Piše: Gloria Lujanović
Matica hrvatska i Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirali su međunarodni znanstveni skup „Jer književnost postoji. Komparativna povijest hrvatske književnost“ koji se održao danas, 27. ožujka, u Zagrebu, i to u dva sesije.
U prvoj sesiji simpozija na kojem je izlagalo osmero znanstvenika, te drugom na kojem je izlagalo njih sedmero, govorilo se o komparatističkim, književno teorijskim i književno povijesnim aspektima hrvatske i svjetske književnosti. Simpozij je počeo jutros u Matici hrvatske, a bit će nastavljen u poslijepodnevnim satima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Okupljene je na početku pozdravio akademik Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske i istaknuti hrvatski pisac i dramatičar, naglasivši kako vjeruje da će ovakvih skupova u budućnosti biti još i više.
“Mnogi profesori, bivši i sadašnji studenti Odsjeka komparativne književnosti su naši članovi. Kada organiziramo zajedno ovakve simpozije, imamo veći domet i nadam se da će u budućnosti ovakvih prigoda biti još i više. Matica hrvatska nije institucija za nas koji obnašamo pojedine dužnosti, nego svih ljudi koji se bave kulturom“, rekao je Gavran.
Lovorka Magaš Bilandžić , prodekanica za nastavu i međunarodnu suradnju, istaknula je kako se ovim skupom odaje počast profesoru emeritusu, akademiku, znanstveniku i piscu Pavlu Pavličiću. “Imamo priloge različitog tipa, od književnih tekstova, eseja, znanstvenih radova, pa nam ova višestrukost različitih rakursa s kojima sudjelujete donosi komplementarnost i širinu što je nedvojbeno karakteristika opusa profesora Pavličića“, kazala je Magaš Bilandžić.
Luka Bekavac, pročelnik Odsjeka za komparativnu književnost naglasio je kako je simpozij inspiriran i vođen radom profesora Pavličića u svim njegovim segmentima. “Ovo je pravi dokaz, realna manifestacija dosega nečijeg utjecaja i zato imamo širok spektar tema“, rekao je Bekavac.
Antun Pavešković u svom radu „Nasilje, jezik, metafora (Ogled o mogućim smjerovima traganja za postankom i blagotvornošću jezika“, istaknuo je kako jezik rođen kao prva metafora, te naglasio kako je sama metafora svojevrsni skandal. “Svaka živa metafora je prijestup, ako je to poželjno i dopušteno, a prijestup je poželjan i dopušten kako bi se žrtvu moglo okriviti“, rekao je između ostalog Pavešković.
Tomislav Brlek se, u svom članku „Pseudodoxia epidemica: rasprostranjene zablude o tome što je književnosti“, bavio literarnosti teksta, odnosno, problematici književnog teksta i književnosti u perspektivi literarnosti. “Ne postoji stvarno, samo postoji doživljeno. Ono što bi zanimalo teoriju književnost u perspektivi literarnosti jest sam tekst, povijest, djelo, lingvistiku iskaz, hermeneutiku smisao, ekonomsku perspektivu tekst kao proizvod. Sve to je različito jedno od drugog i nesumjerljivo“, rekao je Brlek.
Do zablude se, smatra Brlek, dolazi kad se nešto iz jedne perspektive prenosi u drugu perspektivu, a najčešće se perspektive ne razlikuju čak i kad se preklapaju.
“Možemo to sažeti, vrlo provizorno, pod nekoliko pojmova: identifikacija, reprezentacija, kategorizacija i simulacija. Čitatelj se u procesu čitanja mora identificirati s perspektivom koju tekst nudi jer nema izbora, ali taj odnos ne mora biti afektivan i čitatelj pasivan, jer identifikacija podrazumijeva istovremeno i disocijaciju“, rekao je Brlek i podsjetio kako tekst nešto predstavlja, ali ta reprezentacija nije svrha nego sredstvo.
Svaki tekst, dodao je, „uspostavlja odnos prema jednom ili više žanrova, i te problematike kako se odnosi prema tome, što neizbježno donosi do transgresije i generičkih zahtjeva. Ono što u tekstu piše i jest i nije, sve je doslovno istinito i sve je metaforički, jer tekst nije ni isključivo metaforičan, ni doslovan, a naročito nije u dijelovima doslovan pa u dijelovima metaforičan“, rekao je Brlek.
Suzana Coha se u svom članku „O Pavličićevom članku ‘Što je to hrvatska književnost’“ bavila podjelama hrvatske književnosti na stariju i noviju, odnosno novovjekovnu književnosti.
“Hrvatska književnost jedna je od rijetkih u kojima postoji tradicionalna na starije i novije razdoblje, pa profesor Pavličić predstavlja jednog od rijetkih poznavatelja hrvatske književnosti koji se potvrdio kao suveren i u kontekstu starije i novije“, kazala je Coha.
Znanstveni članak Andreje Radošević „Rubno na rubu: pitanje parateksta u glagoljskoj književnosti“ bavi se, između ostalog, prikazom kolofona u glagoljskoj književnosti.
“Suvremena tumačenja parateksta prikladna su za istraživanje toga što je uopće paratekst i koliko je on prisutan u glagoljskoj književnosti, možemo li njegovim suvremenim poimanjem koji ima zagovaratelja i kritičare, obuhvatiti različite materijalne značajne poput kolofona, inicijala, bjelina, izmjenjivanja veličine slova“, rekla je Radošević.
Željka Matijašević se u članku „Ludilo u obliku veličajnog sebstva (Gogoljevi ‘Zapisi luđaka’“ bavi prikazom ludila u prvom licu u knjizi ovog ruskog pisca.
“U ovim dnevničkim zapisima nema objektivnog glasa koji zastupa realitet na temelju kojeg bismo mogli procijeniti junakovo otklizavanje u sumanutost. Specifičnost je i što predstavlja zapanjujuće uvjerljiv prikaz ludila, s obzirom na vrijeme kada je napisana. U cijeloj knjizi nema ničega što bi iz konteksta medicinskog ili pseudoznanstvenog pogleda moglo biti zastupnik realiteta“, kazala je Matijašević govoreći o junaku Aksentiju koji nakon što čuje dva psa kako razgovaraju isklizuje u ludilo i umišlja da je španjolski kralj Ferdinand VIII.
Akademik Boris Senker se u svom eseju bavio aktualnostima Orwellovog eseja „Zašto pišem“ iz 1987. naglasivši kako je, neovisno o kontekstu i nakanama, sumnja u smisao i svrhu književnosti, uvijek prisutna u povijesti književnosti. “Orwell u eseju navodi četiri glavna razloga zbog kojih pisac piše: egoizam, estetsku entuzijazam, povijest i politička svrha. Mislim da su i povijesni momentum i politička svrha danas izraženiji možda više nego ikad prije“, rekao je Senker podsjetivši kako je Orwell o književnosti govorio kao kompenzaciji za osobne neuspjehe i promašaje.
Maša Grdešić se u članku „Prostori djevojaštva u romanu ‘Pupčana vrpca’ Lucije Tunković“ osvrnula na djevojaštvo kao jednu od važnijih preokupacija ovog romana kao proces sputavanja, obuzdavanja i to određen, uglavnom, kućanskim potprostorom – djevojačke sobe. “Djevojka je poželjna roba i nepoželjni identitet u kapitalističkom sustavu. Pripovjedačica u ovom iz ptičje perspektive donosi prostor, veze, govori o tome kako prostor djeluje na likove i povezuje vremenski živote svojih baka, majke i svoj život. Sveznajuća je, ali u ironičnom smislu“, kazala je Grdešić.
U prvoj sesiji je svoj rad izložila i Sandra Malenica (Varaždin), a tekstovima sudjeluju Maciej Czerwiński (Kraków), Sintija Čuljat (Rijeka), Maciej Falski (Warszawa), Gordana Galić-Kakkonen (Split), Renate Hansen-Kokoruš (Graz), Josip Mlakić (Gornji Vakuf – Uskoplje – Zagreb.
Simpozij se nastavlja u poslijepodnevnim satima u vijećnici Filozofskog fakulteta, a na njemu će izlagati:
Kristina Grgić (Zagreb):
„Tko plače nazbilj svoj grijeh, nije moguć urešeno bolovati“: sveta istina i pjesnička fikcija u hrvatskim baroknim „plačevima“
Lada Čale Feldman (Zagreb):
Jer Molière postoji: još o nekim metapoetičkim aspektima dubrovačkih preradbi
Lucijana Armanda Šundov (Split):
1980-te u književnosti: „Večernji akt“ Pava Pavličića i „Sportski život letećeg Martina“ Dubravka Jelačića-Bužimskog kao kritika društvenoga poretka
Zoltán Medve (Osijek):
Do i oko (hrvatskog) krimića
Branislav Oblučar (Zagreb):
Kako napisati snijeg – prilog lirskoj meteorologiji
Francisco Javier Juez Gálvez (Madrid):
Jedan Pavličićev tekst i njegova sudbina u hispanskom svijetu
Sanja Šoštarić (Zagreb):
Komparativna književnost i traduktologija: suparnice ili suradnice?
Znanstveni radovi s današnjeg znanstvenog skupa bit će objavljeni u zborniku.
