Piše: sšh
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru u četvrtak 24. travnja održat će se premijera „Profesionalac“ koju režira Zoran Mužić po drami autora Dušana Kovačevića smještajući je u hrvatski prostor, bez nasilnih prijevoda značenja, ali s jasnim signalima da je riječ o sadašnjim vremenima, kompromisima i našim strukturama moći. Tekst je “očišćen” od konkretnih geografskih i političkih referenci, ne zato da bi ga se neutraliziralo već da bi mu se omogućilo presliku u svaki kontekst koji je poznavao nadzor, kontrolu, pragmatizam i prešutnu kolaboraciju.
„Kada mi je redatelj Zoran Mužić prvi put rekao da želi raditi „Profesionalca“ Dušana Kovačevića, odmah sam znao da ne govori samo o kazališnom komadu već i o svom osobnom iskustvu s tim tekstom, o potrebi da ga se ponovno otvori i sagleda u novim okolnostima. Pristupio je ovom projektu ne kao prema interpretaciji teksta, nego kao suočavanju s njim. Ne samo da nije zastario, nego nam danas govori možda i više nego u godinama kada je nastao“, ističe dramaturg i scenarist Filip Jurjević.
Kao dramaturg na ovom projektu, imao sam privilegij raditi s redateljem koji ne vidi klasike kao muzejske eksponate, nego kao žive organizme koji, ako im pristupimo s poštovanjem i hrabrošću, mogu uzdrmati naše automatizirane obrasce mišljenja. Takav je bio naš pristup Dušanu Kovačeviću, kao klasiku, autoru koji zaslužuje isti tretman kao Sofoklo, Shakespeare ili Beckett. U tom smislu, rad na tekstu bio je i rad na njegovoj adaptaciji i kontekstualizaciji. Od samog početka bilo je jasno da želimo njegovu dramu smjestiti u hrvatski prostor, bez nasilnih prijevoda značenja, ali s jasnim signalima da govorimo o našim vremenima, našim kompromisima i našim strukturama moći, navodi Jurjević.
Kovačević danas
Dušan Kovačević nije pisac koji piše o političkim režimima, nego pisac koji piše o ljudima unutar režima, o mehanizmima lojalnosti, oportunizma, straha, poniženja i nevidljivih cijena koje plaćamo kako bismo „mirno živjeli“. Njegova drama „Profesionalac“ iz 1990. godine nije samo anticipacija raspada Jugoslavije, nego i precizna moralna dijagnoza sustava koji se održava ne samo represijom nego i prisnom suradnjom.
„Profesionalac“ je, formalno, priča o susretu dvojice muškaraca: jednog književnika, koji je u našoj verziji od Teodora Teje Kraja prošao put do Tomislava Tomija Kralja, i jednog bivšeg udbaša, Luke Labana, koji ga je godinama pratio. No zapravo je to drama o očinskim figurama, o djeci koja odustaju i služenju režima koje ne prestaje kad režim nestane. Nije problem što smo živjeli u neslobodnim uvjetima, problem je što se i u slobodi ponašamo kao da nas netko stalno promatra.
U adaptaciji za HNK Zadar, odlučili smo ‘očistiti’ tekst od konkretnih geografskih i političkih referenci, ne zato da bismo ga neutralizirali, objašnjava Jurjević, nego da bismo mu omogućili da se preslika u svaki kontekst koji je poznavao nadzor, kontrolu, pragmatizam i prešutnu kolaboraciju. Naš Tomi nije samo bivši buntovnik iz Beograda, on je i bivši student iz Zagreba, iz Zadra, iz bilo kojeg grada u kojem je netko odlučio šutjeti da bi preživio, naveo je.
Rad na tekstu
U dramaturškom procesu, dodao je, nismo intervenirali u temeljnu strukturu drame. Poštovali smo njen ritam, njenu ekonomiju i inteligenciju, ali smo se bavili svakim detaljima u jeziku, načinom na koji likovi govore jedni drugima i publici. Posebna pažnja posvećena je ulozi Luke Labana da ne sklizne u karikaturu, nego da ostane višeslojna figura – čovjek koji je istodobno predator i otac, krivac i žrtva, glasnik sustava i njegova najtužnija posljedica. Velik izazov bio je i dvojni lik Tomija Kralja, kojega na sceni igraju dva glumca, jedan u sadašnjosti, drugi u sjećanju. Time smo otvorili mogućnost paralelnog prikazivanja identitetskog raskola – Tomi nekad i Tomi danas nisu isti čovjek, ali dijele isti pogled – pogled prema čovjeku koji ga je oblikovao. Taj raslojeni portret omogućio je predstavi da ne bude samo politički komentar, nego i psihološka studija o gubitku ideala, ocijenio je.
Proces
Rad na „Profesionalcu“ odvijao se kroz dijalog između glumaca, redatelja, dramaturga i teksta. Replike su se analizirale, iskušavale i preispitivale. Ispitivali smo ton, ritam i kontekst izgovorenoga, svjesni da u ovom tekstu značenje često nije u onome što se kaže, nego u onome što se prešućuje ili zadrži u pauzi. Glumci, Ivica Pucar, Dominik Karakašić, Davor Jureško, Žana Bumber, Mimi Zadarski i Jasna Ančić radili su fokusirano i precizno, s jasnom sviješću o kompleksnosti likova koje tumače. Naglasak nije bio na interpretativnoj ekspresiji, nego na uspostavljanju odnosa, kako među likovima, tako i s publikom. Svaka scena nosi specifičan naponski luk koji se gradio pažljivo, bez viškova. Redateljski pristup Zorana Mužića bio je usmjeren na discipliniranu jednostavnost. Radilo se na preciznosti pogleda, dinamici pauze, uspostavljanju tišine kao aktivnog elementa na sceni. Glumačka igra tako je ostajala „čista“, koncentrirana, bez vanjske teatralnosti, a upravo u tom okviru glumci su dobili prostor da razviju unutarnju snagu prizora. Scenografija (John Čolak), kostimografija (Sanja Jureško) i glazba (Ivan Ivić) korišteni su nenametljivo, ali funkcionalno, kao podrška glumačkoj igri i atmosferi predstave. Tehnički elementi ne dominiraju prostorom, nego ga služe. Sve je usmjereno na odnos između likova i teksta, bez nepotrebnih slojeva. Tišina, osobito, nije slučajnost. To je dio govora, dio odnosa, često i odgovor. Kroz nju se jasno ocrtava napetost između Tomija i Luke – dvije oprečne pozicije koje se ne mogu pomiriti, ali se neprestano približavaju, ističe Jurjević.
„Nadamo se da će predstava naići na publiku koja je spremna i gledati i slušati, jer ona nije samo o nekom tamo režimu, nego o svakom društvu koje normalizira šutnju, nadzor i odustajanje. Kao dramaturg, osjećam osobnu odgovornost prema ovom tekstu i njegovom autoru koji nam je ostavio djelo sposobno da progovori o svakom vremenu. Isto tako, osjećam odgovornost prema publici da im damo predstavu koja ne docira, nego propitkuje. Ne nudi rješenja, ali traži istinu. U najmanju ruku ‘Profesionalac’ nas poziva da se sjetimo kako se prošlost nije dogodila drugima, nego nama“, zaključuje Filip Jurjević.
