Razgovarao: Davor Dijanović
S tim poduzetnikom i konzultantom iz Zagreba koji je diplomu iz povijesti i međunarodnih odnosa, te magisterij iz prava i poslovnog upravljanja stekao na prestižnim fakultetima u Njemačkoj razgovarali smo o poduzetništvu, obrazovanju, poslovnoj klimi u Hrvatskoj i svim povezanim temama, vjeri. U Hrvatsku se vratio 2014. i osnovao tvrtku A-Link specijaliziranu za strateško upravljanje ljudskim resursima te karijerno i obrazovno savjetovanje. Kao konzultant pomaže stotinama pojedinaca, dok obrazovne i znanstvene institucije savjetuje u području marketinga, obrazovno-karijerne konkurentnosti i mobilnosti te upravljanja centrima za razvoj karijere. Također je često angažiran kao predavač. Rođen je 1988. godine, oženjen i otac troje djece. Nakon završene srednje škole u Siriji, diplomirao je povijest i međunarodne odnose na Jacobs University Bremen, a nakon toga magistrirao pravo i poslovno upravljanje na Bucerius Law School i WHU Otto Beisheim School of Management u Hamburgu.
“Kršćanstvo nas uči o dostojanstvu čovjeka, o poštenju, odgovornosti i služenju drugima. Upravo takva načela trebala bi biti temelj svakog ozbiljnog poslovanja – bez obzira jeste li vjernik ili ne. Vjera i poduzetništvo nisu u sukobu – naprotiv, kad su ti ključni elementi ispravno shvaćeni, oni se savršeno nadopunjuju. U praksi to znači pošteno plaćati suradnike, razvijati zdrave organizacijske kulture, preuzimati odgovornost za ljude koji ovise o vašim odlukama te donositi etične poslovne odluke, čak i kad je to teže. Vjera mi daje okvir, kompas i svrhu, a poduzetništvo mi omogućuje da kroz rad i ideje taj svjetonazor konkretiziram u svakodnevnom životu. To nije slabost, već snaga”.
Često čujemo da obrazovanje u Hrvatskoj nije usklađeno s tržištem rada? Je li ta usklađenost uopće moguća ili je ovdje više riječ o birokratskoj frazi?
Ta rečenica postala je politička mantra, najčešće bez dubljeg razumijevanja. Teorijski gledano, “usklađivanje” obrazovanja i tržišta rada zvuči logično, no u praksi je to gotovo nemoguće jer se tržište rada mijenja daleko brže od obrazovnih politika. Tehnološke promjene, globalni trendovi i nova zanimanja dolaze brže nego što je sustav u mogućnosti reagirati. Zato mislim da obrazovanje ne treba pokušavati “pogoditi” potrebe tržišta, već treba omogućiti razvijanje vještina koje pospješuju prilagodbu konstantnim promjenama, a to su kritičko mišljenje, istraživačke metode, komunikacija, timski rad, preuzimanje odgovornosti itd. Navedene vještine zapravo su alati koji omogućuju mladima da pronađu svoje mjesto u svijetu koji se stalno mijenja i koji postaje sve kompleksniji. Dakle, fraza o usklađivanju previše je pojednostavljena. Bolje je govoriti o stvaranju fleksibilnog i misaono osposobljenog pojedinca koji zna učiti, razumjeti kontekst i donositi kvalitetne odluke, kako u poslu, tako i u životu.
Živimo u vremenu četvrte industrijske revolucije i stalnih promjena koje se reflektiraju i na tržište rada. Kako uopće mlade ljude osposobiti za život u visokotehnološkom i mobilnom okružju? Koliko je uopće moguće predvidjeti sve promjene koje nam donosi današnja znanstveno-tehnička civilizacija?
Predvidjeti precizno – teško. No možemo i moramo učiti mlade kako reagirati na promjene, a ne kako ih izbjeći. Četvrta industrijska revolucija nije samo tehnički, nego i društveni fenomen. Fenomeni i postignuća poput automatizacije i umjetne inteligencije mijenjaju sve, ali i otvaraju nevjerojatne prilike za one koji znaju učiti, razmišljati i prilagoditi se. Tehnološki i društveni napredak promijenio je paradigmu pismenosti. Naime pismenost u 21. stoljeću ne znači znati pisati i čitati, već znati učiti, odučiti se i ponovno naučiti. Jednostavnije rečeno, pismenost novoga doba zapravo je fleksibilnost u odnosu na promjene.
Nadalje, osposobljavanje za postojeća i nova okruženja ne znači samo stjecanje tehničkih znanja, nego prije svega razvoj svijesti o tome što se i zašto se mijenja. Mladi trebaju razumjeti principe funkcioniranja tehnologije, društva i tržišta, a to će moći ako ih „mi zreliji“ mentorskim pristupom podučimo kako učiti, kako istraživati te kako donositi odluke. Smatram da je takav pristup i mindset najbolji odgovor na nepredvidivost – ne tražiti sigurnost, nego razvijati sposobnost da u nesigurnosti plivaš bolje od drugih.
Kako gledate na recentne prosvjede prosvjetara? Jesu li njihovi zahtjevi opravdani?
Podrška zaslužnim učiteljima i nastavnicima nije samo stvar solidarnosti – to je pitanje strateškog interesa države i društva. Posvećeni nastavnici koji za sramotne novce istinski oblikuju nove generacije zaslužuju društvenu i materijalnu sigurnost te s pravom upozoravaju na uvjete rada, preopterećenost i nedostatak podrške. Bojim se da trenutni sustav ne omogućuje potrebne sistemske promjene, a one su – koliko god to nepopularno zvučalo – sljedeće: liberalizacija obrazovanja kroz decentralizaciju školstva i de birokratizaciju obrazovnog sustava; postupna vaučerizacija obrazovanja; davanje veće autonomije školama što bi omogućilo veću slobodu i odgovornost roditeljima, učiteljima i ravnateljima. U takvom sustavu istinski prosvjetni radnici zasluženo bi zarađivali mnogo veće plaće, neki bi ostali na istom, a neki bi „odletjeli“ – zajedno s ogromnim viškom administrativnog kadra čiji birokratski reket više nitko ne bi morao trpjeti. S tim u vezi valja dodati kako sindikalna borba ne može biti jedina platforma za promjene u obrazovanju. Ključno pitanje je kakve učitelje i škole želimo? Ako želimo modernizaciju obrazovanja, prije svega nam je potrebna reforma mindseta unutar sustava – više „hrabrije“ inovativnosti, češće suradnje s gospodarstvom te veći fokus na učenika, a ne samo na nastavne planove. Stoga zahtjevi za boljim statusom prosvjetara uglavnom su opravdani, ali to treba biti tek početak ozbiljne transformacije školstva u kojem učitelji postaju lideri promjene, a ne administrativni izvršitelji odredbi resornoga Ministarstva. Jedino što bih svojevrsnim „dekretom“ promijenio jest to da bih sve nastavnike momentalno proglasio službenim osobama. Time ne samo da bi se ojačala percepcija njihove vrijednosti i ozbiljnosti, već bi se onemogućili apsolutno neprihvatljivi slučajevi bilo kakvog psihofizičkog maltretiranja učitelja od strane učenika i njihovih roditelja.
Koji su, prema Vašem dosadašnjem iskustvu, specifični glavni problemi i prepreke s kojima se mladi susreću u Hrvatskoj u poslovanju?
Najveća prepreka mladima nije nedostatak ideja, već postojanje previsokih sustavnih barijera u obliku poreza, nedostatnog pristupa informacijama te promjenjivih i nejasnih propisa. Zbog toga mladi stječu osjećaj kao da sustav radi protiv njih, a ne za njih. Indirektno im se šalje vrlo toksična i opasna poruka da trebaju igrati „na sigurno“ te da je poduzetništvo prerizično, dok istovremeno rad u državnoj službi nudi „stabilnu karijeru“. Kombinacija regulative izvan svakog duha vremena, birokracije koja destimulira i prečestih slučajeva korupcije obeshrabruje mlade, udaljava ih od borbe te ih navodi ili na iseljavanje ili na „uhljebljivanje“. No unatoč svemu, susrećem sve više mladih koji razmišljaju poduzetnički, kreću u vlastite projekte i traže drugačija rješenja. Smatram da pod svaku cijenu moramo promijeniti javni diskurs o mladima i stanju u društvu. Najprije se mladima trebamo prestati obraćati kao da je riječ o skupini s posebnim potrebama, a s druge strane trebamo prestati pričati kako „nema nade“. Spomenutom promjenom paradigme postići ćemo da sustav konačno počne nagrađivati hrabrost, umjesto da ju kažnjava.
Sudjelujete u određenim programima u osnovnim školama u kojima učenike educirate u razvijanju poduzetničkih vještina. O čemu se radi i kakvi su dosadašnji rezultati?
Riječ je o mojem autorskom programu „BENO“, nazvanom po nadimku našeg povijesnog ekonomskog giganta Benedikta Kotruljevića – prvog „business coacha“ i autora prvog udžbenika iz poduzetništva i upravljanja biznisom u povijesti „O trgovini i savršenom trgovcu“ objavljenom 1573. godine. BENO je program poduzetništva namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola, a već drugu godinu zaredom provodimo ga online kako bi što više djece iz Hrvatske i iseljeništva moglo sudjelovati. Kroz stjecanje osnovnih ekonomskih, poslovnih, komunikacijskih, organizacijskih – jednom riječju poduzetničkih – vještina, modernim pristupom djecu podučavam kako svoje kreativne ideje pretočiti u održive poduzetničke projekte. Program ne podučava samo o novcu, već o vrijednosti rada, odgovornosti, rješavanju problema, kreativnosti i timskom radu. Koristimo konkretne zadatke i vježbe koje potiču polaznike da razmišljaju kao poduzetnici – da prepoznaju potrebu, osmisle rješenje, razviju projekte te predstave svoj startup na završnoj natjecateljskoj konferenciji. Rezultati su izvrsni. Polaznici uživaju u učenju koje ima svrhu i koje doprinosi njihovom samopouzdanju, a roditelji su oduševljeni jer vide promjene u ponašanju. Cilj nam je maksimalno osloboditi dječju kreativnost i genijalnost koju je postojeći sustav „zakopao“ smještajući djecu u kutije i slabeći njihovo osjećaj za svrhovito stvaranje vrijednosti.
Koliko je poslovna klima u Hrvatskoj naklonjena mladim ljudima? Jesu li klijentelizam, nepravda i negativna selekcija ključni razlozi zašto velik postotak mladih ljudi odlazi iz Hrvatske ili je primarni razlog bolja plaća?
Plaća jest važna, ali nije presudna. Istraživanja i iskustvo govore da mladi najčešće ne odlaze primarno radi niske plaće već zbog osjećaja nepravde, nevidljivosti i besperspektivnosti. Kad mladi čovjek vidi da se trud ne isplati, da napreduju podobni a ne sposobni, da se zakoni tumače selektivno, teško je očekivati da će htjeti graditi život ovdje. Dodamo li tomu administrativne prepreke i spor pravosudni sustav, jasno je zašto toliko ljudi odlazi. No, poslovna klima se mijenja – polako, ali primjetno. Sve više poduzeća prepoznaje važnost zdravog organizacijskog okruženja, traže se odgovorni i educirani ljudi, a i država je u više navrata uklanjala besmislene parafiskalne namete. Ključ je u povratku povjerenja, a to je veoma dug i mukotrpan proces u kojemu s ogromnom dozom strpljenja moraju sudjelovati svi dionici i društveni akteri. U svakom slučaju, mladi ostaju kada vide da se isplati ostati – ponavljam, ne samo zbog plaće, nego zbog postojanog dostojanstva te mogućnosti i osjećaja da ih se u ovoj zemlji doživljava kao vrijedan resurs, a ne kao teret ili topovsko meso za političke manipulacije.
Vi ste išli obrnutim smjerom. Vratili ste se u Hrvatsku i pokrenuli posao. Ipak se, dakle, može uspjeti?
Može – ali treba biti iskren – nije lako. Pokrenuti posao u Hrvatskoj traži visoku razinu otpornosti, snalažljivosti, strpljenja i ustrajnosti. Sustav nije prilagođen malim, inovativnim projektima i često imate osjećaj da plivate protiv struje. No istina je i da Hrvatska nudi prednosti koje mnoge druge zemlje nemaju – kvalitetu života, fizičku sigurnost bez premca, tradiciju snažnih obiteljskih vrijednosti, a u posljednje vrijeme i sve bolje ljude unutar sustava. Vratio sam se jer vjerujem da ovdje ima smisla graditi, posebno u području ljudskih potencijala i obrazovanja. Ima prostora za rast, ima prostora za utjecaj i – ono najvažnije – postoji prostor za stvaranje vrijednosti, a ne samo za preživljavanje. Uspjeh ovdje ne znači kopirati tuđe modele, nego stvarati autentične odgovore na hrvatsku stvarnost. Tko to shvati i prihvati izazov, može ne samo opstati, nego i biti pokretač promjena. Unatoč solidnim postignućima ne mogu za sebe tvrditi da sam naročito uspješan pokretač promjena, ali nisam još odustao!
Koliko je stanje u poduzetništvu posljedica naslijeđa bivšeg sustava? Je li klijentelistički model koji imamo u Hrvatskoj direktna posljedice bivšega sustava?
Dobar dio današnje realnosti vuče korijene iz bivšeg sustava, pogotovo kada govorimo o odnosu prema radu, poduzetništvu i poimanju države. U socijalizmu je država bila središnji autoritet i „poslodavac“, a poduzetnik sumnjivi lik sa strane. Taj mentalitet nije nestao preko noći – danas ga vidimo kroz ovisnost o državnim subvencijama, strah od tržišta, ali i kroz teško iskorjenjive obrasce klijentelizma i negativne selekcije. Kao što sam ranije naveo, ključna riječ je – povjerenje. Ako su kriteriji uspjeha naslonjeni na veze, a ne uz rad i stvaranje vrijednosti, sustav gubi vjerodostojnost. No, to naslijeđe se mora i može mijenjati – i već se mijenja, barem u privatnom sektoru. Sve više ljudi gradi karijere na znanju i rezultatima, bez političkih veza. Izazov je kako takve ljude učiniti vidljivima i poticati ih. Dok ne stvorimo kulturu odgovornosti i dok privatno vlasništvo i tržišno natjecanje ne postanu temelj društvene legitimnosti, ostat ćemo djelomično zarobljeni u prošlosti. No sve počinje od pojedinaca koji se ne mire s prosječnošću.
Nerijetko se u javnosti govori o deficitarnim djelatnostima i uglavnom se spominju pojedina obrtnička zanimanja. Imate li kakvih podataka o tome: je li se posljednjih godina pojačao interes za strukovnim školama?
Imam, i mogu reći da postoji pozitivan trend. Zadnje dvije-tri godine vidimo porast interesa za strukovna zanimanja, osobito u manjim sredinama i ruralnim krajevima. To je rezultat kombinacije tržišne stvarnosti – velike potražnje za majstorima i njihovim visokim primanjima – i sve glasnijeg demistificiranja akademskog elitizma. Godinama smo mladima slali poruku da vrijedi samo ako imaju diplomu, iako tržište jasno pokazuje da često više vrijedi kvalitetan keramičar nego nezaposleni magistar nečega. Promjena dolazi i kroz programe dualnog obrazovanja, ali ključna je kulturna promjena: da društvo prestane gledati na struku kao nešto manje vrijedno ili drugorazredno. Poduzetništvo i obrtništvo trebaju biti ravnopravne karijerne opcije, s dostojanstvom i perspektivom. U tom smislu, treba ojačati savjetovanje u osnovnim i srednjim školama te jasno pokazati mladima da postoji više puteva prema uspjehu, a ne samo jedan – i da nijedan nije sramota ako je pošten i smislen.
Koliko bi za jačanje hrvatske ekonomije bilo važnost smanjiti poreze i reformirati upravu i pravosuđe?
To su tri ključa gospodarskog napretka – porezi, uprava i pravosuđe. Hrvatska ima relativno visoko porezno opterećenje, pogotovo na rad, što destimulira poduzetništvo, zapošljavanje i ulaganja. Porezna reforma treba ići prema jednostavnijem, pravednijem i predvidljivijem sustavu i općenito manjem poreznom opterećenju. Usporedo s time, nužna je ozbiljna racionalizacija javne uprave – ne samo u smislu broja zaposlenih, nego i uloge koju javni sektor kao takav ima. Uprava treba biti servis građana i gospodarstva, a ne labirint kroz koji se probijate mjesecima. Konačno, bez učinkovitog i brzog pravosuđa nema sigurnosti ulaganja ni vladavine prava. Kad poduzetnik ne zna hoće li mu ugovor biti zaštićen, ili će godinama čekati na razrješenje spora, nema temelja za održivi i dugoročni gospodarski rast. Sve ove reforme nisu ideološke, nego zdravorazumske – tko ih promatra kao političku opciju, a ne kao pitanje preživljavanja i napretka, očito ne razumije kako funkcionira moderna ekonomija.
Kako gledate na odnos hrvatske države prema dijaspori? Zašto nisu više iskorišteni potencijali izvandomovinske Hrvatske? Tamo postoji čitav niz doktora znanosti, ali u uspješnih poduzetnika. Zašto odbacujemo to iskustvo i taj kapital?
Odnos prema hrvatskom iseljeništvu često je površan i deklarativan. S jedne strane, govorimo o važnosti povezivanja, a s druge strane ne nudimo konkretne mehanizme koji bi to povezivanje učinili sustavnim i obostrano korisnim. Dijasporu ne smijemo gledati isključivo kao donatore ili nostalgičare, nego kao partnere – ljude koji imaju znanje, kapital i globalne kontakte. Nažalost, kad se vrate u Hrvatsku, mnogi iseljenici dožive razočaranje – od birokracije do „nevidljivosti“ u institucijama. Imamo nevjerojatnu intelektualnu i poduzetničku snagu u dijaspori, a nemamo strategiju kako tu snagu aktivirati. Primjeri uspješnih povratnika i investitora postoje, ali su to individualni pothvati, a ne plod sustavne politike. Potrebna nam je dijaspora, politika koja uključuje: pravnu i poreznu sigurnost, institucionalnu podršku, partnerstva s lokalnim zajednicama i – možda najvažnije – iskreno poštovanje. Dijasporu se ne pridobiva pozdravnim govorima, nego konkretnim djelima. Kao povratnik aktivirao sam se u udruzi Meeting G2 koja već 10 godina ulaže nadljudske napore ne bi li poslovno povezala domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Nije lako ali pomaka ima – kako kod nas „aktivista“, tako i kod državnih službi zaduženih za tematiku povratka i iseljeništva. Dug je put pred nama i radujemo se daljnjem napretku.
Ne skrivate činjenicu da ste vjernik. Kako usklađujete katoličku vjeru i poduzetništvo? Opće je stvorena slika da su poduzetnici „izrabljivači radničke klase“…
Ta slika je rezultat površnih generalizacija i povijesnih predrasuda. Biti poduzetnik ne znači iskorištavati, već stvarati – vrijednost, radna mjesta, prilike za druge. Ako netko zloupotrebljava svoj položaj, to nije problem poduzetništva, već karaktera i krivih vrijednosti. Kršćanstvo nas uči o dostojanstvu čovjeka, o poštenju, odgovornosti i služenju drugima. Upravo takva načela trebala bi biti temelj svakog ozbiljnog poslovanja – bez obzira jeste li vjernik ili ne. Vjera i poduzetništvo nisu u sukobu – naprotiv, kad su ti ključni elementi ispravno shvaćeni, oni se savršeno nadopunjuju. U praksi to znači pošteno plaćati suradnike, razvijati zdrave organizacijske kulture, preuzimati odgovornost za ljude koji ovise o vašim odlukama te donositi etične poslovne odluke, čak i kad je to teže. Vjera mi daje okvir, kompas i svrhu, a poduzetništvo mi omogućuje da kroz rad i ideje taj svjetonazor konkretiziram u svakodnevnom životu. To nije slabost, već snaga.
Pred koji mjesec svjedočili smo pokušajima bojkota trgovačkih lanaca. Inflacija je i dalje visoka, a troškovi života rastu. Opet, s druge se strane mogu čuti i mišljenja da zapravo živimo bolje nego ikada. Kako Vi gledate na ovu problematiku?
Inflacija pogađa sve, ali ne pogađa sve jednako. Oni s nižim prihodima osjećaju svaki rast cijena hrane, režija i goriva daleko intenzivnije nego oni s jačim budžetima. Bojkot je bio pokušaj artikulacije tog nezadovoljstva, ali bez jasnog cilja i rješenja. S druge strane, ako gledamo suhe brojke – da, živimo bolje nego ikad, ali se osjećamo nesigurnije jer promjene dolaze brzo, a sustavi nemaju prediktivnu moć. Ključni izazov nije samo u cijenama, nego u osjećaju da ne možemo dugoročno planirati. Ljudi žele predvidivost – da znaju da će njihova plaća, mirovina i štednja imati smisao i vrijednosti u narednim godinama. U toj složenoj situaciji, najviše može pomoći iskrena komunikacija i pametno vođenje ekonomske politike – po mom mišljenju rasterećenjem rada i smanjenjem poreza. Samo uravnoteženim pristupom možemo zaustaviti spiralu nepovjerenja i krenuti prema stvarnom poboljšanju.
Koliko će se globalne geopolitičke promjene koje velikim dijelom ruše dosadašnji međunarodni poredak reflektirati na ekonomske tijekove? Spominju se, naime, carine, trgovinski rat itd.
Već se reflektiraju. Živimo u svijetu u kojem su geopolitički rizici postali strukturalna konstanta: rat u Ukrajini, trgovinske tenzije između SAD-a i Kine, fragmentacija opskrbnih lanaca, možebitne energetske krize… Sve to mijenja način na koji države i poduzeća planiraju svoju budućnost. Globalizacija više nije jednosmjerna ulica – dolazi do „deriskinga“, diversifikacije i vraćanja proizvodnje bliže kući. Za male zemlje poput Hrvatske to je prilika, ali i upozorenje. Ako budemo pametni, možemo se pozicionirati kao stabilna točka u regiji – atraktivna za ulaganja i strateška partnerstva. No to zahtijeva jasan leadership, stabilne institucije i znatno bržu prilagodbu novim uvjetima. Gospodarska politika više ne može biti odvojena od vanjske i sigurnosne politike. Tko to ne shvati, ostaje na marginama te riskira i sigurnost i opstanak. Tko to iskoristi, može ne samo preživjeti – nego i prosperirati.
Vidite li u Hrvatskoj razloge za optimizam? Zašto je opća slika da stalno jamramo i bugarimo, umjesto da se dade više prostora kreativnim idejama koje situaciju mijenjaju nabolje?
Vidim i više nego dovoljno razloga za optimizam – ali zdrav, realističan optimizam. Imamo talentirane ljude, fantastične pojedince u znanosti, poduzetništvu, sportu i kulturi te sve više mladih odlučuje ostati, stvarati, mijenjati stvari iznutra. Problem je što su ti ljudi često nevidljivi jer nam javni prostor preplavljuju negativnosti, cinizam i površne rasprave. Jamranje je često obrambeni mehanizam – lakše je kritizirati nego preuzeti odgovornost. No promjene se događaju upravo tamo gdje ljudi prestaju čekati nečiju dozvolu i počnu djelovati – u učionicama, podrumima, coworking prostorima, u projektima koji spajaju školu i tržište, biznis i zajednicu. Hrvatska ne treba čekati „velike reforme“ – trebamo više malih konkretnih pobjeda koje pokreću lavinu. Optimist sam jer znam koliko toga već postoji – samo to moramo jače isticati, povezivati i multiplicirati.
