U svim poslovima, ljekovito je tu i tamo staviti upitnik na stvari koje se dugo uzimalo zdravo za gotovo.
Bertrand Russell
Koliko god je većina (hrvatskih) medija usredotočena na dnevne prognoze rata u Ukrajini, a marljivi analitičari kao vračare u cirkuskim šatorima pokušavaju dosegnuti budućnost i javnosti servirati dnevnu dozu vlastite pameti, ipak će prije ili kasnije morati progledati i reći da je epicentar svjetske geopolitike negdje drugdje, podalje od Ukrajine i Europe – tamo gdje je završio 2. svjetski rat – na Dalekom istoku. Upravo nazočimo završnici dugogodišnjeg rivalstva između mladog građanskog demokratskog carstva, Sjedinjenih Američkih Država, i tisućljetnog mandarinskog carstva, danas prepoznatog kao maoističko carstvo N.R. Kine.
Dakle Središnje carstvo – drevni naziv za Kineski carski imperij utemeljen 221. pr. Kr. – smatra da je Pax Americana došla povijesnom kraju i zahtjeva druga planetarna geopolitička rješenja. Naravno s Kinom u glavnoj ulozi. Pobuna protiv „Američkog mira“, ustoličenog nakon 2. svjetskog rata, za sada se vodi u Ukrajini i Rusiji, a njezin „izvođač“, tj. vojska na bojišnici, je Crvena armija sovjetske Rusije potpomognuta „podizvođačem“ sjevernokorejskim vojnim jedinicama. S druge strane bojišnice je vojska napadnute Ukrajine potpomognuta ratnom opremom Europske Unije, državama NATO-a i Sjedinjenih Američkih Država. Naravno. U Ukrajini nema ratnih dodirnih točaka između Kine i Amerike, kao što ih nema ni u Tajvanskom prolazu ni u Južnom kineskom moru, tj. u akvatoriju arhipelaga Paracel i Spratly – ali su to izvjesna mjesta budućeg ratnog dodira između N.R. Kine i SAD-a.
Paracel otočje (Xishia na kineskom) je N.R. Kina 1974. invazijom otela Vijetnamu i to je za sada trajno privremeno rješenje. Spratly otočje (Nansha Qundao na kineskom) krcato je malih garnizona/stražarnica zainteresiranih obalnih država Južnog kineskog mora. Radi preciznosti: Kina kontrolira deset grebena/sprudova, Vijetnam dvadeset i dva, Filipini osam, Malezija četiri i Tajvan jedan. To su ujedno nositelji političkog otpora kineskoj megalomaniji koja agresivno svojata cijeli arhipelag. Države Tajvan, Filipini, Malezija i Vijetnam brane sprudove u svoje ime i pod diskretnim pokroviteljstvom SEATO-a, tj. Sjedinjenih Američkih Država. Kina je 2002. potpisala sporazum s ASEAN-om o izbjegavanju sukoba oko spornih otoka u Južnom kineskom moru, ali od tada se kineski apetiti u Južnom kineskom moru iz godine u godinu samo intenziviraju. Slična je situacija i s otočjem/grebenima Senkaku (kineski Diaoyu), Europljanima poznati kao Pinnance Islands; svojata ih i Tajvan i Kina i Japan, a pod administrativnom upravom su Japana.
U slučaju „južnih mora“ N.R. Kina nema svog ratnog „izvođača“ kao Rusiju u Ukrajini, već vlastitom, sve krupnijom ratnom mornaricom i sve ambicioznijim zrakoplovstvom iskušava svoju suverenost nad zacrtanim First and Second island Chains. Ovu doktrinu kineske offshore obrane osmislio je admiral Liu Huaqing (zapovjednik kineske mornarice od 1982. do 1988.) Ista je zamišljena na način da Kina kontrolira svoj obalni pojas u dubini od 150 do 600 nautičkih milja. Doktrina prvo uključuje bliska mora (First Island Chain), zamišljenu zonu od Kurilskih otoka prema Japanskom moru, Koreji i Japanu, a onda Žutim morem do Istočno kineskog mora, do i iza Tajvana, pa dalje do Južnog kineskog mora sve do Filipina i Bornea. Akvatorij istočno od toga prema Pacifiku doktrina/strategija Kineske ratne mornarice naziva „daleka mora“ i ta je zona zacrtana kao Second Island Chain. Njena zamišljena granica ide istočno od Japana preko Marijanskog otočja, otoka Guam kroz Savezne Države Mikronezije i otoka Palau te na jugu do obalnog pojasa Zapadne Papue u Indoneziji. To je zona u kojoj Kina želi kontrolirati kretanje i prevenciju ulaska nepoželjnih brodova. Stoga nije neobično da su kineski ratni brodovi koncem veljače ove godine održali pomorske vježbe u Tasmanovu moru između Novog Zelanda i Australije. Znamo li američku ratnu povijest 2. svjetskog rata na Pacifiku, jasno je u čije dvorište žele ući i nametnuti se.
Ni ovaj put se Svijet neće dijeliti u „tri polovine“, kao u desetercima junačkih narodnih pjesama, niti je pošten svijet čuo za onu „narodnu“ hrvatsku …“pola meni, pola tebi i pola Bagi“. Nisu ni globalni akteri spremni na trijumvirat, kad globalno ne postoje tri ravnopravne velesile. Kinesko gospodarstvo je moćno jer posjeduje mnoštvo planetarno bitnih sastavnica: prije svega inventivnu i tehnološku sposobnost Tajvana kao i nenadmašnu poduzetničku sposobnost Hong Konga; ima sirovine i sposobno, dobro umreženu kinesku dijasporu u Singapuru, Maleziji, Sjedinjenim Državama… i konfucijevsku kulturu pretočenu u moral svojstven svim Kinezima. Tu je i ogroman financijski centraliziran kapital N.R. Kine i kineske dijaspore iz spomenutih država kao i neizmjerna količina školovane radne snage.
Predsjednik Trump se u vanjskoj politici nesmotreno zaigrao i ponegdje zaletio; on je korumpiran vlastitom samodopadnošću, nepouzdan i hirovit. Malo bi igrao izolacionizam, ali istovremeno gospodario svijetom i dijelio lekcije. Moć pristigla drugim predsjedničkim mandatom zasjenila je preostalu političku razboritost i nije shvatio da geopolitička pozicija moćne američke vojne i gospodarske imperije nije nimalo slična tisućljetnom carskom ustroju Zmajeva prijestolja. Nebitan je sâm predsjednički izborni ciklus jedne i druge velesile – jer jednopartijska Kina zapravo nema nikakve parlamentarne izbore ni građanski ustroj ni trodiobu vlasti – bitna je stvarna moć i autokratska suverenost smještena u rukama nekolicine ili samo jedne osobe. Bitna je zloporaba te moći do razine tiranske samovlade.
Donald Trump ne može politički preživjeti malo veći politički skandal, masovno krvoproliće ili nasilno nezadovoljstvo izbornog tijela. Pucanje bojevom municijom po vlastitim građanima isti ga trenutak diskvalificira i smjenjuje s dužnosti Predsjednika. U Kini je sve u rukama svemoćne i sveprisutne Partije. Ona je neprikosnovena gospodarica života i smrti milijuna ljudi. Komunistička partija od preko 80 milijuna članova vlada medijima, mišljenjem masa, vojskom, pravosuđem, tajnim službama… svime, i baš nikome ne polaže računa. Partiju i njezine vođe samo se hvali, ili još više hvali, i svi su alati presude u njezinim rukama. Partija posjeduje doslovno sve instrumente represije i drži podaništvo stegnuto u svojim šakama. Nije riječ samo o, na primjer, krvoproliću na Tien An Menu 4. lipnja 1989., ili brojnim radnim logorima za preodgoj, da ne idemo u mračnu prošlost kineske povijesti, nego o mračnoj slutnji da nakon pandemije covida u Kini nedostaje mnogo previše ljudi čak i za populaciju od debelo preko milijarde stanovnika.
Samo za vrijeme tzv. kulturne revolucije Mao Zedong je smrtno neutralizirao stotine tisuće svojih podanika i raselio milijune. To je okvir i ruskog boljševičkog carstva. Može li Donald Trump priuštiti samo 1% tih brojki u čišćenju američke duboke države? Moć predsjednika Sjedinjenih Država je mandatna, četverogodišnja ili maksimalno osmogodišnja, a onda je tu ljuta politička oporba (Demokratska stranka), ozbiljno pravosuđe, Kongres, mediji, solidno ukorijenjene državne institucije… Nemoguće je uspoređivati Sjedinjene Države i Kinu/Rusiju: građansku demokraciju krupnog kapitala i distopijsku tiraniju – osim po naoružanju, ali ne i po načinu odlučivanja o njegovoj uporabi. Demokracije su uglavnom neodlučne. Kina još uvijek ima podanike i kineska ih vlast tako i tretira – upravo kao robove i kmetove. Zato su podanici jedva nacija i svoju podložnost vezuju uz suverena. Da bi od etnije postali narod i nacija, moraju se najprije promaknuti u građane, a to ni u Kini ni u Rusiji ne ide partijskim dekretima i komitetskim naredbama.
U Kini je to monolitna partijska piramida na vrhu s partijskim Politbiroom (25 članova), tj. njegovim Stalnim komitetom (vrst predsjedničkog komiteta od sedam članova) i Središnjom vojnom komisijom KPK i N.R. Kine (jednom institucijom s dva imena jer Partija i Država su jedno). Na čelu spomenutih institucija samo je jedna osoba, Xi Jinping, generalni sekretar KPK i predsjednik N.R. Kine koji neposredno upravlja i Politbiroom i Stalnim komitetom i Središnjom vojnom komisijom… svime osim zvijezdama na noćnom nebu. Xi Jinping je za dobrobit vječne Partije sredio i treći mandat, a sebe postavio za vlastitog nasljednika. Autoritarno se u Kini pomaklo prema totalitarnom. Sličnost kineskog partijskog ustroja preklapa se sa sovjetskom Rusijom; u oba slučaja Velika Majka roditeljica naroda, ili drevna Izida, postala je Majka Partija.
Kina je država u kojoj se planovi za idućih pedeset i sto godina brižno njeguju i provode, zacrtala ih je Partija, a provode najvjerniji čuvari njezine istine. Istovremeno Donald Trump ne zna hoće li za dvije godine imati podršku Zastupničkog doma i Senata ili će ga denuncijacija neke kurtizane izbaciti iz predsjedničkog sedla.
Iscrpljena ruska imperija je neučinkovita skalamerija naoružana nuklearnim oružjem i samo po toj groznoj činjenici nuklearnog arsenala ona ostaje (zao) čimbenik u svjetskoj politici. Dovoljno i previše za svačiji nemiran san. U Ukrajini se vode bitke dok se ne odvagne trenutak izravnog sukoba doista zaraćenih država negdje u Tajvanskom prolazu ili morima Pacifika? Godine 1954. Tajvan je sa SAD-om sklopio obrambeni savez i to traje do danas. Vojnom doktrinom Tajvan i SAD su ista država. Sovjetska Rusija je iznemogla lažna veličina, međutim njezina (doktrina) „mrtve ruke“ na prekidaču nuklearnog arsenala ostaje za sve trajna nepoznanica. S time se u ratu u Ukrajini neprestano kalkulira i taktikom „koliko daleko možemo ići predaleko“ iskušava Putinovo ludilo. Zato se Ukrajina (na kapaljku) naoružava sve boljim naoružanjem i raketama sve većeg dometa, a Rusija neprestano prijeti nuklearnom odmazdom. I tako već četrdesetak puta u posljednje tri godine.
S raketom „dugački Neptun“ ukrajinske tehnološke pameti i proizvodnje Ukrajina je došla do 1000 kilometara dometa, dovoljno opako da se dosegne europska Rusija, svi njezini gradovi i važna postrojenja. I to je moguća ratna prekretnica: okupatorski Kremlj postavlja se kao legalna meta na prvu crtu bojišnice. Po svemu sudeći rakete kratkog i srednjeg dometa presudit će zaustavljanje sukoba i povući crtu razdvajanja daleko bolje od pompoznih sastanaka u Saudijskoj Arabiji na kojima Trumpovi ljudi žele stvoriti privid da je Rusija važna koliko i Sjedinjene Države, a Europa slijepo crijevo globalne geopolitike. No i bez pomoći Amerike tražene rakete poželjnog dometa proizvode neke zemlje Europske Unije i posve je svejedno zovu li se one Tauris švedsko-njemačke proizvodnje, Stormy Shadow francusko-britanske ili francuski ASMP… sve one dosižu srce sovjetske Rusije. Samo je ovaj put važno da (opet neki) europski ministri, predsjednici vlada i predsjednici država prestanu „štekati“ ruski novac na svoje super tajne račune u bankama egzotičnih adresa. Naime, uvijek se dozna.
Europljani više ne žele ratovati, ogrezli u masovni turizam i psetoljupstvo ne žele braniti ostavštinu svojih predaka i civilizacijski identitet. Europska unija postala je karikatura Svetog Rimskog Carstva; utopljena u kafkijansku birokraciju i živo blato propisa postala je opsjednuta slobodama i jednakošću. Koncem 20. i početkom 21. stoljeća u vlastitoj kući našla se u nezavidnoj situaciji „bijele kuge“ i s milijunskim migrantskim (islamističkim) pritiskom na svojim granicama. Migracijski val u Africi pokrenuli su novi afrički gospodari: Kina i Rusija uvijek uz pomoć ljevičarskih humanista, zelenih… Kominternovki umovi doista misle da će islam za njih obaviti prljavi posao u Europi, a oni će samo ušetati. Ne islamizam je opakija ideologija od boljševizma/maoizma.
Nitko Europu nije izdao, ona je to učinila sebi samoj iz obijesti i izmišljene tuge. Sustigla ju je naporna prošlost, krvava povijest i prazna sadašnjost, najviše obijest i oholost, a potom i ljubav prema poroku. Europa 20. stoljeća proslavila se svojim slabostima. Uza sve razumijevanje i popuste, čak poštujući i sentimentalni trzaj prema Europi, čini se da moderna civilizacija judeokršćanskoga tipa nije drugo nego mutež postmodernizma i autentičnoga bezboštva na granici bezvoljnosti i eruptivnog incidenta. Samoubojstvo europske uljudbe posljednji je stupanj dekadencije, još ako je u blizini mirisava kupka, ispuštanje krvi iz vena može izgledati dojmljivo elegantno kao završni čin prenemaganjem premorene civilizacije. Suprotstavljeno tradiciji, a pod krinkom humanizma, hinjenog suosjećanja i militantne sekularizacije, stvoreno je u razvijenoj Zapadnoj Europi, pomodno ozračje antikršćanskog društva, primarno antikatoličkog.
Rusija u Europi je drugačiji scenarij. U razdoblju svog intenzivnog približavanja Europi za vrijeme Katerine II. Velike i Petra Velikog, uvozom njemačkih princeza, arhitekata, inženjera i umjetnika, carska Rusija je zadržavala oprez i pokazivala netrpeljivost prema europskim društvenim procesima. Ruska pravoslavna crkva nije Moskvu smatrala samo trećim Rimom, već je bila uvjerena da je Europa iznevjerila kršćansku predaju i poslanje Evanđelja. U tim stavovima nije bila usamljena: filozofi i teolozi ruske pravoslavne tradicije poput Solovjova, Bulgakova (Sergei) i Berdjajeva dosta su snažno podupirali suzdržanost njihove crkve prema katoličkoj i protestantskoj Europi. Nakon Oktobra prirodne znanosti i marksistički materijalizam agitpropovski su promovirani u službenu sovjetsku naprednu „duhovnost“ zvanu progres, a na bezuvjetnu poslušnost caru dodana je ista poslušnost tiranskoj vlasti Vođe. Danas je Ruska pravoslavna crkva boljševička sluškinja.
I kako nazvati ove Trumpove protuprirodne zagrljaje i darove iznemogloj rusko-sovjetskoj imperiji na aparatima u trenutku kad više nitko previše od EU članica ne treba rusku naftu, a pokazalo se da se i bez ruskog plina itekako mora i može? Po svemu sudeći predsjednik Trump samo hvata zalet, priprema se za pregovore i sukob s Kinom stoga na svaki način želi pridobiti Rusiju, jer u tom sukobu ruski geopolitički prostor postaje dragocjen i ne smije pripasti Kini. Zato Donald Trump pokušava iščupati Rusiju iz kineskog zagrljaja podmićivanjem Putina ukrajinskim teritorijem i obećanjima da će Rusiju poduprijeti na njezinom povratku u svjetsku zajednicu i u njezinoj ambiciji da opet postane snažna i globalno važna kao u vrijeme SSSR-a.
Međutim, Donald Trump je odveć zaslijepljen vlastitom veličinom i okružen priučenim savjetnicima pa ne vidi da se uzaludno ulizuje zlom zaposjednutim diktatorom i da nikakav sporazum s Putinom nije moguć. Nepromišljeno se odriče starih povijesnih saveznika s kojima Amerika dijeli zajedništvo svojih predaka i neporecivo oružano bratstvo 1. i 2. svjetskog rata. Sa sovjetskom Rusijom Amerika dijeli samo psihozu Hladnoga rata.
U zmajevo gnijezdo ne šalje se goluba; predsjednik Nixon je imao Kissingera, Trump sebi slične. U svojoj samodopadnosti on doista ne želi vidjeti da s boljševicima nema dogovora i ne postoji riječ, potpis, ratifikacija… ništa osim sile koja poništava svaku rusku ambiciju. Ne shvaća da se ne može i ne smije pregovarati s osobom odgovornom za krađu preko četrdeset tisuća ukrajinske djece iz okupiranih područja koje sovjetski zloduh pretvara u ruske janjičare.
