Piše: Misao.hr
Važnost razvoja kulture čitanja i razumijevanja pročitanog za svaku je nacionalnu kulturu neizmjerno važno pogotovo u današnje vrijeme kad se sve više čita (i sluša) s raznih digitalnih platformi što mnogoj djeci skraćuje vrijeme koncentracije na sadržaj koji sluša ili gleda i što na kraju pogubno djeluje upravo na čitanje.
A da je sve ovo već dostiglo svoju zabrinjavajuću razinu pokazali su problemi s prošlogodišnje državne mature u kojoj se pokazalo da veliki postotak srednjoškolaca ne razumije pojedine riječi hrvatskog jezika što svjedoči da je im je fond riječi kojim se služe izuzetno uzak i da je očito došlo vrijeme da se državne institucije ozbiljnije pozabave jezičnom politikom, ali ovaj puta u vrlo praktičnom smislu, dakle raznim nacionalnim programima poticanja čitanja među djecom i mladima kako bi, jednoga dana, i pisci za odrasle imali educiranu publiku, a jezik svoje korisnike u punom smislu.
Ovo će u budućnosti eskalirati u sve veći problem u kojem će sraz sad već globalno pozicioniranog engleskog jezika, digitalne kulture i hrvatskog jezika koji govori i razumije sve manji broj govornika, pokazivati svoje štetne posljedice.
Budući da pisci dječje književnosti imaju puno veći značaj za razvoj čitateljstva no što im se priznaje upravo na ovaj segment literature treba posebno paziti i ulagati dodatna državna sredstva kako bi se mogao razvijati.
Poduhvat vrijedan pažnje pokrenula je nakladnička kuća Verbum iz Splita, projekt kojim nakladnik djelomično izlazi iz okvira po kojima poznajemo izdavača i koji vrlo promišljeno pokreće brojne aspekte (pedagoške, mentalne, emocionalne, književne) u jednom jedinom književnom naslovu. Nakladnik je angažirao najčitaniju i najomiljeniju hrvatsku dječju književnicu Sanju Pilić te uglednu i nagrađivanu ilustratoricu Marselu Hajdnjak koje su, svaka na svoj, način doprinijele ovomu projektu.
Teme su jako dobro osmišljene i, što je vrlo važno, o njima gotovo da i nema literature prilagođene ovom uzrastu na ovako dobar način. Do sada su izašle tri slikovnice, a dobili smo na uvid i četvrtu koja upravo izlazi. Moramo dodati da će se niz i nastaviti. Važno je spomenuti i to da su glavni likovi naizmjenično dječaci i djevojčice kako bi se što bolje pokrila sva ciljana čitateljska publika.
U knjizi Tko je razbio prozor? Sanja Pilić bavi se tzv. malim lažima, pojavom koja se djeci tolerira često pod paravanom duhovitosti ili maštovitosti, a ponekad i iz dobrih namjera, ako dijete misli da će tako nekoga drugoga zaštititi li spriječiti neku veću štetu. No kako autorica navodi iz malih laži nastaju veće i ozbiljnije koje mogu stvoriti veće probleme i postati prihvatljive što je potrebno spriječiti u najranijoj dobi.
Slikovnica Tko ima zlatne cipelice? također donosi novu temu, a to je zavist, pojava koja se također rijetko obrađuje u literaturi za djecu. Kako djeca danas žive u potrošačkom društvu i razlike su među njima sve veće pa je i zavist tako kao pojava među njima sve prisutnija, a, čini se, da nitko na nju ne obraća posebnu pažnju. Možda djeca svojim ponašanjem kopiraju i roditelje, pa je stoga ova slikovnica važna i za njih kako bi i kod djece i kod sebe prepoznali i suzbili ovu pojavu koja kao da ne nailazi na neku veću društvenu osudu, ali osobno može značiti veliki problem u svakodnevnom životu.
Posebno je zanimljiva slikovnica Tko najviše voli mamu i tatu? jer se bavi odnosom roditelja i djece, ovaj puta u inverziji. Naime, dok većina knjiga upućuje roditelje kako se odnositi prema djeci, odgajati i ih i brinuti se za njih ova slikovnica uči djecu da su i roditelji ljudi, da nisu neka svemoguća bića koja postoje samo za udovoljavanje dječjim željama već i da se oni susreću s problemima (bolest, siromaštvo) kojih djeca trebaju biti svjesna i tolerirati ih.
Četvrta slikovnica, koja izlazi u travnju i zove se Tko je ukrao pjesmu? bavi se temom krađe koja, doduše jest česta tema dječje književnosti i odgoja, ali novo vrijeme i nove tehnologije donose i pojave koje djeci ne izgledaju kao krađa i nisu svjesni što čine, u ovom slučaju, prepisivanjem s interneta. U razgovoru s roditeljem dijete se može educirati i o pojavi i važnosti poštovanja autorskih prava.
Ilustratorica Marsela Hajdnjak odlučila se na dosta klasičan pristup ilustraciji, može se reći čak i retro no ne bez razloga. Njezine ilustracije pastelnih boja sugeriraju toplinu doma i obiteljskog okruženja kao najsigurnijeg mjesta za svako dijete, mjesta gdje će dijete moći pronaći bezrezervnu podršku i rješenje za sve svoje probleme.
Važnost obitelji kod ovih slikovnica podcrtana je u još jednom segmentu, a to je da, iako je priča razumljiva, jasna i pripovjedno zaokružena djetetu za samostalno čitanje, ove priče treba čitati i u obiteljskom okruženju, naglas, komentirajući i razgovarajući, proširujući neke motive iz koje su ponekad samo izdaleka naznačeni, a također se mogu tumačiti kao zasebne pojave koje nisu dominantna tema priče. Time se dijete ne educira samo o pročitanome već se uspostavljaju i kvalitetniji obiteljski odnosi koji često, zbog užurbanog okuženja, mogu biti zapostavljeni. A uskoro će i Uskrs koji može biti dobar povod za obiteljska okupljanja uz ovako zanimljivu novu dječju ediciju.
Dakle, kultura čitanja trebala bi se razvijati i razvija se prije svega u obitelji, a ove su knjige sjajan primjer za to, no i društvo se treba pobrinuti sa svoje strane da ovakvi i slični projekti zažive, dopru do obitelji i škola jer su upravo oni temelji na kojima se kasnije gradi interes za kulturu i obrazovanje.
