvotni smisao iskrene radosti. Odrađujući obljetnice stradanja i pobjeda završili smo u ispranim ceremonijama protokolarne uglađenosti i sekularne nabožnosti. Kasta samoproglašenih veličina zauzela je javni prostor i nemilice ga troši na svoje dnevne društveno-političke promocije. Oholost samodopadnih zavladala je javnom scenom. Umišljena osrednjost izgubila je svaku mjeru i Hrvatska se ne prestaje rastakati u srdžbi i podjelama. S kojeg god političke stran(k)e stizala, vladajuća kasta koristoljubno premreženih politikanata nimalo ne odustaje od ukočene ravnodušnosti i prezirne strogosti prema svojim sugrađanima. Javna televizija je uz obilnu potporu Ministarstva kulture, HINA-e, HNS-a i partijskih fakulteta odavno preuzela štafetnu palicu nikad upokojenog Yutela i ne posustaje na konceptu „naših prostora, ljudi, jezika…“ – i zato se događa Thompson i njegovo koncertno uskrsnuće na Zagrebačkom hipodromu u srpnju ove godine.
Ovaj ukleti prostor nepismenih obilježen neprestanim zlopamćenjem i ratovima, pa još gori „komšiluk“ u kome je korov postao ljekovita biljka, stoljećima pomno njeguje šaputanje intrige i veseli nasladi izdaje. I samo je važno upropastiti i zamesti trag, navoditi na pogrešan put i tajiti, u svakoj prigodi klevetati i prokazati, nasamariti… Začeti krvave svađe bez izgovorene riječi, inaugurirati podmuklost kao spretnost i domišljatost, zavist kao početni položaj i neprimjetno podržati opsjenu – tek su dio repertoara ovih mračnih prostora ispunjenih trajnom nesanicom i smišljanjem gadosti. To je naše okruženje i nemili usud, naša zemaljska sudbina koja nas je prikovala za taj prostor neraspadnute zlobe u kome su velika povijesna carstva nepromišljeno ulijetala u svoju propast, mrvila se i raspadala. Teško je i neobično zahtjevno napustiti taj svijet pun zavjesa i spletki, jer kako vidimo nije sve svršeno ni pobjedama u Domovinskom ratu. La lotta continua, zažarenih očiju prijeti crveni fašizam „naših prostora“. Zločinačka antifa je uznemirena i mahnitost joj izlazi na kožu, ne želi vidjeti zbilju nego i dalje riga vatru. Sve dok su zadojenci ideologije komunističkog jednoumlja tu među nama, Hrvatska još nije slobodna.
S Thompsonovim koncertom na Zagrebačkom hipodromu zbila se još jedna hrvatska podjela na one koji razumiju zašto otići na koncert i na one druge. Zamislimo da u Zagrebu gostuje neka globalna mega glazbena grupa, na primjer Led Zeppelin u punom sastavu (John Bonham uskrsne?), i nekim nadnaravnim čudom u Zagrebu gostuju Beatlesi ili Frank Sinatra… bi li na ovaj isti Zagrebački hipodrom došlo pola milijuna ljudi? Pitanje je, naravno, hipotetsko, Sudnji dan nije stigao i mrtvi ne ustaju, ali pravo pitanje glasi: je li Thompsonov koncert glazbeni događaj ili je ipak riječ o „završnim operacijama“ HV-a u Domovinskom ratu? Možda je samo jedinstveni glazbeni događaj na kome jednostavno treba biti, jer ni svjetski poznati glazbenici ne pune koncerte u tom broju, pogotovo ne u zemlji s niti četiri milijuna stanovnika. Dakle tko to stiže na hipodromsku pozornicu da ga želi vidjeti i čuti pola milijuna ljudi i još platiti ulaznicu do kojih se više „ni preko veze“ ne može doći, jer su rasprodane: drug Tito? Kad bi postojao vremenski stroj, možda, ali ipak to ipak ne bi bio Zagreb nego Beograd ili Sarajevo. Tamo još vjeruju u bolju i ljepšu (ukradenu im) prošlost, jer im je i sadašnjost na izmaku. Možda bi se u tom slučaju ponovio broj od pola milijuna ljudi, ali ne bi htjeli kupiti ulaznicu pa opet ništa. Drugovi i njima slični naviknuti su na besplatne sletove u čast ljubičice bijele.
Tko su ti ljudi i što hoće nije nimalo retoričko pitanje. Pola milijuna kupljenih ulaznica u zemlji s niti četiri milijuna stanovnika snažna je poruka svima koji ne žele ni razumjeti ni prihvatiti. Je li to svaki treći odrasli stanovnik Hrvatske i jesu li ulaznicu kupili isti oni ljudi koji su u Zagrebu 2018. dočekali srebrnu nogometnu reprezentaciju, ali na Trgu bana Jelačića zbog sabotaže hrvatskih orjunaša nisu dočekali Marka Perkovića Thompsona i uživali u punini slavlja. Sada slijedi nastavak bijelo-crvenog kockastog slavlja s prekidom od skoro sedam godina.
Za Thomsonovu publiku koncert na Zagrebačkom hipodromu nesumnjivo je važan glazbeni događaj, ali je za Hrvatsku to punokrvni politički događaj: mobilizacija poniženih pobjednika i prevarenih ratnika, svih koji su sanjali istinski hrvatsku suverenost i neokrnjeni identitet. Više od svega istinski zov domoljublja raspjevane hrvatske mladosti i Marku Perkoviću nagrada za strpljenje i samoprijegor. Zapravo nesumnjivo očitovanje hrvatske nacije da ne žali za „izgubljenim“ paklom i više nije spremna trpjeti rastakanje hrvatskog identiteta niti svoje pobjede pretvoriti u nadgrobni spomenik. To je poruka teroru velikosrpskih ciljeva i orjunaškoj politici svih hrvatskih Vlada od one trećesiječanjske do danas. U tom njihovom nagnuću prema „zapadnobalkanskim integracijama“ nema nevinih. Takve treba žaliti i zbog mentalne higijene izbjegavati.
No, ako Thompsonov koncert u Zagrebu nije prvenstveno glazba, a nije ni pomno osmišljeni politički skup, o čemu je onda doista riječ i što se 5. srpnja na Zagrebačkom hipodromu ima dogoditi? Vjerojatno misa zadušnica za ubijeno dostojanstvo svih koji su sanjali suverenu hrvatsku državu i glazbena poslanica Hrvatima za svu gorčinu nepravde; zahvala poniženima koji su napokon dočekali da u slobodi svojim pjesmama proslave početak boljih vremena.
Pobjedom u Domovinskom ratu Sava je potekla uzvodno i koncert na Zagrebačkom hipodromu dokaz je da naše vrijeme nije isteklo. Na istome mjestu hrvatski se disident Marko Perković Thompson svetkovinom zajedništva vraća svojom poslanju. U toj svetkovini nema i ne smije biti mržnje ni prema kome, a hoće li u budućnosti prema mrziteljima hrvatske suverenosti prevladati starozavjetna pravda ili novozavjetno milosrđe pokazat će povijest. Hipodrom nije ni mjesto političkog okupljanja, nego svetkovina uzajamnosti, ponajmanje natjecateljski inat cajkaškom smeću. Njihovi koncerti u službi su „srpskog sveta“ i nastavak agresije na hrvatsku drugim načinom. Taj strahotni neukus dokrajčio je ono malo preostalog dostojanstva u Srbiji, sada se planski izlijeva u Hrvatsku. Isti je smisao i koncerata Bijelog dugmeta, sve je to pokušaj podgrijavanja jugoslavenskog kadavera.
Ne, neće na koncertu Thompson biti aklamacijom izabran za Predsjednika države i ne postoji zamišljeni politički program. Ništa od toga, ostaje tek čvrsta želja da se poštuje hrvatski identitet i njegova suverenost. Od čega su drugi umirali, mi smo živjeli i preživjeli. Ne bez posljedica i groznih iskustava, ali tu smo i ostajemo. Stvaranje nacije ima svoje faze i dinamiku, predvodnike i mučenike; Hrvatska ovim koncertom glasno slavi svoje najbolje kćeri i sinove, prije svega svoju državnu zrelost i nacionalni ponos, a to je vrijeme kad sin mora nadvladati oca i budućnost nadmašiti prošlost.
Ivanovo Evanđelje započinje: „U početku bijaše riječ“, a mi nakon iskustva Domovinskog rata pamtimo: „U početku bijaše pjesma“. Upravo Bojna Čavoglave, kao poziv, usklik i vlažan pogled ushićenosti. I nešto malo preko toga, no kad stoljeća minu ostat će u pamćenju onaj ratni bubanj jednog pravednog rata, sjajne pobjede i zasluženi mir pobjednika. Ostat će ime naših zlatnih, srebrnih i brončanih sportaša s rukom na srcu. Domovinski rat imao je svoje junake i još itekako žive izdajnike, osjetili smo ponos i radost, plač i tugu, ali i moć ratničke pjesme. Oni što ne znaju što je bilo, na svaki će način saznati kako treba biti.
Naravno, velik glazbeno-politički događaj predstavlja još već rizik i hrvatski neprijatelji teško će odoljeti iskušenju. Razdragana masa je ranjiva na opake namjere, a njih ima i ovo je jedinstvena prigoda jugofiličara i osporavatelja hrvatske državnosti da veliku svetkovinu domoljublja pretvore u još veću tragediju. Na Trgu bana Josipa Jelačića 2018. iskopčali su mikrofon. Njihova mržnja ni ovaj put neće oklijevati, samo će ovog puta, nadam se, organizator biti budan i spreman. I evo, nova politička petokraka, drug Anto Nobilo poznat kao obiteljski nasilnik, već je najavio da bi on hapsio sve one koji narušavaju njegov politički ukus i usmjerenje.
