Ova godina u Turopolju je superjubilejska: uz jedan nacionalni i jedan nadnacionalni jubilej imamo i važnu zavičajnu obljetnicu – 800 godina Plemenite opčine turopoljske. Iventi su već uzeli maha. U vrijeme kad sam se bavio biciklističkim skitnjama po Turoplju, koje će na kraju završiti u putopisu “Čez pole i vrvje”, često sam se vraćao na Turopoljski lug, koji se, kao važna pejsažna i historiografska činjenica, pojavljuje u svakom pokušaju da se prostorne i vremenske protežnosti slavnoga polja – olim „campus Zagrabiensis” dictae – sažmu u kakvu-takvu sintezu. Za ovu priliku ukratko ću ponoviti neke svoje biciklističke i ostale opaske.
Plemenita opčina turopoljska bijaše, dakle, izraz onoga “pučkoga republikanizma” s kojim su naši stari stigli iz svoje prapostojbine, ma gdje bila. Plitka hijerarhija i brza rotacija na vrhu sprječavale su akumulaciju vlasti (i kapitala) i jamčile kompaktnost te tipično slavenske rodovske zajednice, premda treba reći da je izvršna vlast, dotično župan (komeš), imala prilične ovlasti, među kojima i pravo izricanja smrtne kazne! Ekonomska podloga održivosti POT-a kroz sva ta stoljeća bio je Turopoljski lug, Magna silva, prapovijesna šuma koja se nekada prostirala od današnje zračne luke pa gotovo do Siska, a i sada kao zaštićeni krajolik pokriva oko 3 i pol tisuće hektara. POT je gospodario Lugom kao “zemljišna zajednica”, svojevrsni pretkapitalistički dioničarski sustav takozvanih juševa (prema lat. ius)koji je omogućavao da članovi Opčine, jušari, uživaju alikvotne i nasljedne dobrobiti takvog suvlasništva. U Lugu su se napasale svinje, iz Luga se izvlačio ogrjev, na toj hrastovini izrasla je jedinstvena tradicijska arhitektura Turopolja i Posavine…
Premda se složena povijest Plemenite opčine temelji na upornoj obrani određene samostalnosti šljivarskog plemstva pred presizanjima što lokalnih, što nacionalnih, ali i međunarodnih čimbenika,
Plemenita opčina najprije je suspendirana prijekim aktom ustaške vlasti, a sasvim razvlaštena nakon Drugoga rata
Turopoljci će nakon više od sedam stoljeća ipak ostati bez Luga: prvi čin te pretvorbene operete bila je uspostava Nezavisne Države Hrvatske, čime počinje jedan zanimljiv proces (na semantičkoj razini bio bi to klasični restrictio mentalis) koji se ni danas nije okončao… Plemenita opčina, kao najviši izraz turopoljske samostojnosti, najprije je suspendirana prijekim aktom ustaške vlasti, a zatim sasvim razvlaštena u sklopu opće nacionalizacije nakon Drugoga rata. Premda su prvaci POT-a – vodstvo je pripadalo lijevom krilu HSS-a – pokušali komunističkim partnerima obrazložiti mogućnost uklapanja u gabarite nove društvene stvarnosti, sve skupa nije imalo nikakve šanse. U glavnoj prostoriji Muzeja, nekadašnjoj dvorani spravišča – turopoljskoj sabornici – čiji je postav posvećen upravo POT-u, izložena je fotografija koja prikazuje taj posljednji pokušaj: ručak u Turopoljskom lugu priređen 1947. za druga Stojanovića, izaslanika resornog ministarstva iz Beograda. Središtem skupne kompozicije, među seljačkim fizionomijama na kojima se miješaju nepovjerenje i nada, dominira pomalo operetna figura komeša Mije pl. Pučka, a njemu s desna je rezignirani Stojanović, partijski činovnik u lederhozama, kojemu ovo kazalište očito već ide na živce jer mu je budućnost Opčine (i njenog vlasništva) ionako poznata.
Nacionalizacijom iz 1947. POT se, dakle, ukida, Lug, postaje (opće)narodno odnosno državno vlasništvo, a ustavnim mijenama u socijalističkoj Jugoslaviji, narodno postaje društveno. U sklopu općeg oživljavanja hrvatskih tradicijskih ustanova, 1991. godine obnavlja se i Plemenita opčina, ali nakon neuspješnoga pokušaja da se posjedi POT-a vrate u vlasništvo svojih jušara, Lug u sklopu poduzeća Hrvatske šume postaje javno dobro. Nakon toga POT se svodi na sasvim folklorni šljivarski kružok, kojeg u sezonama kad se pretvorba nemilosrdno zaključuje politika ne zarezuje ni za suhu šljivu. Time su, nažalost, određene i protežnosti budućeg djelovanja Opčine koja je u trenutku svoga razvlaštenja 1947. godine imala u posjedu šume i zemljišta čija se vrijednost danas procjenjuje na jednu do dvije milijarde eura! To je otprilike cijena aktualne momčadi Real Madrida, skupa sa stadionom.
Međutim, ne može se reći da su pokušaji prošli bez ispaljenoga metka, posebno ne devedesetih kad su organizirane zemljišne zajednice u Hrvatskoj bile osokoljene uspješnim primjerima povrata koji su se dogodili u Sloveniji i Slovačkoj. Trenutak je da putopisu pridružimo dodatnu literaturu: najprije dvije knjige komeša obnovitelja POT-a Zdravka pl. Lučića – “Obnova hrvatskih zemljišnih zajednica” (1996.) i “K povratu imovine zemljišnim zajednicama Hrvatske” (2011) – potom mišljenja vrhunskih pravnih autoriteta na području građanskoga i upravnog prava, poput Petra Simonettija i Ivana Koprića, te samizdat Jaskanca Dragutina Bašića, koji je u ime Zemljišne zajednice Jastrebarsko (oko 2000 oduzetih hektara) 2021. objavio “Kronologiju događanja u povratu imovine zemljišnim zajednicama”.
Lučić je nezaobilazna figura tih prvih pokušaja povrata: politolog i političar, matičar, “nositelj pravne, duhovne i ustrojbene obnove POT-a”, kako ga – s punim pravom – titulira Turopoljski leksikon, imao je znanja i energije da se uhvati u koštac s tim problemom. Međutim, njegove knjige, kao i sav njegov javni rad, na svoj su način kolateralne žrtve osebujnog temperamenta: žestina na uštrb sistematičnosti, gomilanje dokaza na uštrb preciznosti argumentacije. To ga je, nažalost, pratilo u cjelokupnom djelovanju, posebno u pokušajima da sklapa politička savezništva; no bude li itko ikad ponovo krenuo u pravnu ili političku bitku za Lug naći će u njegovim knjigama pravo skladište municije.
Riječki profesor Petar Simonetti, jedan od naših vodećih stručnjaka za zemljišno-knjižno pravo, u svome je djelu “Denacionalizacija” (2004.) dao iscrpan prikaz vlasničkopravnog pogroma iz četrdesetih godina, ali i kritiku važećeg pravnog tretmana ovoga pitanja. Pozivajući se na ustavnu zaštitu vlasništva Simonetti u zemljišnim zajednicama vidi specifičan oblik pravne osobe – koji je devedesetih zakonodavcima očito ispao iz kadra – te se zalaže za donošenje posebnih zakonskih odredbi kojima bi i te pravne osobe ostvarile svoja ustavna prava.
Doprinos Ivana Koprića, danas dekana Pravnog fakulteta, ogledao se u okviru “Radne skupine za pripremu prijedloga zakona koji će urediti pitanje zemljišnih zajednica”, što ju je 2014. osnovao Sabor. Kopriću je, reklo bi se, bio jasan smisao Radne skupine, ali ga to nije spriječilo da “case study” predoči u tekstu “Otvorena pitanja rješavanja problema imovine ili naknade za imovinu bivših zemljišnih zajednica”, nakon kojeg su više instance – što autora nije iznenadilo – prepustile da dotična komisija i njeni zaključci, u skladu sa svojim churchillovskim poslanjem, otplove u zaborav. Premda se ne slaže sa Simonettijem oko ustavne utemeljenosti problema, i premda znade da bi se povrat ili naknada susreli s čitavim nizom faktičkih i pravnih poteškoća – u prvom redu vezanih za identifikaciju vlasništva kao i samih ovlaštenika odnosno zemljišnih zajednica – Koprić zaključuje da problem ipak nije nerješiv. Pod uvjetom – oko kojeg se slažu oba stručnjaka – da se stare nepravde ne pokušaju kompenzirati novima.
Partija je u komunizmu bila vlasnik države, naroda, društva – “svega vidljivoga i nevidljivoga”
Za razliku od vehementnog župana Lučića jušar Dragutin Bašić u svojoj “Kronologiji” (urednik Zdenko Vuković Cena) uspio je mirno i precizno, korak po korak, opisati ono što se na marginama cjelokupnog juristeraja formulira kao “nedostatak političke volje”. Bašić i njegovi suradnici uputili su se u svojevrsno hodočašće od institucije do institucije, među vodeće figure hrvatskoga političkoga i javnog života, ne zaobilazeći ni medije. Bezuspješno tražeći odgovore “koji bi bili pismeno potvrđeni od bilo koje institucije” – unutar kojih Bašić poimenično navodi premijere i ministre, saborske zastupnike i gradonačelnike, biskupe i ustavne suce – društvo iz Jaske shvatilo je da problem nije pravne, nego ekskluzivno političke prirode; nakon što su ga okolnosti odvele na tipični postkomunistički camino Bašić na kraju puta rezignirano zaključuje da je završio upravo tamo odakle je i počeo.
Spomenuli smo određena semantička pitanja, uostalom mnogi kažu da pravo sa svojim složenim logičkim izvodima i nije drugo nego hermeneutika, “interpretacija značenja”. Dakle: narodno, državno, društveno, javno vlasništvo nikad i nigdje nije postojalo. Ta terminološka parada prikriva ono najočitije: jednom otet svojim stoljetnim vlasnicima Lug je 1947. godine postao – i ostao sve do danas – partijsko vlasništvo. I samo je društvo u starom režimu bilo partijsko vlasništvo. Na nižoj razini Partija je odlučivala tko će dobiti posao ili stan, na višoj kakva će se tvornica graditi u Obrovcu ili tko će ostati bez glave. Naime, Partija, koja je u komunizmu bila vlasnik države, naroda, društva – “svega vidljivoga i nevidljivoga”, kako bi se reklo u nicejsko-carigradskom Credu – danas jednu od svojih vitalnih funkcija održava vlasništvom nad javnim poduzećima i pripadajućim dobrima. Država, kao njen osnovni instrument, za sebe tvrdi da najbolje brine o milijardama. Argument POT-a da je Opčina brinula o Lugu od XIII. stoljeća, i da su i POT i Lug opstali kroz vrijeme u kojem su mnoge države propale, štoviše već dvije odkako je Lug oduzet vlasnicima, nije dovoljno uvjerljiv. Zašto? Pa zato što je usprkos propalim državama Partija opstala.
Kad izbije neka afera u Hrvatskim šumama mene kao jednog od preživjelih jušara Luga (a navodno nas je tridesetak tisuća) ne izbaci iz takta sama afera – dakle međusobno čerupanje partijaša i klijenata oko naše djedovine – nego ono hinjeno zaprepaštenje koje odzvanja po televizijskim dnevnicima, među oporbenim prvacima, među kolumnistima uglednijih tabloida, zaprepaštenje koje stalno varira jednu te istu mantru: Kakva je ovo država! Zar tako brzo Hrvati – da Jugoslavene ne spominjemo – zaborave da nikad u svome životu nisu živjeli u drugačijoj? I kad se taj zbor, u velikoj mjeri sastavljen od nekadašnjih partijskih stipendista, upusti u falsetne recitative o “korupcijskoj hobotnici”, dođe mi da ih pitam, jednog po jednog: kad ste prvi put ugledali tu neman? Naime kada, ako joj se i dan-danas čudite – neka mi uvaženi zastupnik Kajtazi ne zamjeri – ko cigo bijelom kruhu? Živi li se od tog “čuđenja u svijetu” bolje nego što se živi od poezije? Pitanje je, dakako, retoričko. Uzgred, zna li tko za primjer da je Partija ovršila samu sebe? I stoga, umjesto turopoljske svinje – izvorne pasmine koja se stalno koprca na samom rubu opstanka – danas nam po Lugu, na obilnom žirenju koje traje već desetljećima, trčkaraju partijske kasice-prasice: zašto bi, za pet ran Božjih, Partija svoj bankomat vraćala vlasnicima?
U zaključku ove jubilejske, gruntovečke kronisterije nema nam druge nego citirati Mladena Kerstnera mlađeg, pripadnika obitelji koja je i sama osjetila boljševičku strast za redistribucijom: “Nacionalizacija je kad ti komunisti uzmu sve, a denacionalizacija kad to isto naprave njihovi potomci”. Ova bi se misao mogla uklesati na Vrata od krča, jedinstveni spomenik u srcu Turopoljskog luga, koji od 1914. svjedoči o višestoljetnoj svezi Turopoljaca i njihove Magne silve.
