Piše: Smiljana Škugor Hrnčević
Na suradničkoj platformi Točno tako koja objedinjuje i objavljuje informacije provjerene u okviru projekata koji su financirani u okviru NPOO mjere „Uspostava sustava provjere točnosti informacija“, a koju koordinira Agencija za elektroničke medije, 26. veljače ove godine objavljen je tekst „Je li pouzdana tablica koja kruži internetom ‘Koji je jezik stariji – hrvatski ili srpski?’“. Izvorni je to članak Portala P-fakti, koji je, navode na svojim stranicama, specijaliziran za borbu protiv dezinformacija i pokrenut u sklopu projekta Srpskog privrednog društva Privrednik.
U opsežnom tekstu autor u uvodu navodi da – „promotri li se njezin (tabličin ) sadržaj, ‘Koji je jezik stariji?’ pripada upravo onom obrascu po kojem se uobičajeno plasiraju lažne informacije. U njoj su gotovo ravnomjerno izmiješane točne i netočne informacije, kao i one koje se obično doživljavaju ‘općim znanjem’ iako nisu stopostotno potvrđene, dok je mnogo toga prešućeno“.
A u toj su tablici kojoj je autor posvetio svoj tekst usporedni podaci za Hrvatsku i Srbiju o tome kada su nastali – prvi pisani spomenik, prva tiskana knjiga, prvi roman, prvi rječnik i prva gramatika. Svi datumi tih povijesnih arefakata su, kada je u pitanju Hrvatska vremenski raniji nego onih koji se tiču Srbije.
Također navodi da samo „pitanje starosti jednog naroda, odnosno pružanja dokaza o njegovoj povijesti kao duljoj, bogatijoj i naprednijoj naspram nekog drugog naroda, pripada osnovnim postulatima nacionalističke ideologije“. Uz to dodaje i da „zaključci o monolitnosti jezične povijesti nekog od današnjih naroda u suvremenom smislu stoga mogu biti jedino kontraproduktivni za razvijanje svijesti o vlastitoj povijesti“.
Te autorove tvrdnje mogu se isčitati i na način da se podaci o povijesnim artefaktima, dokumentima, zapisima i sl. ne trebaju iznositi ako bi se time, iako su znanstveno dokazani, uostalom i sačuvani do danas, moglo nekoga uvrijediti, ili omalovažiti. A baš se s takvim narativom nikako ne slažu povjesničari kojima su upravo takvi dokumenti, kao i njihove usporedbe s drugima, uvjet na kojima počiva njihova struka i povijesna znanost.
No, kako nam u fokusu nisu opća autorova stajališta (u kojima kada je riječ o tablici spominje i nacionalistički narativ) kako bi se pojedini povijesni dokumenti trebali obrađivati i javnosti prezentirati, pogotovo kada su kako kaže u pitanju „države koje imaju dugu ili nerazriješenu povijest konflikata…“, za oko nam je upala autorova tvrdnja koja glasi: „Tako su i ugledni povjesničari i dugogodišnji predavači sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Lujo Margetić[1] i Nada Klaić,[2] kreirali analize koje upućuju na to da Bašćanska ploča oblikom i stilom nema veze s 12. stoljećem, a da je crkva u kojoj je ploča pronađena sagrađena tek u 14. stoljeću u stilu kasne romanike“. (op.a. prof. Lujo Margetić nije predavao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je pravnik))
Inače, u tablici „Koji je jezik stariji“ Bašćanska ploča je uz Hrvatsku navedena kao prvi pisani spomenik iz 1100. dok je kod Srbije to Miroslavovo jevanđelje iz 1195.
Ponukani tekstom s portala P-fakti, a kojega je u svoj sadržaj uvrstila i suradnička platforma svih fackt chackera u Hrvatskoj Točno tako, Misao hr. je zamolilo prof. dr. sc. Tomislava Galovića, izv. prof. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest i Zavod za hrvatsku povijest, predstojnika Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije da nam izloži svoj osvrt o Bašćanskoj ploči.
Osvrt prof. Galovića donosimo u cijelosti:
Najstariju glagoljičku epigrafiju na hrvatskom prostoru, kao rezultat tzv. Sjevernoga puta glagoljice, čine spomenici iz 11. st.: Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis, dok u tzv. Južni put glagoljice ulaze: Konavoski natpis i Natpis iz Župe dubrovačke. Zatim kronološki dolaze: Bašćanska ploča i Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Humski grafit, dvopismeni, ćirilično-glagoljički Supetarski ulomak i Ročki glagoljski abecedarij te Plastovski i Kninski ulomak (gdje se očituje interferiranje glagoljice i ćirilice). U narednim stoljećima nastaje gotovo tisuću novih hrvatsko-glagoljičkih natpisa i grafita.
Iako – dakle – nije najstariji uklesani glagoljički tekst na našim prostorima, jer su od njega stariji primjerice Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska ploča te Konavoski natpis i Natpis iz Župe dubrovačke, Bašćanska je ploča najpoznatiji glagoljički spomenik iz oko 1100. godine. Bašćanska je ploča od posebne važnosti za hrvatsku kulturu jer je „krsni list“ Hrvata u kojem se prvi put na hrvatskom jeziku navodi riječ hrvatski, uz ime jednoga hrvatskog vladara – kralja Zvonimira.
Naime, u crkvi nekadašnje benediktinske opatije sv. Lucije, u selu Jurandvor u blizini Baške na otoku Krku, sve do 1934. nalazio se najznačajniji i ujedno najopsežniji hrvatski epigrafski spomenik pisan glagoljicom – Bašćanska ploča. Sada se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Svojim sadržajem i uopće značenjem u povijesti, jeziku i kulturi hrvatskoga naroda zauzima istaknuto i nadasve važno mjesto. Nazivana dragim kamenom hrvatskoga jezika i književnosti te krsnim listom hrvatskoga naroda, od kada je otkrivena za znanstvenu javnost sredinom 19. stoljeća pa naovamo, zaokuplja pažnju istraživača različitih profila i znanstvenih usmjerenja, ali i običnih ljudi. Kolikogod o njoj bilo napisano i izgovoreno, ipak, određena pitanja nisu dobila zadovoljavajuće odgovore ili o njima u najmanju ruku postoje dosta oprečna mišljenja.
Ploča je isklesana, po starijoj literaturi između 1077. i 1105., a prema rezultatima istraživanja akademika Luje Margetića (koji inače nikada nije bio profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, već Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci) bila bi izravno datirana godinom 1105., tj. tada i klesana. Kasnije se L. Margetić opredijelio za 1120. godinu, što ne samo da nije prihvaćeno u historiografiji i filologiji već poviše toga isključeno iz ozbiljnije znanstveno-stručne rasprave. No, prema riječima akademika Branka Fučića – najautoritativnijega istraživača glagoljske epigrafije – „na početku teksta nema nikakva datuma niti bi natpis ove vrste u ono vrijeme uopće mogao započinjati s golim datumom. Bašćanska bi ploča morala započinjati, a tako i jest, s invokacijom ‘V ime Otca i Sina i Svetago Duha’ (…)“. Sve u svemu, na ploči je uklesano 13 redaka pisanih na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku oblom glagoljicom, na prijelazu u hrvatsku, uglatu glagoljicu. Što se tiče datacije bilo je to na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Nada Klaić smatrala je upravo Bašćansku ploču kao jedan „zaista vrijedan izvor za političku povijest Hrvata u XI stoljeću“ (1981.).
U sadržajnom je pogledu Bašćanska ploča u svom prvom dijelu zapravo sažeti izričaj darovnice hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira koji je poklonio određeno zemljište benediktincima-glagoljašima samostana sv. Lucije, a u drugom svjedočanstvo da je – po svoj prilici – na darovanoj zemlji nešto kasnije izgrađena crkva sv. Lucije (u 12. stoljeću, koja je potom doživjela pregradnje i dogradnje, a poč. 14. stoljeća u njoj gotovo više i nema benediktinaca). Prema riječima arheologa Ranka Starca hrvatski kralj Zvonimir „darovao je opatijskoj zajednici sv. Lucije neobrađeno, ali očito vrijedno zemljište za gradnju samostana i time posredno pridonio osnutku benediktinske zajednice na ovome prostoru. Taj je dar opat Dobrovit sa svoje devetoro subraće redovnika iskoristio na najbolji način sagradivši početkom 12. stoljeća crkvu sv. Lucije i samostan, te o tome ostavio zapis na Bašćanskoj ploči. Ta je prvotna crkva bila podignuta na mjestu ranokršćanskoga vatrom uništenog oratorija u 7. stoljeću, od kojeg je sačuvan samo donji dio zida apside. Svi su se ostali zidovi morali ukloniti izgradnjom danas vidljive crkve od klesana kamena. Crkva se nalazila na potpunoj osami, izložena opasnostima od napadača s mora. Kako je tlo ispod crkve sv. Lucije flišna laporasta ploča, a u neposrednom zaleđu postojao je jak izvor vode, neka je bujična poplava mogla pokrenuti klizište i teško oštetiti crkvu. U jednom je pismu papinog poslanika Gentilisa iz 1308. godine zapisano da je opatija sv. Lucije prazna, bez redovnika, popova glagoljaša, i da je crkva u lošem stanju. Iz nepoznatih je razloga ova crkva nakon stoljeća ili dva izgorjela, ali je već potkraj 13. stoljeća započela njezina obnova i potpuno rekonstrukcija. U tu je novu crkvu – a to je današnja crkva sv. Lucije – ponovno ugrađena Bašćanska ploča kao dio pluteja (septuma) koji je dijelio prostor namijenjen kleru od prostora namijenjenog vjernicima. (…) Prema načinu i kakvoći gradnje, uporabom velikih, finoklesanih kamenih blokova, crkva je sagrađena u ranogotičkom stilu, ali je zadržano polukružno svetište dotadašnje crkve“ (2019.).
Po svojoj funkciji Bašćanska ploča je u crkvi prvotno služila kao septum (lijevi plutej), tj. kao oltarna ograda koja je dijelila kler od puka (Vinko Fugošić i Branko Fučić). Sve govori u prilog tomu da je postojala još jedna ploča (desni plutej) od koje su ostali samo manji ostaci tzv. Jurandvorski ulomci, njih ukupno četiri. Svojim sadržajem također otkrivaju neki opsežniji pisani predložak.
Dok se za tekst Bašćanske ploče moglo i pretpostaviti da je sastavljen temeljem darovnice kralja Zvonimira (na ploči ovako piše: …Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane…) i kasnijeg samostanskog zapisa o gradnji crkve, preko Jurandvorskih ulomaka možemo pretpostaviti postojanje još jedne isprave koja je kao tekstualna podloga poslužila za ono što će Fučić smatrati tzv. drugom Bašćanskom pločom. Na Jurandvorskim ulomcima može se približno pročitati: azъ opatъ … prosihъ … u zvъnim[ir..?] … luc[iê] (ulomak I.); križъ … [hr]vatsk[i ?] … (ulomak II.); BÏ /= broj 12/ (ulomak III.). Iako, uvjetno rečeno, možemo dijeliti vrijeme klesanja teksta Bašćanske ploče od njegova predloška, tj. teksta iz samostanskog kartulara, a prve naznake u tome pravcu dao je Miho Barada, ili ako dublje uđemo u njegovu analizu onoga što je u suvremenoj diplomatici definirano kao liber traditionum ili gesta abbatum (Mirjana Matijević Sokol), tada nećemo pogriješiti ako razdoblje između pisanja i klesanja svedemo na minimalnu vremensku razinu. Ta razina doduše dobiva svoju konkretnu granicu upravu u vrijeme oko početka XII. st. kada dolazi do bitnih promjena na političkom planu srednjovjekovne Hrvatske (regnum Croatiae et Dalmatiae). Promjenom dinastije odnosno dolaskom kralja Kolomana na čelo novouspostavljenog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva – što je u svojim radovima pokazao Lujo Margetić – pronalazimo glavni motiv nastanka Bašćanske ploče: pred novim vladarom pokazati i zaštiti stečena prava. Njezina je pak tekstura „povišene komunikacijske vrijednosti, s prepoznatljivim estetizirajućim izrazom“ (akademik Mateo Žagar).
Na suprotnom kopnu, iz grada Senja potječe Senjska ploča – „sestra“ Bašćanske ploče. Nedavno je pronađen još jedan komad ploče s identičnom bordurom, ali s praznim natpisnim poljem, pohranjen u Gradskom muzeju Senj, navodi prof. Galović.
Isti autor na P-fakti i na Točno tako ispravlja da Josip Runjanin nije Josip već Josif
Inače, isti je autor u svom tekstu na istim fact checker portalima objavio i članak pod naslovom „Je li hrvatsku himnu uglazbio Josip ili Josif Runjanin? U njemu navodi da se „u medijima, ali i u udžbenicima povijesti za osnovne i srednje škole, navodi da je kompozitor hrvatske himne ‘Lijepa naša domovino’ Josip Runjanin, što ne odgovara povijesnim činjenicama“. K tome navodi podatak da je „Runjaninovo ime zabilježeno uz datum njegova rođenja 1821. godine, na dan 26. studenog po starom odnosno 8. prosinca po novom kalendaru, prilikom krštenja u vinkovačkom hramu Srpske pravoslavne crkve posvećene Silasku Svetog Duha četiri dana kasnije, kada ga je krstio vinkovački paroh Adam Popović. U protokolu rođenih i krštenih njegovo ime glasi: Josif Runjanin“, piše autor.
Ne ulazeći u meritum da li se i kada Runjanin sam potpisao s Josif, Josip ili možda Joseph ili su ga tako drugi potpisivali jer je to uopće nebitno u odnosu na njegovo čitavo djelo, a posebno na uglazbljenu „Horvatsku domovinu“, navodimo podatak da 1821. kada je Josip Runjanin kršten nije postojala Srpska pravoslavna crkva. Ona je osnovana skoro 100 godina poslije 1920.
