Piše: sšh
Povjesničar umjetnosti i književnik Igor Zidić napisao je velebnu monografiju “Vlaho Bukovac (1855 – 1922)” prepunu reprodukcija slikarovih djela, komparativnog materija, fotografija i dokumentarnih priloga koja je u petak 4. travnja predstavljena u Bukovčevom rodnom Cavtatu.
„U Bukovcu sam prepoznao nas. Ne mislim da smo svi postigli sve ono što je postigao on, to je simbolično. Cavtat, Dubrovnik… sve je to Hrvatska, to je naša sudbina“, izjavio je Zidić na predstavljanju svoje monografije.
Uz njega, izdanje su predstavili muzejska savjetnica Umjetničke galerije Dubrovnik, Rozana Vojvoda i viša kustosica, voditeljica Kuće Bukovac u sklopu Muzeja i galerija Konavala Jelena Beželj, te povjesničar umjetnosti i recenzent Joško Belamarić. Drugi recenzent akademik Radoslav Tomić nažalost je lani preminuo.
Opsežnu kritičku studiju Zidić je strukturirao u 11 poglavlja, a uz to je napisao i iscrpan Ljetopis (kronologiju Bukovčeva života i rada) te ogled o slikarovim signaturama.
Recenzent Joško Belamarić uz ostalo je napisao da je „knjigu ovakvih dosega i ovakva značaja mogao napisati samo Igor Zidić, jedan od najvećih likovnih autoriteta i najveći poznavatelj hrvatske moderne likovne umjetnosti. Priredio je desetke velikih retrospektivnih izložbi, zatim nekoliko magistralnih prikaza pojedinih segmenata povijesti hrvatskog slikarstva 20. stoljeća (nadrealizam, erotika…), a objavio je brojne monografije te knjige eseja, kritika i studija. Promijenio je nizom izložbi percepciju hrvatske Moderne u inozemstvu (među ostalim i retrospektivom Vlaha Bukovca u Pragu 2000. godine). Monografija o Bukovcu otud je summa njegova višedesetljetnog bavljenja fenomenom hrvatske Moderne i ovim slikarom za kojeg veli da je bio ‘globalni nomad prije današnje globalizacije’, erotoman, hedonist, šetač i biciklist, globetrotter i gastarbeiter… a uz potpunu usredotočenost na svoje slikarstvo. (…) Knjiga nudi iznimni čitalački užitak jer donosi čitav kaleidoskop novih zapažanja o pojedinačnim Bukovčevim djelima, a napisana je s karakterističnom autorovom brigom za korištenje hrvatskog jezika”, istaknuo je Belamarić.
Recenzent Radoslav Tomić je napisao: „…indikativno je izdvojeno poglavlje Ljetopis 1855 – 1922. Tako naslovljen tekst nije novost koju Zidić koristi prvi put: u njemu se donose biografski, kulturološki i društveni podatci koji osvjetljavaju slikara i njegovo vrijeme. U ovom slučaju, to opširno poglavlje pokazuje autorovu sposobnost da od dokumenata i suhih činjenica oblikuje tekst koji ima ne samo faktografsku važnost već i literarnu vrijednost. Gipkost i dorađenost njegovih rečenica, kojim oblikuje žive slike umjetnikovih životnih prilika i umjetničkih opsesija, svrstavaju autora među najistaknutije stiliste u hrvatskom jeziku našega vremena.”
Dvorana Orlando hotela Croatia bila je tijesna za sve koji su htjeli prisustvovati predstavljanju tog umjetničkog djela majstora Zidića koji je kako je naglasio načelnik Konavala Božo Lasić ovom monografijom stao uz bok konavoskom velikanu Vlahu Bukovcu.
„Danas je provincija pokazala što može zahvaljujući Igoru! Po čemu je Bukovac velikan? Po tome koliko baštinimo njega i njegovo djelo! Tu su dva diva, Vlaho Bukovac i Igor Zidić, neću se usuditi reći da je Igoru ovo životno djelo. Imamo se čime ponositi“, poručio je Lasić.
Izdanje je strukturirano u 11 poglavlja: 1. Karizmatični tradicionalist, uvjetni hrvatski modernist, 2. Hrvatsko slikarstvo druge polovine XIX. stoljeća do Bukovčeva dolaska u Zagreb, 3. Pariška “École des Beaux-Arts” i Cabanelova klasa, 4. Bukovčev žanrovski repertoar, 5. Pariz – naporedni život klasičnoga i romantističkoga dvojstva od 1877. do 1892. i njegov utjecaj na Bukovca. Relativna otvorenost različitome i problem akceptiranja novoga od 1893. do 1906., 6. Snaženje na Izvoru: mitovi djetinjstva i mladosti, 7. Orijent i orijentalizmi (balkanski Bliski istok, turski Srednji istok, Egipat, Daleki istok). Japaniziranje Europe. Mi u Drugome, Drugi u nama, 8. Bukovac i hrvatska Moderna, 9. Portret i autoportret. Akt i figuralna grupa. (Razmatranje nekih uzoraka), 10. Bukovac i tri uporišta modernizma: impresionizam, neoimpresionizam, simbolizam i 11. Bukovac i opstojnost realističkoga. Uz studiju, Zidić je napisao iscrpan “Ljetopis” (kronologiju Bukovčeva života i rada) te ogled o slikarovim signaturama.
Igor Zidić zdušno se bavio dubrovačkim slikarstvom, napravio je monografiju o Antunu Masli i Ivi Dulčiću, veliku retrospektivu Medovića, napisao je niz tekstova, a pratio je rad suvremenih dubrovačkih umjetnika. Radio je niz izložbi o Bukovcu, napravio je i manju monografiju.
Zidić je knjigu napisao perom književnika i vrsnog povjesničara umjetnosti, s ljubavlju prema slikaru, na kojega, primijetit će mnogi, ako pogledaju Bukovčev autoportret s kačketom na glavi, neodoljivo sliči.
„Knjiga je ovo koju je samo mogao napisati Igor Zidić, usporediva je samo s knjigama o Dulčiću i Masli, ona služi na čast hrvatskoj povijesti umjetnosti. Knjizi samo još mogu poželjeti englesko izdanje jer koliko je nama važna, toliko je važna i europskoj publici“, istaknuo je Belamarić.
Obraćanje Igora Zidića preneseno iz Dubrovačkog Vjesnika
U Bukovcu sam prepoznao nas. Ne mislim da smo svi postigli sve ono što je postigao on, to je simbolično. Cavtat, Dubrovnik… sve je to Hrvatska, to je naša sudbina. Taj ambijent je karakterističan naš svijet. Dubrovnik je u doba svoje moći, objektivno gledajući, mali grad, on nema gdje pobjeći, on je sa svojim zidinama srastao… Nema više odvajanja! To je slika koja me podsjetila na našu sudbinu, stalno vodimo neke borbe koje vodimo u našoj glavi. Ili ćemo ih dobiti ili nas neće biti! Jaki smo samo u trenucima kad nam život ovisi o niti, to je cijeli život svih najboljih ljudi u nas. Bukovca sam mogao gledati kao slikara, a mogao sam ga gledati kao jednu hrvatsku sudbinu ili, dapače, kao Hrvatsku samu. Što je naša stvarnost? Ako je netko uspio, treba ga umanjiti. Bukovcu smo našli 100 mana! Nije školovan kako treba?! A što je s onima koji su škole! završavali po mitu? Što je s onima koji su škole preskakali pa su postali generali ili profesori? O tome ne govorimo.Ljubo Babić govori da Bukovac nije intelektualac! A, koji su kriteriji za biti intelektualac? Bukovac je s 15 godina pošao u gastarbajterski svijet, kome bi to danas palo napamet da pošalje svoje dijete tako? Kako god okrenemo stvari, vidimo borbu, borbu za opstanak, borbu pošto-poto, rekao je Zidić dodajući da je Bukovac otišao kao dječak koji će imati redovito školovanje.
Ali, dodao je, postoji škola životnog iskustva, a tu je Bukovac profesor svim svojim profesorima, počevši od Babića. Naš Vlaho je sve škole završio! Akademija u Parizu je najbolja škola te vrste u svijetu tog doba, je li to malo? Mislim da to nije malo! Osim svog kapitala morate imati smisao za nešto drugo. Moramo biti svjesni da je Bukovčev put deset puta teži od normalnog puta normalnog Europljanina onog doba i da je njegovo postignuće, ako ne deset, barem pet puta veće nego onih kojima je put u svakom pogledu bio poravnan! Svi se danas volimo praviti pametni! Je li Bukovac intelektualac? On je mogao biti neuk do 15. godine, a što kad mu je 50 godina?! Kad je došao svojim studentima u Pragu, rekao je da može govoriti na tri jezika (talijanski, engleski i francuski), a kad je netko pitao za češki, odgovorio je da će se za češki studenti morati malo strpjeti, ali da će i to doći! To je Bukovac! Je li intelektualac netko tko svira četiri ili pet instrumenata?! Vidio sam njegovu korespondenciju na nekoliko jezika, vrlo tečno, koristi strane jezike poput hrvatskog. Taj čovjek koji je završio akademiju, govorio tri jezika, naučio svirati četiri ili pet instrumenata i bio profesor na akademiji malog a velikog kulturnog naroda poput češkog, ako taj nije dostojan da se nazove intelektualcem u Hrvatskoj onda se ja pitam tko je taj? Što treba znati? 17 jezika da bi vam Ljubo Babić rekao da ste intelektualac, zapitao se Zidić.
Kazao je da je pišući knjigu, bio u prilici i htio afirmirati tog našeg malog čovjeka koji postaje veliki čovjek! Bio je osoba koja je najradije pomagala siromašnu djecu i studente i tu je bio besprijekoran čovjek. Svi spominju s podsmijehom njegove mlade modele, ali nitko ne spominje da se on o njima brinuo, brinuo se i o starijima koji nisu više mogli biti modeli. Tu se pokazuje njegova ljudskost! To je taj lijepi, veliki život koji postaje veliki životni podvig i izvanredni primjer za svakoga tko ima sluha, tko ima oko i tko ima smisla! Bukovac je to mogao i uspio! Bukovac se iskazao kao skeptik što se tiče vjere. Taj naš Bukovac koji sumnja u raj, a nema pisca u našoj književnosti koji toliko zaziva Boga kao Bukovac u svojoj autobiografiji! Medović je drag slikar, svi ga volimo, a kažemo da on puno bolje slika svetačke slike jer je franjevac, a Bukovac nije?! Ali, ne možemo tako gledati slike, sliku gledamo kao sliku, ne možemo robovati stereotipima! Pokazalo se da Bukovac može napraviti svetačku sliku i to koji put bolje od Medovića! Također, mislili smo da je nevjerojatno da Medović oponaša Bukovca, ja sâm bi se kladio da se dogodilo obrnuto, a ipak je Medović vidio jedan Bukovčev portret i odlučio ga kopirati. Ne radite to da biste napravili još jedan portret, nego da nešto naučite, da naučite kako portretirati, što je Medović i napravio, zaključio je Zidić.
Nakladnik monografije su Muzeji i galerije Konavala. Za nakladnika odgovara Ivan Kušelj, ravnatelj institucije. Knjigu je uredio sam autor, koji je izabrao i rasporedio reprodukcije, a prva suradnica urednika je Anabel Zanze. Ivana Majer sastavila je opsežan pregled samostalnih i važnijih skupnih izložbi, bibliografiju i filmografiju umjetnika. Kazalo imena i prezimena priredila je viša kustosica Muzeja i galerija Konavala Jelena Beželj, a u suradnji s autorom i katalog djela. Većinu je fotografija izradio Goran Vranić koji je, kao i ostali fotografi, potpisan pod reprodukcijama.
Oblikovanje zahtjevne monografije potpisuje dizajnersko-fotografski tim Bachrach & Krištofić. Otisnuta je krajem 2024. godine u Tiskari Zelina. Projekt su financirali Općina Konavle i Turistička zajednica Općine Konavle.
