Piše: Smiljana Škugor Hrnčević
U Matici hrvatskoj u ponedjeljak je predstavljanja knjiga „Luko Paljetak – Tonko Maroević: Jedan niže držeć, drugi više pojuć – Lirska i ina korespondencija 1984. – 2020.“, dvojice pjesničkih erudita, istinskih prijatelja koji su jedan drugome bili ogledalo.
Knjiga je izašla u nakladi Bošković, a predstavili su je akademik Krešimir Nemec, književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač i stručni suradnik Darko Matičević. Pjesme i zapise iz kartulina, što su ih jedan drugom pisali čitao je dramski umjetnik Joško Ševo, a prikazan je i video u kojem Paljetak recitira stihove iz Sonetnog vijenca kojeg je posvetio prijatelju Maroeviću. Uglazbio ga je njihov zajednički prijatelj Darko Matičević.
Pozdravljajući nazočne, osobito članove obitelji Tonka Maroevića i Luke Paljetka, predsjednik Matice hrvatske akademik Miro Gavran podsjetio je da su obojica bili istinski matičari kojima nije bilo teško otići u bilo koji ogranak Matice hrvatske, pa i onaj najmanji. Jedan drugome su bili ogledalo, nadahnuće i poticaj za daljnji rad, a to je odlika svim istinskim matičarima, rekao je Gavran, pridodajući njihovom poetskom i proznom djelu i onaj prevoditeljski talent kojega su udahnuli drugim piscima.
“Knjiga naše dugogodišnje korespondencije, Tonkovu dionicu u njoj smatrajući važnim dijelom njegova opusa, ali i odrazom njegove stvarne prirode, Dokumentom o čovjeku koji se beskrajnom ljubavlju prema umjetnosti neštedimice svakodnevno svima davao, naslovio sam stihom iz njemu omiljenog Ribanja i ribarskog prigovaranja u kojem Paskoje i Nikola pjevaju za vrijeme puta koji je započeo i završio u Starom Gradu na Hvaru, zatvorivši tako, kao i Tonko, krug što ga je on sav život predano i posvećeno ispisivao. Želim da ova knjiga, kakva god da jest, bude poticaj i drugima s kojima se Tonko dopisivao, da naprave sličnu, još bolju knjigu, tako da ne propadne taj dio Maroevićeva opusa, važan za poznavanje njegova života, i puta, i njegova stvaranja. U takvoj knjizi, kao i u ovoj, bit će, kako je Tonko napisao: „Daleke riječi, daleke riječi, dok uskoro ne nestane razlike između onog što je izgovoreno i onog što smo prečuli.” A jesmo,” napisao je Luko Paljetak.
Istaknuvši kako nikada nije predstavljao neobičniju knjigu, Krešimir Nemec ustvrdio je da Luko i Tonko dolaze iz renesanse. Pred nama je lirska korespodencija u 30 godina, stihovi iz Hektorovićevih djela i to na relaciji Dubrovnik – Stari Grad. Slali su si razglednice i u njima pjesme prigodnice, bili su četveroručni klavir, pjesnički eruditi u stanju napisati sve vrste soneta. Da iznad pjesama, satkanih u knjizi ne stoje imena, ne bi znali čije su, rekao je Nemec dodavši da je knjiga čisti anakronizam.
„Kada bi danas prezentirajući ovu knjigu bili u stanju preuzeti bar jedan njezin dio, onaj u kojem se Luko obraćao Tonku i zahvaljivao mu na svim godinama njihova prijateljstva, da se znamo radovati svakom novom prilogu ljepote i sklada do kojega je i Luki i Tonku bilo stalo. Svijet ljepote i sklada, dobrote i istine jedino je mjesto gdje se čovjek može osjetiti potpun u svojem čovječštvu i u zajedništvu s drugima graditi unutarnji prostor“, rekao je Božidar Petrač. Dodao je da ih pamtimo takvima kakvima ih svjedoči njihova korespondencija, njihov književni opis, njihova ljudskost i sigurno nas mogu potaknuti da i sami uzmognemo ići takvim i sličnim putovima. Bili su matičari par excellence, članovi Matičinih odbora, jedan u Dubrovniku, ne zanemarujući Zagreb, drugi u Zagrebu ne zanemarujući niti jedan hrvatski kutak. Njihovim se djelima Matica mora ponositi. Njihova zajednička baština koju su Matici ostavili ostaje stalnim izazovom i poticajem za sve one koji će ubuduće Maticu hrvatsku voditi, rekao je Božidar Petrač.
