Izložba posvećena Vladimiru Udatnyju otvorena je 21. ožujka na dvije etaže Muzeja grada Rijeke, u parku Guvernerove palače (Pomorskog i povijesnog muzeja!), desetak metara od njegovog prvog ateljea u gradu! Bilo je prisutno više od 250 ljudi i to je dalo dodatnu težinu cijelom događaju.
Udatny je bio sanjar velikog formata, zaglibio u intelektualnim bespućima Rijeke. Nesretan taman koliko treba da nađe pravu energiju za svoj likovni trag. I sretan koliko treba da živi razuzdano, izazivajući i prečesto sudbinu. Vozeći rizično svoju Lambrettu! S kojom je nekoliko puta izletio s ceste.
Slike izložene u prizemlju ostavljaju vrlo koherentan utisak. Riječ je o vedutama i pejsažima s jakom metafizičkom notom, negdje između De Chirica i Miljenka Stančića (kolege sa studija). Ugodno staromodno i ugodno vanvremenski. Slikarstvo kakvo je bilo – dok je bilo. Na prvom katu su crteži, portreti (antologijski portreti Majke i glumca Veljka Maričića!), te loše slike klaunova i monotipije. U loša djela pripada i čitav niz unutrašnjih dekorativnih oslika – od kojih je svojeglavi umjetnik odlično živio! Uvjerljivo najkičastiji rad je u Vijećnici grada Rijeke: s jedrenjacima na nebu i neboderima na dnu slike!?! Sve na zlatnoj podlozi!?! Wow!
Među crtežima zanimljiv je jedan koji prikazuje voljenog diktatora Tita. Taj crtež dugo je bio u nekom od službenih prostora u Rijeci. Kad su pali nepismeni diktator i njegova primitivna država bravara, kožarskih pomoćnika, postolara, krojača i kucača bakra, odani službenici bacili su portret u smeće. Meni ga je donio gospodin koji je mislio da je rad predobar za smeće, nezavisno od odioznog motiva. Dosta dugo sam promatrao taj crtež i… počeo sam se smijati. Naime, portret je nacrtan izrazito mračno – vjerojatno još na Akademiji! – i predstavljao je ciničnu šalu ogorčenog studenta. Naime, kad se gleda iz različitih kutova rad predstavlja malo Tita… malo Pavelića! Dva po cijeni jednog!
Lokalni riječki pisac, Srećko Cuculić, posvetio mu je roman Harlekini, vjerojatno svoje najbolje djelo. Drama zaista započinje tek kad se na životnoj pozornici susretnu Autor i Meštar (Udatny). Autor svoje očajanje i borbu za umjetničko priznanje nastoji olakšati prepuštajući dio borbe Meštru, koji mu se čini spretniji, nezavisniji, odlučniji i talentiraniji.
Vladimir Udatny tipična je riječka figura nasmijanog, ali tragičnog umjetnika. Iako je dosta slikao i bio relativno popularan uvijek je prema njemu postojala i određena distanca. Zbog njegove biografije. Rodio se u Voćinu 23. siječnja 1920. godine. Majka Amalija Horvat, udala se za Franju Udatnyja, podrijetlom iz slovačke plemićke obitelji. Kako je otac umro već 1924. godine, majka i sin živjeli su vrlo skromno. Udatny je osnovnu školu završio u Novoj Gradiški, potom se sele u Zagreb, gdje je majka otvorila krojački salon. S petnaest godina postao je član katoličke križarske organizacije. Poslije niže gimnazije (osnovne škole), upisao je 1935. uglednu Obrtnu školu.
Prijemni za Likovnu akademiju polagao je 1941., a od sedamdeset kandidata, primljeno ih je trinaest. Akademiju je upisao 1942. godine, a da bi se izdržavao radio je kao pripravnik u Promičbi ustaške mladeži. Tu se imao prilike upoznati s djelima njemačkih umjetnika: Alberta Speera (fascinantna knjiga Nova njemačka arhitektura), Leni Riefenstahl (film Trijumf volje) i Arna Brekera (čije su skulpture Oružane snaga i Partija bile na ulazu monumentalne Speerove Nove kancelarije Reicha). Iste 1942. boravio je tri tjedna u Firenzi, Veneciji, Sieni i Rimu, što je ostavilo neizbrisiv trag na njegovo umjetničko formiranje. „U Firenzi sam živio petnaest dana kao u nekom transu. Ozbiljna stara arhitektura, plastika i harmonija svega. Crtao sam stalno i sanjao o bojama.“ Potom je radio ilustracije i grafičko oblikovanje u listovima Ustaša, Spremnost i Hrvatski narod.
Nakon oslobođenja, zbog suradnje s ustaškim časopisima, 7. prosinca 1945. godine udaljen je na dvije godine s Akademije. Branio ga je slikar Ivo Dulčić, koji će uskoro i sam doživjeti istu sudbinu. U tom opasnom vremenu, izgubivši vjeru u normalan život u državi krvavog terora, 14. studenoga 1946. pokušao je pobjeći preko granice. Bio je uhvaćen negdje oko Maribora. Proveo je nekoliko mjeseci u zatvoru. U jesen 1947. upisao je VII. semestar Akademije, dobio nagradu za plakat zagrebačkog Velesajma, a za posjeta Stubičkim toplicama upoznao je Veru Bajčić, svoju buduću suprugu.
Drugi put isključen je s Akademije 19. svibnja 1948., no opet je upisuje 20. veljače 1949. godine. Zamršena i opasna igra nastavila se i dalje, tako da je 1. lipnja ponovno bio udaljen. U istom mjesecu rodio mu se sin Arno. Vrlo neobično – pa čak i rizično! – ime za Jugoslaviju 1949. priziva rijeku koja teče kroz Firenzu, ali i Arna Brekera, najvećeg njemačkog kipara u vrijeme Trećeg Reicha! I tim imenom pružao je otpor režimu koji je iskreno prezirao. Što je mislio o svom položaju iskazao je autoportretom na kojem se prvi put prikazao kao klaun.Poslije diplomiranja služio je vojsku u Skopju 1949.-1950. godine i tamo se sprijateljio s dirigentom Lovrom Matačićem, koji je tijekom rata dirigirao u Berlinu, pa je bio podjednako u nemilosti režima. Znatno kasnije, 1958. godine, izradio mu je odličan portret (koji nije na izložbi!)
S obrazovanjem nastavlja 1950.-1951. i to na specijalki grafike kod prof. Krizmana, odnosno Marina Tartaglie. Tada prelazi, sa suprugom Verom i sinom Arnom u Rijeku. Vrlo brzo dobiva atelje u riječkoj Guvernerovoj palači. Taj radni prostor bio je neposredno vezan uz Modernu galeriju, koja je od 1949. do 1955. djelovala na drugom katu Guvernerove palače. Galeriju je vodio – kao jedini zaposleni – Boris Vižintin, sjedeći u nekadašnjoj kupaonici Guvernera, uz impresivnu mramornu kadu! Dobivši na korištenje atelje, već u prosincu 1952. priredio je svoju prvu izložba u Malom salonu Moderne galerije na Korzu – s 26 ulja na platnu.
Njegov položaj uspješnog izopćenika privlačio je Cuculića, koji u romanu spominje desetke njegovih slika, no tek povremeno im posvećuje nešto više pažnje. Suštinsko pitanje kojim se bavi je Meštrov odnos prema provinciji. “Muče me neka pitanja, pokušavam proniknuti u smisao svoje očajničke potrebe da vas postavim naspram provincije, da provinciju podastrem vama: može li se više? Može li se bolje? Može li se išta? U kojoj točki se sijeku putanje umjetnika i selendre? Da li je objektivno moguća umjetnost po tim kriterijima?” (str. 107). Na ovo pitanje dijelom daje odgovor Boris Vižintin. Puno toga riskirao je organizacijom Salona ’54 na drugom katu Guvernerove palače. To je bila prva velika izložba u Jugoslaviji na kojoj su bile izložene apstraktne slike! Dakle ne u Zagrebu ili Beogradu, nego u Rijeci! Na trenutak je provincija zaprepašteno ustuknula!
Suradnja Vižintina i mladog slikara nastavlja se i 1955., nakon seljenja Moderne galerije na drugi kat tek obnovljene zgrade nekadašnje Ženske škole na Dolcu. Udatny dobiva narudžbe za niz dekoracija u toj zgradi, od kojih je posebno važna Mjesec na trgu u Klubu kulturnih radnika u prizemlju. Upravo u prostoru Kluba kulturnih radnika, od 15. prosinca 1959. do 15. siječnja 1960., održao je izložbu Dvadeset harlekina. Iako je riječ o auto-ironiji, ta odviše slatkasta izložba bila je loše prihvaćena.
Ja se sjećam tog prostora iz vremena kad su Udatny i Rikard Žic, akademski slikar i povjesničar, tu rješavali svjetske probleme uz nizanke pelinkovaca i vinjaka. Rikard Žic, dugogodišnji ravnatelj Pomorskog i povijesnog muzeja (i moj otac!), organizirao mu je izložbu Monotipije tijekom ljeta 1965. u Guvernerovoj palači. U malim sredina kultura se odvija na vrlo malo prostora!
Stisnuti u zagušljivom sanduku krupnog intelektualnog otpada, kulturni pregaoci nastojali su zaboraviti vlastiti očaj pretjeranom konzumacijom alkohola. Cuculić je to sažeo u cinično-satirični dijalog, najpamtljiviji u romanu, gdje je važne karakteristike Meštra ogolio do kraja.
„Pije?… Pije. Žene?… Žene. Bohem?… Bohem.“ (str. 120). Iako razgovor zvuči poput šale iz prašnjavog engleskog Puncha, pogađa suštinu življenja i stvaranja u bespućima povijesne zbiljnosti grada Rijeke. Alkohol, žene i nedogovornost, sve to je moralo biti krajnje sumnjivo u vremenu rigidne partijske elite! Zahvaljujući šarmu, iskrenoj predanosti umjetnosti, no i spremnosti na intenzivno življenje, te kršenje svih moralnih normi, Udatny je unio novu energiju u antipatičnu sredini. Svijet mu se maksimalno suzio, no uzbuđenja nije nedostajalo. Harlekinima je posvetio i nekoliko velikih uljanih slika koje su nastajale između 1960. i 1967. godine, a na kojima je, pomalo iritirajuće provincijski, gomilao značajne figure svjetske povijesti, harlekine i gole žene. Opravdana zamjerka bila je da su mu ta djela odviše narativna, a premalo slikarska. No on je na njima nastojao tek sažeti svoj razbarušeni stil života. Dati pobuni dopadljivu formu.
Vladimir Udatny umro je u Rijeci 6. kolovoza 1972. godine, od posljedica pada niz stepenice ispred svog ateljea u potkrovlju zgrade na tržnici. Kao i većina pobuna i njegova je završila padom! Puno godina kasnije, u tom prostoru dobio je atelje Rikard Žic. Ples na glazbu vremena se nastavio…
Odličnu monografiju umjetnika odradio je 2000. Robert Žunić, uz podršku Zdenka Tonkovića, no nova ide još korak dalje. Impresivnu monografiju Udatny potpisuju Ema Makarun i Ervin Dubrović, uz esejizirane tekstove Igora Zidića i Nataše Lah. Da li su dvije monografije dovoljne da se sačuvaju krhotine sjećanja na jednog svojeglavog slikara, pokazat će vrijeme…
