Početkom 20. stoljeća judeokršćanska kultura Europe već se jasno izjasnila je li joj bitno religijsko uvjerenje ili filozofska spoznaja, važniji libido reprodukcije ili užitak vražje dokolice; odlučila se pokorno pokloniti ateizmu i pokoriti znanstvenom pravovjerju. Posrnula je Europa bez najave i valjanih razloga, neočekivano i sramotno – iz obijesti. Pritom je iznjedrila distopijsko jednoumlje, dvoglavu staru zmiju žednu ljudske krvi: nacifašizam i boljševizam/komunizam. Dvije nakaze za koje čovječanstvo još nije pronašlo glogov kolac, nego ih obilno nastavlja hraniti vlastitim mesom. Nakon najkrvavijih epizoda dviju svjetskih klaonica izabrala je letargiju i sada se čudi posljedicama, prenemaže i snebiva.
Već je sada trebalo biti očito cijelome svijetu – piše Henry Miller u svom eseju „Povodom Mishimine smrti“ (1970.) – bilo fašistima, komunistima ili demokratima, kakav se otrov nalazi u našim nezrelim, nedorečenim pojmovima progresa, sigurnosti, jednakosti itd. Cijena za sve prividne ugodnosti i tzv. napredak, a koji nam nudi zapadni svijet, odveć je velik. Cijena je smrt, smrt ne samo na mikro već i na makro planu. Smrt pojedinca, smrt zajednice, smrt cijelog planeta – to je obećanje koje se krije iza laskavih riječi zastupnika i zagovaratelja progresa. Jer svaki je tzv. napredak plaćen, često preplaćen masovnim invaliditetom i trajnim posljedicama. Bogovi ne podnose i ne opraštaju obijest smrtnika, stoga ih rado kažnjavaju, uče nas grčke tragedije i sve iskonske knjige redom.
Tragično da u ovim našim modernim vremenima tzv. napretka, nakon sitosti ne stiže zadovoljstvo i razdoblje ugode okrunjeno srećom. Nakon sitosti nije se pojavio umjereni hedonizam, već oholost iz prve ruke i laskanje nakaznosti; stvorila se podivljala obijest ukrijepljena u svakom „malom običnom čovjeku“. Nakon sitosti kao da je u čovjeka ugmizao demon. Glad dovodi do groznih pojava, ali ima svoja biološka objašnjenja; međutim obijest nas izručuje odvratnosti. Glad potiskuje svjetlost u čovjeku i vodi u kanibalizam, obijest truje najzdravije dijelove osobe i ne posustaje.
Kršćanska Europa više nema svojih blaženika, svetaca i mučenika; kalendar svetaca-zaštitnika nadomješten je danom posvećen bolestima. Tako je ustanovljen, na primjer, dan debelog crijeva, dan dijabetesa, dan raka dojke, dan oboljelih od kolitisa, hepatitisa, srčanih oboljenja, depresije… Svih 365 dana popunjeno je bolestima. Taj novi napredni svijet uspostavio je svetkovinu bolesti. Čovjeku je bolest postala staratelj i mentor, atribut i životni predznak; njegov bolesnički „imendan“ u kalendaru i dnevni raspored. Čovjek je odabrao bolest ili bolest njega i postaše jedno u imendanskom kalendaru umiranja. Okrenut sebičnosti i svom patološkom odabiru, moderan čovjek se ne prestaje liječiti od života. Čovjek se pretvorio u bolesnika. Stvara se civilizacija jednakosti po bolesti, lijekovima i po terapijama, njeguje se kult sakatosti i nemoći.
Ova europska civilizacija možda je potekla od Božanskog uma preko animus mundi manifestirane u čovječanstvu, ali jeod vlastite volje završila zaodjenuta u prnje samosažaljenja kao da osjeća hladnoću groba u sebi. Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentatora što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo …Protestantska logika kapitalizma i žaljenja vrijedan komunistički moral dvadesetih su godina skovali pravu zavjeru kako bi s lica zemlje odstranili tu zaostalu anomaliju, tu moralnu sramotu kakva je umjetnost, piše Jean Clair, protagonist velikih sporova o dometima i vrijednosti suvremene (likovne) umjetnosti.
Vlastito salo i kućni mezimci nadomjestili su djecu, roditelje, prijatelje, poznanike, obiteljske seniore, susjede… sve njih redom, i postali su razmaženi robovi svojih gospodara. Napokon je „nitko“ sebi priuštio poslušnika, ponekad i pravog roba; pronašao jastuk za plakanje i vreću za udaranje. Pas već neko vrijeme nije životinja, nego osobni sluga i cvileći sugovornik. Sluša i pokorava se zapovijedima ili biva kažnjen; o njemu vlasnici razgovaraju žargonom dobrohotnog robovlasnika, a najbolji je kad se podvrgava komandi. Danas se o kućnom mezimcu bez imalo stida govori kao o vlastitoj djeci i najboljem prijatelju; tako ih se emocionalno trijangulira između prijatelja, ispovjednika i ljubavnice(ka). To je trend, ta pohlepna jednostavnost je „in“ i to se „nosi“. Životinje su postale čep svakoj duševnoj sušičavosti i nadomjestak za ljude i čovječanstvo – nešto najbliže vlastitoj koži, a voljeti ljude postalo je odbojno staromodno i zaostalo, nastrano i nehigijenski.
Stara Europa pokošena „bijelom smrću“ danas smrdi mokraćom iznemogle osobe na umoru; vonj raspadanja širi se nezaustavljivo i vabi sve one željne mračnih užitaka. Privlači muhe zunzare i grobne crve iz vlastita legla da utaže svoju glad za biološkim ostacima jedne iznemogle uljudbe. Europa 21. stoljeća proslavlja se vlastitim slabostima: bezbožnici su odbacili svaku spoznaju koju sami ne posjeduju ili je pak ne mogu „znanstveno“ opipati. Sile kvarenja obuzimaju ljude i narode, postaju sve ambicioznije i zalogaji su im sve krupniji.
Plač nad istinom je besmislen. To je samo iskvareni način prenemaganja i proslava malodušnosti; tek jecaj uzaludnog samosažaljenja i bolni stid osramoćenih. I sve postaje dojmljiva jadikovka nemoći i slika pravog poniženja u kojoj uživaju samo zaljubljeni u svoj odraz. Europa je u 20. stoljeću podlegla vlastitom zamoru, nihilizmu i samodopadnoj empatiji; zapravo vjerovanju da je razaranje tradicije i svjetonazora nužno za ostvarenje bolje budućnosti.
Ako se Europa ikad probudi, mora najprije potražiti ostatke svoje duše i pronaći ne samo povijesnu istinu o sebi i svojim vrijednostima, već dokazati da nije sve gotovo i da su Europljani dorasli budućnosti. Predvečerje razdoblja oluja dobro je vrijeme da se pristupi sabiranju preostalog ponosa i još žive tradicije. To je upravo ovo vrijeme velikih preslagivanja i otrežnjenja.
Nakon svih pokušaja da se opiše i definira globalizacija, moglo bi se reći da je to osjetno oslabljeno stanje duha i ishod teško oprostive nesmotrenosti, više nego bilo kakva konspiracija nevidljivih svjetskih moćnika. Globalizacija je svršetak jednog žalosnog niza ideja i događaja što neprekidno traje preko tri stotine godina, od tzv. Prosvjetiteljstva preko giljotinske Francuske revolucije – kao grobara teizma, posebno katoličanstva, i zatiratelja tradicija judeokršćanske baštine – do anarhizma 19. stoljeća. Usprkos dvjema svjetskim klaonicama „okrunjenima“ krvavim diktaturama boljševizma i nacifašizma svijet se uspio silno materijalno obogatiti, tehnološki vinuti u svemirske dubine, a istovremeno srozati u duhovnosti. Urušavanje sovjetizma, ali ne i njegovo dokinuće, kao i metamorfoza maoizma u imperijalnu doktrinu Središnjeg carstva, konačno su otkrili svoje ambicije. Čovječanstvo takvim zaokretima i hegemoniji brutalnosti jednostavno nije doraslo i ostalo je goloruko i nepripremljeno.
I zar takvoj Europskoj Uniji, rastočenoj lažima i ogrezloj u birokratskim smicalicama, još jednom povjerovati te kao krotki kmetovi prignuti se do poda u znak prepuštanja i predaje? Ili smo zaboravili da je ta ista briselska klika razbojnički otvorila Europu islamističkom terorizmu i rasistički branila prava migranata zatirući prava Europljana? Zar se nakon velike prijevare pandemijom covida i upornim lažima o klimatskim promjenama sada želimo dati ustrašiti i s ruskom opasnošću? Danas u ratnički rog europskog naoružavanja puše ona ista briselska bulumenta koja je do pred samo koji mjesec podlijegala lažima koruptivnih zelenih, vjerovala obmanama farmaceutske industrije i pokoravala lobijima pederasta. Zar još jače prionuti uz provjerene izdajice, a onda nakon propasti judeokršćanske Europe grliti sovjetsku oligarhiju obmanjujući se da su stvari krenule nabolje i da mravlja boljševička jednakost i nije tako nepodnošljiva? Treba li dati povjerenja onima što su gasili nuklearne elektrane i Europu gurali pod rusku energetsku zasužnjenost… njima dati ovlasti da osmisle naoružavanje Europe i zavrnu silne milijarde europskih eura na svoje super tajne račune?
Jer koja to moćna i nezaustavljiva ruska vojska ugrožava NATO i Europsku Uniju, ona ista što već deset mjeseci neuspješno oslobađa okupiranu Kursku oblast od Ukrajinaca? Da napreduju brzinom puža već bi u deset mjeseci oslobodili zauzeto područje, ali mediji uporno javljaju da su ruske trupe u zamahu? A sve je vrijeme riječ o teritoriju velikom kao naša tri kvarnerska otoka zajedno, otprilike tisuću četvorna kilometra. Istina je samo da ruska vojna opasnost postoji u njihovom nuklearnom arsenalu, a to je oružje odvraćanja, kojeg NATO posjeduje i bez američke pomoći. Da je NATO od samog početka dao Ukrajini pravo oružje, a ne čistio svoja skladišta zastarjelom ratnom opremom, ruska bi invazija bila zaustavljena već na rusko/ukrajinskoj državnoj granici.
Svaki dan sve je teže razgovarati s Europom premazanih činovnika, još teže unutar EU postići dogovor i sprovesti zacrtani akcijski plan. Europska unija još nije svjesna značajnih previranja i neizvjesnih rješenja u svjetskoj geopolitici. Zato nije slučajno novinar Jeffrey Goldberg bio „greškom“ uključen na Signal grupu najprobranijih dužnosnika iz Bijele kuće koji su raspravljali o vojnim udarima na Hute u Jemenu. Sve je učinjeno sa svrhom kako bi preko „nesmotrenosti“ izašlo na vidjelo da Amerika nema vlastite interese braniti Crveno more od hutitskog raketiranja, čak ni kao ispomoć Izraelu – jer on to radi jednako dobro. Naime preko 90% roba pomorskim putem kroz Crveno more ide za ili iz Europske unije, a američkog tereta gotovo i nema na toj pomorskoj ruti. Stoga Amerika očekuje da Europska unija svojim oružanim snagama osigura sigurnu plovidbu Crvenim morem kako bi zaštitila svoj teret i gospodarske interese.
