Piše: Zoran Maljković
Na repertoaru zagrebačkog HNK je balet “Prekinute veze” koji je nastao u koprodukciji s Muzičkim biennaleom Zagreb koji se ove godine održavao od 5. do 12. travnja pod istoimenim nazivom. Svaka je skladba u trajanju od dvadesetak minuta, i iako se radi o suvremenoj glazbi čini si da su skladatelji imali osjećaj da će se praizvedba odviti u središnjoj kazališnoj kući pa ni u jednom trenutku nisu prešli granicu eksperimentalne glazbe tako da je ova glazba lako pronašla put do ponešto konzervativnijih ušiju premijerne publike ovoga teatra. Ovaj princip rada u kojemu skladatelji i koreografi zajedno rade i prilagođavaju se jedni drugima možda je i bio razlogom da smo dobili ovako svježe i suvremeno djelo koje posvema ostaje u granicama razumljivosti dok govori o aktualnim temama.
Rafal Ryterski (1992.) poljski skladatelj i autor glazbe za prvi dio nazvan The Most Familiar Stranger i kroz koreografiju Alessandra Giaquinta govori o sve više stranaca koje srećemo u suvremenom društvu, koje viđamo oko nas i postavlja se pitanje koliko mi želimo da oni budu dio nas, našeg društva i naših obitelji. Giaquinto ima veliki ansambl koji je skoro stalno na sceni no odnosi su jasni i premda ih je mnogo većina je plesača razvila svoju osobnost pa poput likova u dramskoj predstavi gotovo da možemo prepoznati karaktere likova.
Njemu se pridružila i scenografkinja Chiara Bugatti pa ovaj segment ima ponešto ambiciozniju i precizniju scenografiju koja postaje sudionikom i u samoj koreografiji. Skladba je vibrantna, dinamična i snažna, u njoj prepoznajemo u tragovima i neke poznatije klasične motive (npr. Beethovena), ali Ryterski kao da ne vjeruje da će se stranci uspjeti asimilirati pa njegove klasične glazbene dijelove koje izvodi orkestar prema kraju predstave izjeda i pojede hladna elektronika koja posve zadominira.
Drugi dio triptiha (Flicker out) skladao je domaći skladatelj Ivan Končić, a koreografirao dvojac koji nastupa pod imenom Pett Clausen-Knight Dance i kojeg čine koreografi James Pett i Travis Clausen-Knight i koji su se odlučili udružiti nakon niza godina uspješnih plesačkih karijera. Do sada su postavili dvadesetak uspješnih koreografija diljem svijeta, neke su bile i provokativne, dok se ova zagrebačka lijepo uklopila u Končićevu glazbu kojom dominira glasovir koji se, slično kao kod Ryterskog, bori s napadima elektroničke glazbe koja mu prijeti. U ovom smo baletu vidjeli možda najviše elemenata (doduše transformiranih i adaptiranih) iz klasičnog baleta.
No može se reći da je najveće oduševljenje publike izazvala treća koreografija (Black Puzzle – Stll, I Rise) ponajprije jer ju je sačinio omiljeni plesač zagrebačkoga baleta Takuya Sumitomo kojeg publika s razlogom obožava. Iako Sumitomo ima najmanje koreografskog iskustva njegov rad ne zaostaje za ostalim koreografijama, dapače, reklo bi se da radi iz pozicije aktivnog plesača koji zna što publika voli, no osim što poštuje publiku poštuje i plesača kojemu daje mogućnost da pokaže sve najbolje što u tom trenutku može, a u ovoj je izvedbi to najbolje iskoristio Yuho Yoshioka.
On je Haku, ‘drugačiji’ čovjek koji se izdvaja iz društva i dok je društvo crno i u tamnim i istovjetnim kostimima, (dok su klonovi u militarističkim), on ima bijelu kosu i kao takav ne može biti dio tog društva, otima se, odlazi sa željom da bude svoj pa makar i stranac. No predomislit će se, otići će, ali se i vratiti promijenjen, svjestan ljudi oko sebe ali i sebe i pomiren u ravnoteži da bez društva nema pravoga života. A zašto se, uostalom i ne vratiti i zauzeti sebi dostojno, čak i važno mjesto u društvu? Treba spomenuti i divne scene u kojima ‘narod’ pleše u mraku s upaljenim žaruljama u rukama koje simboliziraju da je život ipak prisutan u tim ljudima, ali da je negdje duboko zakopan.
Važno je spomenuti i rad kostimografkinje i scenografkinje Petre Pavičić koja je u segmentu Flicker out morala mnogo toga pokazati znakom i pristupom manje je više, dok je ovdje dobila priliku, barem kostimografski, podići svojim dijelom posla cijeli balet na višu umjetničku razinu i dati važnu vizualnu komponentu koja je još više ujedinila glazbu i pokret.
Glazbu je skladala Veronika Reutz Drobnić i cijela koreografija izvire iz njezine ideje da prikaže sudbinu čovjeka koji se mijenja, prihvaća samog sebe i uklapa u društvo. Zanimljivo je kako je npr. složila glazbeno da gudači označavaju društvo, a puhači pojedinca i vjerojatno je bilo još takvih zanimljivosti no teško je sve odjednom paralelno pratiti jer pokret i ples (kada su ovako dobri) uvijek odvuku pažnju gledatelja.
Zagreb nema ni adekvatnu zgradu baletne škole, niti Hrvatska neku strategiju promicanja baleta
Zanimljivo je na kraju konstatirati još jednu činjenicu koju doduše znamo. Zagreb ima vrstan baletni ansambl i baletne izvedbe nisu bez razloga rasprodane, no većina plesača su stranci, izvrsni stranici, koji su u ansamblu završili jer su ispunili visoko postavljene kriterije vodstva kazališta i koji se možda i sami najbolje prepoznaju u djelu u kojemu nastupaju. Njih su školovale neke druge države i neke strane obitelji da bi oni plesali nama. Iako su zvijezde koje obožavamo i dugo im aplaudiramo, to ne smije biti zavjesa zbog koje nećemo vidjeti da Zagreb nema ni adekvatnu zgradu baletne škole, niti Hrvatska neku strategiju ili plan kako potaknuti mlade da se ovime bave. I u najidealnijoj situaciji broj zainteresiranih neće biti velik pa samim tim ni izdaci za njihove stipendije i potpore neće biti visoke. A među mladima i djecom zacijelo postoje talenti koji i ne znaju da imaju priliku biti prepoznati samo to nema tko učiniti.
